Čovjek kojeg su razumjeli samo golubovi
(Iz knjige Sto dana tavana, izdavač Connectum Sarajevo 2017.)
Sjedili smo oko plastične posude s vodom i umakali u nju modre ruke pune papirnih letaka. Roze, žuta, plava i zelena boja s listova papira nježno su se razlijevale u hladnoj vodi. Tako je bilo samo na početku. Onda se voda ugrijala od naših ruku, a ruke su postale ledene od vode, pa je popustila i crna boja kojom su bila otisnuta slova na lecima i u posudi se stvorila smeđa smrdljiva bara. Hladno je bilo danima. Snijeg je provijavao, a mraz je po rijetkim staklima koja su preživjela svakodnevna granatiranja grada, iscrtavao romantične i nevine crteže. Kroz plastične folije, koje smo umetnuli u ramove prozora umjesto stakala, a na kojima se reklamirao UNHCR, hladnoća se uvlačila kao hijena. Od gradskog grijanja odustali smo prije nego od pomisli da će se svijet umiješati i zaustaviti rat. Neprijatelj je tokom ljeta vrijedno radio, pa je do jeseni već zauzeo ili uništio većinu kotlovnica iz koje je cirkulirala vrela voda koja je zagrijavala grad.
Od ekspres-lonaca ili konzervi u kojima je stizalo ulje iz humanitarne pomoći napravili smo male peći, koje smo u neboderima spojili solunarima na nekadašnje otvore za ventilaciju. Takvu jednu peć imali smo i u redakciji općinskog press-centra. Ali, nismo imali šta u njoj da naložimo. Pošto smo već na početku te prve ratne zime izložili sve stare novine i knjige koje su općinski funkcioneri dobijali na poklone i niko ih nije čitao, neko se sjetio da u podrumu imamo pravo malo carstvo – gomilu glasačkih listića koji su preostali od posljednjih, predratnih izbora. Rekao je da će ti listići, ako ih potopimo u vodu i dobro ocijedimo, pa od njih napravimo grudve veličine šake, a onda ih malo osušimo, gorjeti dugo. Kao što gori cedrovo drvo. I bio je u pravu. Sjedili smo tako, skoro dva-tri sata, nas tri novinarke i dvojica općinskih funkcionera. Zamakali smo ruke u smrdljivu baru i pravili papirne grudve. Leđa su nam pucala od savijanja prema posudi i vraćanja nazad, ali niko se nije žalio. Prije nego što bismo gurnuli papire u vodu, čitali smo s njih imena kandidata i stranaka i zbijali šale. Prvo smo odvojili listiće na kojima su bili kandidati Srpske demokratske stranke, koja je odmah nakon izbora navukla vojničke čizme i uskočila u rovove oko grada, iz kojih je, kao Azrail, slala metke da nam uzmu živote.
Te letke bacali smo u smrdljivu vodu i bijesno ih gnječili, trošeći ono malo snage što smo imali. Čitali smo imena naglas i sa svakim se obračunavali posebno. Vodili smo mali osvetnički rat u kojem je neprijatelj samo prividno stradao. Ipak, mislili smo, od toga ćemo imati koristi. Kad se malo suhnu, papirne grudve ćemo naložiti i na toj lomači se ugrijati. “I opet će oni dobiti, kaže moj kolega”, dok po prozoru reda papirne grudve kako bi se osušile. “Kako će dobiti?” pitam. “Kad se na ovom ugrijemo, bit ćemo podgrijano topovsko meso”, kaže i pogodi me jednom grudvom.
***
Svako jutro, prije nego što naš mali ratni presscentar počne rad, mi, ako imamo od čega, naložimo vatru. Dva dana su nam trajale papirne grudve. Bilo ih je lahko potpaliti i nisu pravile puno smeća. Gorjele su polagano i svjetlucavo. Redakcija je bila u polumraku, što zbog tmurnog zimskog dana, što zbog plastičnih folija koje nisu propuštale svjetlost. Čučala sam ispred naše pećice od pretis-lonca, koju će kasnije, druge ili treće godine rata, neko zamijeniti velikom, pravom peći od lijevanog željeza, i gledala u vatru.
Vatra nije plamtjela, nego svjetlucala i vijugala između listića koji su činili grudvu. Odavno nisam ništa ljepše vidjela, mislila sam u sebi i glavu skoro zavukla u mali otvor peći. Gledala sam, lica ozarenog od sreće, u svjetlucavu čaroliju, koja je čavrljala kao mjehurići kisele vode. “Zatvori ta vrata! Kad ulazi zrak, grudve gore brže”, viknula je kolegica i krenula prema peći. “To će nam trajati samo još dan, a onda nam opet valja na posao donositi drva”, opomenula me. Znala sam da to znači da ću morati od kuće, u kojoj smo već izložili svu obuću (kako su samo brzo izgorjele i kako odvratno su smrdjele moje stare, davno nekad skupo plaćene italijanske čizme, a kako su dražesno pucketale mamine kućne papuče…), tepisone i pola plakara iz hodnika, trebati krasti nešto za naložiti. Lica crvenog od topline vatre i stida što sam dopustila papirnim grudvama da brže izgore, sjela sam za svoj sto i uvukla papir u kao gavran crnu i kao olovo tešku pisaću mašinu. Kraj mene je sjeo Iso Bešić, čovjek kojeg razumiju samo sarajevski golubovi.
