- Koliko ste već prisutni u javnom prostoru kosovske književne scene?
Više vani nego na Kosovu. Prije par mjeseci objavljena mi je nova zbirka pjesama naslova „Sedžada za molitvu“, što označava nekakav povratak stvaralaštvu na albanskom jeziku, nakon serijskih objava po SAD-u, Australiji, Engleskoj, Grčkoj i tako dalje. Na drugoj strani osnivač sam Festivala «Poezija i Vino» što znatno obogaćuje kosovsku književnu scenu i obznanjuje je van njenih granica.
- Možete li mi reći nešto više o suvremenoj kosovskoj knjizevnosti? U kakvom se stanju nalazi danas?
Po pitaju romana Kosovo zaostaje čak iza (i) Albanije, a što se poezije tiče ima znčajnih pjesnika koji su prešli granice i prisutni su u raznim antologijama i časopisima po cijelom svijetu. Svakako, kosovska savremena poezija prati svjetske trendove, naravno sa svojom posebnošću kada govorimo o motivima i savremenoj metodi izražavanja lirike i duhovne baštine.
- Koliko velikog traga je na Vas i vaše pisanje ostavio rat na Kosovu? Postoji li u kosovskoj knjizevnosti ono sto mi u Bosni označavamo kao «antiratno pismo» i «poetika svjedočenja»?
Rekao bih da je ovo tema za društveno-naučna istraživanja i psihologiju. Rat je na meni ostavio duboke rane i ja još uvijek nemam hrabrosti i smjelosti da se pozabavim tim pitanjem, ali skoro u svakoj mojoj knjizi postoji hint ili referencijalna iskra ratne boli. Poetika svjedočenja je na početku (prva decenija poslije rata), da tako kažem, bila više banalni izraz neizrecivog. Opisati bol odmah nakon rata veoma je teško, bol se nakon rata doživljava i iznova se sve ponovo proživljava. Nama se još uvijek čini da se naša zemlja osjeti po mirisu krvi i sve dok je to preovladavajuća percepcija, teško da mogu nastajati književna djela sa ratnom tematikom.
- U Americi je izašla Vaša nova knjiga na engleskom jeziku. Možete li mi reći nešto više o tome?
«Herenow» ili «OvdjeSada» poetski je tekst koji govori o rafiniranju ljudske duše, o percepciji prostronovremenskih pojava u vidnom, poluvidnom i nevidljivom svijetu. Knjiga nosi breme transcendentalne lirike izvorno sufijske baštine i ličnog iskustva sazrijevanja ili METANOIA-e koja na taj način postaje vanvremenska. U dobu agresivnog materijalizma, takva literatura pokušaj je bjekstva na putu ka samom sebi unutar mahune kratkotrajnog života kojeg skupo plaćamo nasuprot gramzivosti drugih. Samo razumijevanje koncepta «OvdjeSada» u sebi nosi cijeli koncept Plerome. Patnja, Kosmos, mikrokosmos, duhovna lirika, empatija samo su neki od elemenata ovog teksta kojeg su zaista prepoznali svjetski značajni poznavaoci poezije poput Knuta Odegarda, Fiona Sampson, Keijiro Suga, Tarik Gunersel, Patrick Lodge i drugi. To je poetska knjiga u kojoj se govori o kompleksnostima egzistencije u smislu da na ovaj svijet dolazimo da bismo živjeli, tu nismo «na godišnjem odmoru».
- Kojim ritmom nastaju Vaša djela?
Poezija na izvjestan način nastaje svakodnevno, kako vrijeme protiče; ona je moja potka na kojoj tkam svoj život – tečno, fluidno, eterično… Ona nosi sav teret mog postojanja. Kada govorimo o prozi da bih napisao jedan roman treba mi četiri do pet godina, jer, prije svega, pokušavam napisati neizrecivo – to jest ispisati šutnju čitaoca. Kad se poeziji vratim tu nalazim sebe ugniježdenog u desno krilo Metatrona.
Možda je banalno reći da je poezija Meta-Riječ, ili Nažalost-Riječ. Možda je zrcalo naše duše, ko zna…?!?!?
- Jedan broj pisaca na ovdašnjim prostorima svoje tekstove koristi kao političko sredstvo? Šta Vi mislite o tome?
Nažalost takvi završavaju samo u hronikama. Mene zanima ljudsko srce i ljudska duša, neka me čitaoc tamo odvede. Mene ne zanimaju: svrštavanje, nagrade, pohvale, prijekori, kritike, grdnje, jer ja se ne natječem sa drugima nego svakog dana pokušavam sebe prevazići po pitanju rafiniranja stilskih figura, zaoštravanja pera, etike, kreativnosti itd. Ako moja sutrašnja pjesma nije bolja od današnje onda je to znak moje stagnacije.
- Da li su neki Vaši tekstovi političko sredstvo?
Ni u kom slučaju. Ja govorim primordijalnom dušom kroz savremena sredstva izražavanja sve u cilju prodora u ljudsku bit.
- Čita li Fahreddin Shehu svoje suvremenike?
Naravno. Ako me o Bosni pitate, čitao sam nazire Zilhada Ključanina (iz zbirke «Lažne trudnice») i potpuno su me osvojile. To je reminiscencija nekadašnjih literarnih oblika donešenih u savremenost, to vam je poput parčeta sna iznijetog javi ili ukraden komad raja u radzrmanoj zemlji. Kada govorim o bošnjačkoj književnosti moram spomenuti da sam čitao i tekstove Amira Talića, Šabana Šarenkapića, Refika Ličine, zatim tu je i Andrej Blatnik.
