Rasprava o mojoj poeziji na koju, iskreno, nisam bila navikla,bila je glavni razlog zbog kojeg sam pristala biti dionikom poetske večeri koja je zakazana za iduću subotu. Imala sam točno pet dana da odaberem pjesme i uvježbam nastup.Razgovor s Goranom je trajao više od pola sata, stoga sam današnji raspored morala malo ubrzati.
Naime, prilikom pregledavanja pristigle pošte dočekao me zanimljiv info-letak. Radilo se o Udruzi oboljelih od Parkinsonove bolesti na području Rijeke, koja je danas i sutra imala dane otvorenih vrata.Odlučila sam otići i provjeriti kako izgledaju ta „vrata“ i može li se kroz njih izaći iz ove priče.
Iako me Toni uvjeravao kako se s mojom bolešću može nastavit dosadašnji život, svakog sam jutra iznova spoznavala kako to i nije baš tako. Borila sam se protiv Parkinsona na razne načine, spoznavši kako to uopće nije bezazlen protivnik u ringu života. Svaki put kad bi mi Toni povećao terapiju osjećala sam se odlično, no nakon desetak dana ponovno bi se vraćali simptomi poput umora, nesanice, tremora, usporenosti, tikova, emotivne preosjetljivosti itd…Bolest me susrela s nekom novom do sada nepoznatom JA, koja je bila puno krhkija i osjetljivija, od one koju sam poznavala.
Na Dane otvorenih vrata odlučila sam ponijeti trokutiće od sira koje sam ispekla i na taj način se zbližiti s ljudima koji nose breme poput mojega. Trokutiće sam upakirala u žuti fišek, na kojem sam prethodno napisala recept. Bio je to stari bakin recept, koji nisam nikome htjela odati. Tajna je bila u dodavanju likera od breskve, zbog kojeg su kiflice mirisale i bile prhke.
Do odredišta sam stigla pješice. Prostor Udruge se nalazio u jednoj unajmljenoj garsonjeri. Ulica u kojoj se nalazio bila je ispisana velikim grafitima što ju je činilo baš veselom. Obožavala sam grafite, možda se ljudima čine suvišnim, no riječ je o umijeću slikanja sprejom, a to nije nimalo jednostavno. S pravom su uzeli prostor u ovakvoj ulici, život treba razveseljavati na sve načine, pa i grafitima.
Pred zagradom me dočekala manja skupina volontera koji su dijelili prigodne tematske brošure. Uzela sam ponuđenu literaturu i predala im svoje trokutiće, na čemu su bili jako zahvalni.
Garsonjera je nalikovala malom izložbenom prostoru u kojem su bili izloženi radovi članova Udruge. Bilo je tu lijepih ručnih radova, keramičkih zdjela, pa i slika. Susret s njihovom kreativnošću dao mi je novu snagu, potvrdu da se s našombolešću ipak može boriti, pa na neki način i izboriti.
Razgledavajući uratke nisam ni primijetila kako garsonjera postaje sve punija.
U jednom je trenutku moderatorica večeri najavilaobraćanje predsjednika Udruge. Nakon čega se odnekuda za mikrofonom pojavio Goran. Na sebi svojstven elokventan način osvrnuo se na rad Udruge i njezine planove naglasivši kako Parkinson nije bolest već „skup simptoma koje su tako nazvali.“
Zatim je prikazan kratki dokumentarac s M.J.Foxom u glavnoj ulozi. Na iskren način, bez imalo patetike glumac je govorio o bolesti koja ga je zadesila u 29. godini života.Naglasak filma bio je na pozitivnom stavu, aktivnom društvenom i športskom životu!
Svi koji smo se našli, kako u prostoru tako i u istoj bolesti, popratili smo njegovo svjedočanstvo glasnim pljeskom i još glasnijim suzama.Plakali smo koliko zbog sebe toliko i zbog drugih.
Treba biti sposoban psihički se nositi s činjenicom da si zbog stanja koje je medicini još uvijek nepoznanica i sam postao NEPOZNANICOM. Naime, svi lijekovi i terapije bili su tek pokušaj iznalaska rješenja, a ono pravo izliječenje se nije naziralo ni u daljini.
Po završetku programa druženje je nastavljeno uz zakusku.
Vidjela sam kako me Goran promatra dok sam razgledavala ručne radove, prišao mi je s čašom soka.
- Ne poslužujemo vino – rekao je dodajući mi čašu.
- Ti si ovdje iz znatiželje ili…
- Dobila sam letak i odlučila posjetiti vas, i naravno učlaniti se.
- I ti imaš Parkinson?!? – gledao me začuđeno.
- Nisam znao, ne prepoznaje se na tebi.
- Tek je u početnoj fazi. A ti? Što je s tobom?
- Ja se borim s njim 12 godina – odgovorio je.
- Dvanaest?! Nije moguće, da te nisam srela ovdje nikad ne bih pomislila daimaš Parkinson.
- Trudim se. Ako ne sada, kada ću? Kad budem imao 100 godina sigurno će se primjetiti.
Sad znam kome ću se obraćati u svezi pitanja i nejasnoća – rekla sam smijući se njagovoj šali.
- Naravno, kao i ostalima, stojim ti na raspolaganju. Budi slobodna obratit mi se u svakom trenutku.
- Hvala, Gorane.
- Nema na čemu, Lana. Volio bih da nije tako, ali kad već jeste zajedno smo jači. Zar ne?
Šutjeli smo i gledali u pod, kao da smo tražili neke izgubljene odgovore.Nad našim je glavama lebdjelo mnoštvo nedoumica i pitanja, no sad nije bilo vrijeme za njih. Stajali smo jedno pored drugoga, bez riječi, aopet je sve bilo nekako jasno.
Istina, večeras nisam pronašla željena vrata, no bila sam sigurna da sam upoznala osobu s kojom ću ih pronaći.
6,025 total views, 1 views today
