Ahmed Burić | Pet pjesama
Spomenik neispričanih priča
Kad u tome gradu budu pravili nešto veliko
neka to bude spomenik neispričanih priča.
Da se pomiješaju bjelina i bol i neka svako
dođe do njega i kaže neku tajnu koju nije smio kazati.
Nije važno zašto.
Samo tako će se moći nastaviti njegovo postojanje,
jer previše se šutjelo ovdje
i zato je račun danas ispostavljen.
U bolovima u leđima, u ranim naglim odlascima,
i kasnim jesenima, smrtnima kao proljeće.
Kad u tome gradu budu pravili nešto veliko,
neka to bude spomenik neispričanih priča.
Manje će laskati samima sebi.
Prvo onima koji nisu smjeli voljeti,
a onda svim tim ljudima čija imena nisu stala na spomenike.
A tako su željeli.
Ljekovitost zaborava
„Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava,“
Kaže Milan Kundera i nije u krivu.
Ali, za život pojedinca važno je znati zaboravljati.
Naši ljudi previše pamte,
u njima zvoni zov predaka,
mit o čuvarima vjere,
o čudu postanka, a pagani,
ni u čemu mjere.
Previše je želje da se sve zapamti,
zato zavjet prošlosti i plamti,
i onda zgasne.
Jer, nikakav je život u prošlosti,
sve predrasude kasne.
I za njih nikad nije pravo vrijeme.
Život je pravo vrijeme.
Koji nestaje u majci žene koju volim,
i koju neću moći zaboraviti i ako tako odlučim.
Jer, borba pamćenja protiv zaborava ne govori ništa o ljubavi.
Da bi živio moraš naučiti zaboravljati.
Zaborav je, eto i ljekovit,
osim ako nije glupost kao vitalni nacionalni interes.
Ili koncept.
Stid
Stid me je, dok čitam stihove pjesnika
koji su umrli u dvadesetima:
obasjavši kao meteori na tamnom svodu kosmosa
nakratko ovu Zemlju, očaja i straha: Kosovela, Vasiljeva, Šimića,
pa i Büchnera, sve to pripada istoj blistavoj, pomalo naivnoj, genijalnosti
koju pobriše sudbina. Nevoljna da je iko tako dobro poznaje, pomalo kasno otkrije one
koji joj vide lice, ali ima sasvim dovoljno vremena da ih likvidira. I to radi besprijekorno. Poput agenta kojem je naređeno da se obračuna s neprijateljem države.
Stid me je, vjerovatno toga što nisam napisao ništa što će ostati za vječnost.
Inače bi mi, računam, odavno bilo presuđeno. Ali, nije uvijek tako: neki se rode da njihove riječi mogu ponijeti teret vječnosti, drugi ne. I ja sam bio dvadesetogodišnjak kad sam prvi put umro, ali, izgleda, nije bilo zaposve. Bio je to samo početak bivanja pjesnikom, ali,
stid me je dok čitam stihove pjesnika koji su umrli u dvadesetima. Stidim se, dakle jesam.
Na badnje veče
Čeka pusta čekaonica u noći praznika.
Željezničar okreće skretnicu, tu je i šalter s natpisom „Prodaja vozovnic“.
Iza njega možda je kripta, gdje nastaje nova religija zavjerenika koji vjeruju u boga pruge,
zajedničkog za sve.
Dizanje šina je atentat na društvo, u 18.08 je vlak koji vozi u goste.
Svi će biti sretni kad odsviram Silent night.
Radujte se narodi, stoko jedna, pjesmama neopjevana.
Dolazi crni brat i na slovenačkom kaže „tu je bolje kupiti kartu, skuplja je u vlaku.“
Malo me biva sram što sam ga pitao na engleskom,
on je Guinea Joe, pita
odakle sam,
velim mu – znaš, već. Iz onoga grada.
Klima glavom,
u vlaku smo isti,
Crni Isus i ja
stojimo u prazničnoj koloni
što će je Mojsije provesti kroz more,
da nas izvede iz ropstva,
ritmom točkova
koji prati rad srca u nama.
El Fatiha
Snijeg i vjera su tišina,
svud okolo je galama.
Dok svi govore
ja ću u sebi.
8,134 total views, 3 views today
