Stipe Odak – iz knjige pjesama Sredine
1/2
Rekla si mi da zamislim jedan broj
i da ga podijelim na dva
Učinio sam tako, ali nisam znao što sam dobio –
samo jedan novi broj ili dvije polovine
Ako podijeliš more po sredini
pronaći ćeš put u Obećanu zemlju
I ako prepoloviš pticu
unutra ćeš naći pjesmu Emily Dickinson
Ali ako broj podijeliš na dva –
što ćeš naći u sredini?
Koža moja površina je mjeseca
Kao dodir igle na ploči
tako mi ruka tvoja daje govoriti
Kad nemam na što nasloniti osjetila
počnem zaboravljati
i unutrašnjost moja postaje sve više prazna
kao soba iz koje iznose stvari
prije bijeljenja zidova
nezanimljiva kao kutija
u kojoj se nekad nalazila igračka
Ne mogu ti zamjeriti ako odeš
jer drugi ne znaju za napor koji činiš
Koža moja površina je mjeseca
na kojoj se ništa zadržati ne može
Hodnici
Najteži su hodnici
u njima se događaju samo počeci i krajevi
i sve je uvijek izvan konteksta
kao slučajni sat vremena prije ili poslije nečeg bitnog
hodnici – crne pjege sunca
preskočena godina na posječenom drvetu
toplina koja ostaje nakon što se vrata otvore
puno puta
naučio sam svoj život ograničiti
na dva kofera
sve ono što iz njih viri odrežem ili odbacim
U hodnicima zadržim se uvijek dugo prije odlaska
u tim komorama za dekompresiju nakon naglog izrona
probam prošlo vrijeme zavezati za ručku
kao čvor na košulji za molitvu
koju rijetko oblačim
svaki hodnik slijepa je ulica
koja tek čeka svoje ime
veliki događaj koji će ju obilježiti –
nešto kao odvezivanje nečijih cipela u mraku
Vječni zakoni i ljudska pravila
Stalo je pored mene, kasno u noći, vozilo hitne pomoći
Na dugim mliječnim staklima samo dva obrisa i spori pokreti
– oni su lutke kineskog kazališta sjena
ogoljene od svega osim odraza
koje pokušavaju priči dati smisao
u zadnjem trenutku
Na prednjem sjedalu pospan vozač
Još malo i na životu će ostati samo vječni zakoni i ljudska pravila
– umor koji pokreće san, i zeleno svjetlo koje pokreće gibanje
Na povratku kući vidio sam kroz prozor tužnu ženu
kako ispire tanjure poslije dječjeg rođendana
Oblak potopljen ispod mora
Jednom, odložit ćeš svoj luk možda
opustiti strunu i odbaciti je
kao zmija staru kožu iza sebe
nacrtat ćeš novi znak na nebu
drugačiji od duge
i otkriti desnu stranu
spremnu na udarce jednako kao na zagrljaj
Ja ću pred tobom stajati prazan
kao David nakon što je napisao zadnji psalam
razoružan i nijem
pronaći ćeš jednom možda
crnu kutiju iza mene
i poslušati sve razgovore iznova
kao dugu molitvu koja nikad nije
mogla biti izgovorena
i tako ću jednom možda
stajat prožet tobom a opet svoj
kao kaplja svjetla razmućena u čaši vode
kao oblak potopljen ispod mora
15,878 total views, 1 views today
