Tobom PUTUJEM
Dok nemirom
oskrvnjuješ
poredak kozmosa
rušeći Kopernikove teze
Orbite preteže
tvoj korak
u nejednakosti
vremena obuven
Ti nisi planet
Sazviježđa si
zasebni svemir
nemirom satkan
i svaki put
kad rasprostreš riječ
dogodi se
polarna noć
JA?
u tvojoj
stvarnoj stvarnosti
ja sam
odbjegli pravopis
portret
nedovršene rečenice
i dovršene tišine
u tvojoj noći
ja sam
Ispovjednik ponoći
kojem ŠALJEŠ
roj svojih svakodnevnica
i tako tobom putujem
u bijelim zrncima
tvoje odsutnosti
i plešem
trčim ti
dušom
vukući stih
zakačen za balone
ma nije ovo ljubav
ona ima riječ
ovo je
sunce koje nije izašlo
a sažiže
nisam ovo JA
ni ti NISI
JER POSTOJI
samo ono što ne stane
u definiciju
….. a prekiPI srce!
Jučer
Rekao si
“Učit ćemo
letjeti od ptica”
I krenusmo
u pokrpanim snovima
ko pustinjski siromasi
tračnicama
od vanilije
Žedni
proseći
objed od
košpica divljeg meda
obijali smo pragove
tropskih prašuma
udomljavajući
golubove
Nismo naučili
letjeti
..ali smo oživjeli san
Od jučer
CVIJET OD LAVE
Moglo je sve ostati
u predgrađu mrazeva
s onu stranu noći
naglas prespavano
na obalama
boje lađa
udomljenih na dokovima
a mi…
rasanili smo
osmijehom
cvijet od zaleđenih
ostataka lave
i dok
zacjeljujemo opekotine
laticama vjetra
pričaš mi
najdražu bajku svog djetinjstva
i brišeš lice
kao da plačem
…a nisam
To samo
godine
na glas ne izrečene
teku
jer,
odavno nema kiša
a moglo je sve ostati
s ovu stranu moga stiha
ovako
potonut ćemo
zajedno
s podmornicama
udomljeni
u neraspakiranom zagrljaju.
3,808 total views, 3 views today