***
Iso je odnedavno ratni brico. Šiša sve unaokolo, borce u rovu, djecu u haustoru, starce u krevetima, žene za šporetima u memljivim podrumima… Prije tri mjeseca uzeo je makaze u ruke i vratio se svom poslu. “Mogu i tebe ošišati, ako hoćeš”, kaže mi i gleda u moju dugu kosu, podivljalu od pranja bez šampona i sušenja hladnim zrakom. “Ošišat ću ti i kolegice, ja sam majstor svog zanata”, kaže i mjerka i njihove podivljale i polumrtve kose. Adnanina je skoro sva sijeda, iako nema ni trideset. Dugo je preko brda bježala od neprijateljske vojske, koja je zauzela njen gradić. Kosa je zapamtila njenu bol i strah. Šta i da je ošiša? Ona će opet narasti – srebrena, puna strašnih uspomena. “Iso, ja ću pisati direktno u mašinu, nemam baterije za diktafon, vi samo pričajte. Pričajte vašu priču o tavanu”, kažem mu. On sagne glavu, ruku zavuče u džep sakoa, pa je izvadi, zavuče u drugi, pa onda rovi po džepovima od hlača… Priča nikako da krene. On kao da traži makaze, makaze koje režu kosu i skraćuju priču. Valjkom od mašine vrtim čisti list papira, mukom dobijenog od UNPROFOR-a. Vidi moju nervozu.
“Ma, ko će mene razumjeti? Šta ko ima od moje priče, kad je ovdje million gorih od moje?” pita i ustaje, kao da će krenuti. “Ipak, pričajte”, kažem mu. “Iz pravca Sarajevskog aerodroma Srbi su granatirali naše naselje. Dan i noć, noć i dan. Kao da nikad nisu spavali. Sve su komšije bile u podrumu, dijelili smo hranu, sve što smo imali. Nekoliko puta ispalili su i suzavac prema podrumu. Ipak, malo ko se ohrabrio na bijeg. Sve smo mislili – proći će. I tako smo dočekali ljeto. A onda su Srbi okružili naselje i pozvali da se predamo. Bilo je kasno da bježimo. Ja sam krenuo na tavan. Pozdravio sam se sa ženom i uzeo iz stana nešto trava, to je bilo jedino što smo imali za jelo. Zvao sam i ostale muškarce, ali nisu smjeli poći. Predali su se. Dok sam se peo na tavan, čuo sam kako neprijatelj upada u podrum, čuo sam žamor, pa pucnjavu, krike… Sve muškarce su pobili, a žene i djecu odveli. A ja sam se šćućurio u kut na tavanu i jedan golub me gledao… Mislim da me sažalijevao”, kaže Iso, pa zašuti.
Meni je hladno. Grudve su odavno izgorjele. Vrtim nožne prste, ali se oni ne zagrijavaju. Na nogama imam nekoliko pari čarapa i prsti nemaju mjesta za meškoljenje. Tek je prošlo podne, ali je tamno kao da je noć. Mrak je konstanta u ratu. On guta svjetlo i bljuje hladnoću. Vidim kako iz Isinih nosnica izbija para. Kratko se zakovitla u hladnom zraku, a onda je ta hladnoća dokrajči. Kolegice su već na početku Isine priče otišle svojim poslom. Adnana, predratna urednica radija u jednom bosanskom gradiću, telefonom šalje radiostanicama izvještaj vojske o stanju na ratištu. Internim kanalima šaljemo informacije o podjeli humanitarne pomoći, vode, lijekova… Imamo organiziran sistem – putem kurira, kako neprijatelj ne bi saznao gdje i kada se sastajemo, kako nas ne bi bilo još više mrtvih i sakatih. Samra pokušava komandanta francuskog bataljona UNPROFOR-a, koji usred rata “čuva mir” u našoj velikoj općini, ubijediti da i oni moraju znati šta se dešava i da nam trebaju pomoći bar u nabavci papira za novine.
Isi sam napravila čaj od trava. To je jedino čime ga mogu ponuditi. On popije malo, pa nastavi. “To je bilo 17. juna 1992. Prvih sedam dana jeo sam samo one trave i pušio ih. Golubovi su donosili neke sjemenke i malo je falilo da im to ukradem. Onda sam pomislio da nekog goluba ubijem i pojedem, ali nisam mogao. Znaš, ja mislim da su oni mene čitali ko bukvar, oni su znali šta se sa mnom dešava… Tako su me pametno gledali. Kad bi neprijatelj naišao, oni bi zaklepetali krilima…” Opet Iso zašuti.
