Mala knjiga velike poezije

Ana Svirščinjska: Ja sam žena (Štrik, Beograd, 2019.)

PIŠE: Adisa Bašić

Poljska pjesnikinja Ana Svirščinjska (1909. – 1984.) nedovoljno je poznata i slabo prevođena kod nas – polnistkinja Mila Gavrilović ispravila je tu nepravdu i prevela izbor njenih pjesama Ja sam žena koji je istinski poetski praznik. Poezija Ane Svirščinjeske inovira, zadivljuje, provocira – ona nudi nepatvorenu razarajuću emociju i nadahnjuje na pobunu protiv svake ispraznosti, stereotipa, laži. Istinitost za koju pledira ova autorica posebno je ljekovita u današnjem vremenu površne komunikacije i pukog konzumiranja života.

Izbor iz poezije Ane Svirščinjske predstavlja njen višedecenijski rad, od prve do posljednje objavljene pjesme. U ovu obimom neveliku knjigu stao je cijeli poetski kosmos – prve pjesme su brižno stilizirane, ponešto kitnjaste i blago groteskne pastorale inspirisane književnošću, mitologijom, vizuelnom umjetnošću. Iskustvo Drugog svjetskog rata i životno sazrijevanje drastično će promijeniti pjesnički izraz ove autorice. Ukrasa nestaje, jezik postaje brutalno sveden, umjesto vezanog ona poseže za slobodnim stihom, a nerijetko i dramskim dijalogom. Pjesnička bravuroznost ogleda se o začudnom biranju detalja i situacija koji u svojoj razornoj realističnosti postaju pomalo nadrealni. Pjesnikinja posmatra ljude u ekstremnim okolnostima kao što su ranjavanje, obogaljenost, glad, strah, pogibija, borba za goli život. Ona u isto vrijeme vidi i užas i dirljivost i komiku takvih situacija.

Usamljena udovica koja je netom izgubila muža neurotičnim mucavim rečenicama u pjesmi Žena reče svom komšiji (str. 70.) najprije iskazuje duboki šok i strepnju, a već koji stih kasnije komšiju mami da joj dođe navečer, obećavši mu cigarete koje su ostale od njenog muža. Kod Svirščinjske nema moraliziranja ni osude, samo prepoznavanje životnih trenutaka koji su puni proturiječja. Žalovanje i eros idu ruku pod ruku, nerazdvojivi kao dvije strane novčića i pjesnikinja o tome govori bez zazora, sa lakoćom i nekom neodoljivom vedrinom.  

Njena tema u pjesmi Podizanje barikade (str. 65.) su sitni kriminalci i probisvijeti koji podižu barikadu, ujedinjeni u činu otpora okupatoru. U isto vrijeme dok se herojski bore, oni su nasmrt preplašeni. Govoreći u prvom licu množine lirski subjekt se svrstava na stranu ovih gubitnika i refrenski ponavlja da su okupljeni bili sve same kukavice. Oni su svi odreda ljudi sa manama, ali njihov čin je utoliko ljudskiji, a njihova hrabrost uvjerljivija.

Možda i najupečatljivija (anti)ratna pjesma iz ovog izbora je Četrnaestogodišnja bolničarka razmišlja dok tone u san (str. 80.):

Volela bih da svi meci na svetu/ pogode mene,/ pa da ne mogu pogoditi više nikog.// I da umrem onoliko puta/ koliko je ljudi na svetu,/ pa da više ne moraju oni da umiru,/ čak ni Nemci.// I da ljudi nikad ne saznaju/ da sam ja umrla umesto njih,/ da se ne bi rastužili.

