(ulomak iz romana KIŠA BOJE TULIPANA )
Već rano ujutro zagrebačke ulice su bile poplavljene od sinoćnje kiše, sve je bilo pod vodom. Obula sam čizme i pješice otišla do obližnje knjižare da kupim mašnu za Tonijevu sliku, s obzirom da se ulje na platnu teško suši, nisam je mogla umotati.
Po povratku, sliku sam prigodno upakirala i čekala vrijeme polaska. Bila sam svjesna da ćemo se za vrijeme današnjeg susreta dotaći teme mojih nalaza, što me pomalo plašilo. Osjećala sam da postoji problem, ali nisam mu znala ime.
U ordinaciju sam stigla na vrijeme, pokisla, napola razmazane šminke no slika nije bila oštećena. Toni me dočekao pomalo zbunjen.
- Izvoli, dar za tebe.
- Čime sam ovo zaslužio – pitao je promatrajući čas mene, čas sliku
- Osmijehom – odgovorila sam.
- Hvala Lana, zbilja si me iznenadila.
- To sam naslikala namjenski, baš za ovaj prostor. Da boje malo razbiju ovu sterilnu bjelinu.
- Hvala ti!
- I Toni, imaš li mi što novoga za reći. Jesu li razlog mom stanju godine, ili nešto drugo? Ili treće…
Spustio je sliku na pod i zagrlio me.
- Parkinson ! – šapnuo mi je na uho.
U prvi mah pomislila sam da pokušava citirati nekog stranog pjesnika.
Međutim trebalo je samo nekoliko trenutaka da shvatim što to točno znači.
S tim da shvaćanje, nije podrazumijevalo nužno i prihvaćanje istoga.
Tonijeve ruke bile su jedini razlog zbog kojeg se nisam našla na podu, jer nakon te informacije moje me noge nisu više držale.
O toj bolesti površno sam znala iz filmova. Na ulici sam sretala takve bolesnike… Sada sam bila jedna od njih!?!
Prvo pitanje bilo je kako slikati s tremorom, kako pisati ukočenom rukom, kako putovati… kako živjeti?!
Dok je odgovarao na pitanja koje mu nisam stigla postaviti, plakala sam, tako jako da sam nadglasala kišu koja je padala kao da pada posljednji put.
Tisuću zašto bez ijednog suvislog ZATO, prolamalo se hladnom ordinacijom.
Ni slika s motivom riblje tržnice, nije mogla uljepšati ružnu boju stvarnosti.
- Nemoj plakati Lana, medicina ima rješenje za Parkinson. To je lječiva bolest, a zasigurno će se uskoro naći i lijek…
Dok su se u mojoj glavi gomilala pitanja, Toni se svim silama trudio prikazati novopečeno stanje kao neki problemčić. Unatoč njegovim dobrim namjerama nisam ga mogla slušati. Istrčala sam na ulicu i prepustila se mlazovima kiše, s nadom kako će me probuditi iz ovog ružnog sna. Lutala sam ulicima ko beskućnik noći, planete.
Osjećala sam se prognanom, odbačenom, od života, od sreće…
- Zašto ja? – neprestance sam ponavljala zbunjujući pokojeg prolaznika
- Zašto baš ja ???
Otišla sam do obližnjeg parka, koji je zbog kiše bio pust. Sjela sam na klupu i pokušala odmotati svoj život unatrag, kao filmsku vrpcu. S namjerom da pronađem razlog, uzrok, trenutak kad se ta bolest nastanila u meni. I kako je uopće pronašla mene?!?
Plakala sam sklupčana na klupi no odgovora jednostavno nije bilo!
Samo u jednom trenutku, sama sebi sam postala velika nepoznanica.
Dok su se suze miješale s kišom, ponovno samo otišla do Kamenitih vrata.
Odlučna da izmolim čudo, sad kad je definitivno nestalo vina!
U stan sam se vratila malo oko 22h , uplakana, mokra, shrvana…
Toni je u međuvremenu poslao 28 sms poruka s molbom da mu se javim, što sam i učinila nakon što sam se presvukla i osušila kosu. Toni je bio budan, čekao je moj poziv. Razgovarali smo sat i dvadeset dvije minute.
- Lana, istina je da je Parkinson progresivno oboljenje malog mozga, ili bolest pokreta kako ga mi neurolozi običavamo definirati. Ali s tom bolešću se može živjeti!
- Toni ne laži me – vrištala sam na slušalicu
Kako živjeti, nepomična, zgrčena, u kolicima. U kojoj me verziji prepoznaješ?!
- Smiri se pobogu. Kakva kolica o čemu pričaš. O tebi i najviše o tebi ovisi, kako će se i koliko bolest razvijati. Moraš pronaći snagu i boriti se.
- S kim; Bogom, sudbinom… kome trebam pojasniti da ne želim biti glavna uloga u ovoj tragičnoj monodrami. Toni, ja sam imala planove, započete projekte, što njima?
- Lana, dođi k sebi. Ništa ne mora prestati. Uz terapiju možeš nastaviti dosadašnji život.
- Nemoj me lagat Toni, čuješ li! Sretala sam takve bolesnike, pomagala im da uđu u tramvaj, pređu cestu… od danas sam ja ta, kojoj će drugi pomagati.
- Ja zbilja ne znam kako da ti objasnim da ništa nije i ne mora biti tragično! Dijagnoza Parkinson je…
- Ne definiraj me dijagnozom Toni. Imam ime i prezime, ne želim biti dio dijagnoze. Uostalom zašto se trudiš, ništa se više ne može napraviti.
- Kako si samo tvrdoglava…
Plakala sam, dok me Toni pokušavao utješiti, uvjeriti da ima puno gorih stvari.
I bilo je. No, mene je boljela moja bol i bila je jača od svih tuđih!
U najboljim godinama, upravo kad su se glavne kockice posložile dogodila sam bolest.
Što, kamo, kako dalje???
Zoru sam dočekala guglajući o Parkinsonovom sindromu, gledala fotografije, video zapise , čitala forume… sve je izgledalo i zvučalo puno tragičnije od Tonijeve priče.
Oboljeli su živjeli u iščekivanju čuda zvanog LIJEK, koje se nije ni naziralo.
Parkison je istovremeno bio i nepoznanica i svakodnevnica.
Pregledala sam sve što mi je Google ponudio.
Zaspala sam kad je bilo vrijeme za probuditi se.
Sanjala sam šarena invalidska kolica,
bez kotača!
6,958 total views, 2 views today