Da odagnam šutnju, priđem prozoru i otvorim ga. To je jedini način da vidim šta se vani događa. Hladni zrak, kao metak šiša mi pored uha. Tramvajskim šinama, kojima tramvaji više od pola godine ne voze, neki čovjek u ženskoj skijaškoj jakni, na improviziranim kolicima, vuče korijen drveta. Ispod prozora, iz lokve vode nakupljene u ruži, kako zovemo kratere koje na asfaltu ostavi granata, dva goluba piju vodu. “Možda su ovo vaši golubovi”, kažem mu i kimnem glavom da priđe prozoru. Iso ih pogleda, pa nastavi. “Znaš, nisam danima imao vode. Onda je pala kiša. Odmakao sam crepove i u tabakeru, koju sam imao sa sobom, zahvatio sam kišnicu. Pio sam, a ona je smrdjela na mrtvace. Sto, sto dana i noći sam proveo na tavanu. To tad nisam znao, nego sam poslije saznao. S tavana sam osluškivao šta se dešava u zgradi i ispred nje. Nisam bio siguran je li sva ispražnjena, jer sam povremeno čuo korake. Pretpostavio sam da još ima pokoji komšija, ali sam pomjerio jedan crijep i upratio neprijateljske straže. Znao sam kad dolaze, kad odlaze, iako nisam imao sat, niti sam znao koji je dan. Jednog dana, kad sam bio siguran da su otišli, sišao sam s tavana i ušao u dva-tri stana iz kojih je narod istjeran. Tražio sam bilo šta što se može jesti. Ali, nije se imalo šta naći. Samo ponegdje malo brašna i ulja.
To sam miješao i jeo sirovo. Kad sam prvi put sišao, na stepenicama sam našao mrtvog komšiju Ramiza Foču. Kad sam sišao drugi put, četnici su odnosili njegovo tijelo, koje se raspadalo. Otpadali su komadi s njega i širio se smrad, poput one kišnice koju sam pio. A onda su me jednog dana vidjeli”, kaže Iso, popije malo hladnog čaja, pa zašuti. Ja promijenim papir u mašini. U blizini gruhne granata. Ali se ne trzamo. Ni on, ni ja. Dugo već traje rat da bismo bili iznenađeni i uplašeni. Ne pomjeramo se s mjesta. “Jeste li tada uhapšeni?” pitam. “Nisam”, kaže. “Mislili su da sam i ja četnik, brada mi je već bila dobro porasla, valjda zbog toga, pa su me pozdravili i otišli.” Iso se vratio na tavan. A onda je granata pala na krov i komad betona pao je na njega. “Liječio sam se kako sam znao, na ranu stavljao suhe trave, smrdljivu kišnicu. Jednog dana, onemoćao bez hrane, sišao sam u jedan stan, gdje su me ugledale dvije žene. Bile su Srpkinje i tu prije nisu živjele. Pitale su kad sam došao, a onda su me prijavile. Po mene su došla dva četnika. Jedan mi je rekao: danas je 27. septembar, dan tvoje smrti. Po tome znam da sam bio sto dana na tavanu. Ali nisam ni tada umro, odveli su me u jedan logor, pa drugi, treći… i svaki dan sam nanovo umirao od batina i poniženja. Tri puta su me vodili na razmjenu i tri puta vraćali, igrali su se s mojim živcima. Ludio sam, toliko sam ludio da nisam vjerovao da sam živ. Nisam vjerovao ni kad su me stvarno razmijenili”, priča mi, a ja napamet pronalazim slova na mašini. Jer od dana nema više ništa, kukavički je pobjegao i skrio se. Iako je redakcija u zgradi općinske vlade, ni ona nema struju. Niko je nema mjesecima i u gradu je s prvim mrakom tamno kao u grobu. Jer, neprijatelj ne pravi razliku. On kad isključuje struju, isključuje je svima – i novorođenčetu u inkubatoru, i vojniku u kasarni, i starcu na gerijatriji. U ratu se čovjek izvješti u stvarima o kojima nikad nije ni sanjao. Naučiš da u mrklom mraku napamet dođeš na peti ili deseti sprat, da od silnih istovjetnih vrata, prepoznaš baš svoja, svoju šteku, svoj hodnik, da uneseš kanistere s vodom i nigdje ne prospeš ni kapi, da se besprijekorno našminkaš, obučeš… Tako i ja napamet znam gdje mi je koje slovo na tastaturi, kad trebam povući ručicu na mašini da mi napravi novi red na papiru, gdje ću staviti zarez i kako podići tipku za veliko slovo. Iso ustaje, već je skoro na vratima. Opet me pita: “Kome ova priča treba?” “Napravit ću novinu na francuskom jeziku, poslat ću Vašu priču u svijet”, kažem, a on samo otpuhne i žuri da završi kazivanje. “Znaš, kada sam došao na slobodnu teritoriju, ljudi koji su me ranije znali, čudili su se što me vide živog, mislili su da vide duha. Jer – svi su bili ubijeđeni da sam ubijen, da sam umro. Ja sam govorio da nisam, govorio sam koliko sam umio, oni su razumjeli koliko su mogli. Da sam ovo rekao golubovima, oni bi znali.”
7,590 total views, 4 views today