Nježni mali Isus po mjeri stravičnog dvadesetog vijeka je djevojčica koja se nagledala ranjavanja i smrti, te želi čovječanstvo izbaviti od patnje. U njenom poimanju svijeta nema neprijatelja, postoje samo ljudi koji uzalud ginu sa obje strane fronta. Ali ono što je u njenoj svetosti odvaja od svih ostalih izbavitelja je odustvo želje da se to sazna i da je se zbog toga uzdiže u božanstvo. Mala bolničarka svijet mjeri po sebi i pošto je njoj patnja drugih neizdrživa, ona želi spašene poštediti čak i saznanja o svojoj žrtvi. Moralni zakon uspostavljen u ovoj kratkoj pjesmi Ane Svirščinjeske je veličanstven, uzvišen i jasan, premda nedostižan – on ostaje samo san jedne osjećajne požrtvovane djevojčice.    

Iako rat zauzima značajno mjesto u njenom pjesničkom opusu, Svirščinjska ga ne posmatra kao neki fascinantni događaj po sebi, nego samo kao povod da se svijet još očitije nego inače ukaže u svojoj zastrašujućoj komičnosti i apsurdnosti. Ništa nije u ravnoteži, hulje preživljavaju i ginu jednako kao i dobrodušni, a duboke prevrate obično donosi puki slučaj.

Drugu tematsku okosnicu njene poezije čine partnerski odnos, ljubav, seksualnost, ali i porodica, rađanje, majčinstvo, ženska solidarnost. Svirščinjska satire sva otrcana i stereotipna viđenja žene kao blage roditeljke i tihe pratiteljke obožavanog muškarca. U pjesmi Hrabrost (str. 29.) ona materinski instikt naziva mračnim, a težnju ka ljubavi i nježnosti prepoznaje kao opasnost od porobljavanja:

Protiv mene je/ moje sopstveno srce/ dresirano hiljadama godina/ u okrutnoj vrlini žrtve.

Ironična i autoronična, ova pjesnikinja propituje poziciju žene-žrtve i traži načina da joj se odupre. Međutim, odbijanje pokornosti nipošto ne znači odustajanje od ljubavi. Odnos sa voljenom osobom za nju je duboko prožimajući, on pruža zaštitu i utočište. U jednoj pjesmi njena lirska junakinja mašta da se sakrije u tijelo voljenog kao u majčinu utrobu, a u drugoj pak svog dragog u sebe želi sakriti na isti način. Majčinstvo za nju, dakle, nije samo izvor mučenja, nego i najautentičnija bliskost moguća među ljudskim bićima.

Pjesnikinja afirmiše erotsku ljubav, te žensko pravo na jasno iskazanu želju i užitak. Ona u pjesmi Žena razgovara sa svojom butinom (str. 38.) kontemplira nad sopstvenim tijelom i ljubavni čin prepoznaje kao sredstvo za dospijevanje u metafizičke sfere, do ljepote, istine i saznanja. Najplemenitija lepota moje duše/ ne bi mi dala nijedno od tih blaga, poentira duhovito pjesnikinja.

Bogatstvo i značaj tema i uvida koje u svojoj poeziji nudi ova poljska pjesnikinja ne iscrpljuju se, naravno, ni izbliza u ovome što je ovdje pobrojano. Ovaj tekst je samo podsjetnik, putokaz i ohrabrenje da se zaputimo u moćnu poeziju Ane Svirščinjske da bismo tamo gubili i ostavljali sve olako usvojene predrasude o tome šta znači biti heroj, svetac ili žena.  


Književnica ADISA BAŠIĆ rođena je 1979. u Sarajevu. Diplomirala je komparativnu književnost i bibliotekarstvo, magistrirala ljudska prava i demokraciju. Objavila je četiri zbirke pjesama, „Havine rečenice“ (1999.), „Trauma market“ (2004.), „Promotivni spot za moju domovinu“ (2011.) i „Motel neznanih junaka“ (2014.). Njena poezija uvrštena je u sve novije izbore bh. pjesništva. „A ti zaključaj: priče o ljubavima i brakovima“ (2017.) njena je prva prozna knjiga. Radi na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu, predaje poeziju i kreativno pisanje. ­­­U Grazu je 2019. odbranila doktorsku disertaciju o temi „Komički pristup erotskoj ljubavi u izabranoj južnoslavenskoj lirici“.

Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund

 2,745 total views,  2 views today

Komentariši