Srbija ima nekoliko značajnih imena počevši od Filipa Davida, Vida Ognjenovića, Gojka Božovića, Tisme, Basare, Zvonka Karanovića…
I to je sve što sam imao priliku naći, jer posle rata teško su nam ovdje u Kosovu dostupne knjige iz regije.
S druge strane, u stalnom sam kontaktu sa svjetskim pjesnicima kao što su Beppe Costa, Fernando Arrabal, Jack Hirschman, Sotirios Pastakas, Andrew Singer, Keijiro Suga, Les Wicks itd.
- Kada biste imali priliku da sjednete i porazgovarate sa nekim piscem iz svjetske povjesti književnosti, ko bi to bio? I zašto?
Ima ih nekoliko. Prvi bi bio Khalil Gibran, čiji sam mauzolej u Libanu posjetio i zapravo sam sa njim porazgovarao post-mortum. Napisao sam pjesmu na baš na tom mjestu. Također u sam u Konyi sa Dželaluddinom Rumijem vodio jedan infrasonični razgovor u njegovom dergahu i tri pjesme pokraj njegova mezara. U Meshhedu sa Firdusijem. I Tagore je tu naravno. Sa zapadnjacima tu bi došli u obzir William Blake, John Milton, Otto Weininger, Nikolai Berdjajjev, Tolstoy i do njega Dostoyevski, a od duhovnjaka Milarepa, Madame Blavatsky, Vivekananda, Ibn Arabi, Jacob Bohme, Agrippa Von Netesheim, Hildegard Von Bingen, Till Eulenspiegel. To bi bio moj odabir društva s kojim bih mogao popričati o boli, o stvaralaštvu, o patnji, o ljepoti, o životu i njegovom smislu.
- Jedne godine bili ste pozvani na jedan pjesnicki festival u Sarajevo, ali niste došli? Zašto?
Prvi i posljedni put sam bio na «Sarajevskim danima poezije», 2005 godine. Bio sam mlad i možda među tadašnjim gostima festivala najmlađi pjesnik. Izuzetno iskustvo! Zatim sam ponovo bio pozvan 2015. godine, ali tada su se već pogoršali odnosi između Kosova i BiH po pitanju reciprociteta i mene su vratili sa granice u Kumanovu. Jako žalim tu izgubljenu priliku pogotovo što sam ja živim daleko od političkih događanja i mislim da bi ovakvi poput mene trebali da se kreću kao vjetar, bez viza i drugih neugodnosti.
- Spaja li knjizevnost kulture danas, ili je možda obrnuto?
Ja mislim da to treba ići simultano. Za sada još nedovoljno.
- Poznajete li bosanskohercegovačku suvremenu književnost?
Ne koliko bih htio. Ovdje u Kosovu nedostaje nam kulturne razmjene, nedostaju nam knjige i kontakti. Ja sam već spomenuo par bh književnih imena, ali kada govorimo o ukupnoj bh književnosi sa poezijom na pijedestalu gajim veliku ljubav prema poeziji Izeta Sarajlića, zatim Abdulaha Sidrana, a dugo sam pratio i interesantne putopise jako drage osobe Ahmeda Bosnića.
- Šta mislite o budućnosti kosovske književnosti?
Smatram da će književnost na Kosovu još jednom uspjeti da prenese svoju poruku, da će očuvati svoj identitet i generacijama koje dolaze prenijeti osjećaj za lijepo i za knjigu, što nije jednostavno. Ubrzanim razvojom tehnologije i knjiga je dobila sasvim drugi tretman i dimenziju, no ja sam po prirodi optimista pa vjerujem da će doći bolja vremena za kvalitetnu književnost.
Calla
Ispovest Liljana
Bezbojni mošt zemlje,
sjajni zraci sunca;
obojili su me u zeleno i belo;
u početku,
zatim i duginim bojama, i
onima ispod i iznad njih
Na mojim listovima,
vetar svira čujne melodije;
polučujne i nečujne.
U mom vrtlogu zuje duše insekata.
Tornado polena,
Zgušnjava se u zlatni buzdovan.
Mesec u petanest;
a mesečina me hrani,
dok slušam uspavanke Gabrijela,
da uspava žedne duše.
Zvezdana maglina,
mojoj prilici se udvara,
kao da želi kapnuti kao milost,
na ranu od ljudskog otrova.
U mom plesu zajedno se vrte.
Nebo se zaustavlja,
kao da čeka da ga u čelo poljubim, i
nakon svakog poljupca,
vrata večnosti otvori
da mu vidim levo oko,
šareno kao mramor, i
desno kao safir, koji
čuva praslike
Ove reči, dokaz su;
praga druge strane,
gde nestaju opisivi oblici, i
čujni zvuci, kada
se jezik veže u devet čvorova,
oko zaustavlja pogled,
da u podsvest spakuje sliku.
U slučaju retkog povratka,
gotovo nemogućeg, i
u slučaju sigurnog povratka,
kazuju se jezikom razuma,
rečima slatkim,
kao praznični slatkiši,
razdeljeni revnosno.
što me zaboli,
levi ogranak korena od suše,
mošta ljubavi, dok
desni saborovao je sa komšijom,
proizvodjačem trnja.
Desi se kada noć pali mrakalice,
sve u tamno pokušava obojiti,
čak i moju jedinu laticu, dok
se savija licem ka nebu.
6,102 total views, 2 views today
