U najnovijem broju ugledne talijanske revije Fare Voci (april 2019.) njen glavi urednik Giovanni Fierro u uvodnom tekstu najprije piše kratki osvrt na knjigu Predraga Fincija Tekst o tuđini (prevedeno kao Il popolo del diluvio, Narod potopa), a potom vodi razgovor sa autorom knjige. Oba teksta ovdje donosimo u prijevodu Tvrtka Klarića.
Giovanni Fierro: Knjiga Tekst o tuđini (Narod potopa) Predraga Fincija
„Što dokazuje da je ono što se desilo bilo? Što da je ono što smo osjećali postojalo? Gdje je vrijeme koje nas je napustilo? Mnogo od onoga što sam volio više ne postoji, i ničim – osim mojim utiskom i varljivim sjećanjem, tom izmaglicom izmaklog – ne može biti potvrđeno.“
Malo je reći da je snažan ovaj Tekst o tuđini. Knjiga Predraga Fincija je knjiga u kojoj autor govori o svom životu, o napuštanju svog Sarajeva, pod opsadom 1992., i o svom bijegu u London, novom pristaništu svog budućeg života.
Filozofski roman, tako je opisana knjiga, koju je Finci – inače bivši redovni profesor estetike na Fakultetu u svom rodnom gradu – napisao hraneći je pitanjima i sumnjama, opskrbljujući je svjedočanstvom vlastitog egzila i potrebom da se pita o formi pripovijesti, pisanja kao čina postojanja, više nego kao čina pripovijedanja.
„Gdje nema čitatelja nema ni pisca“ piše Finci, tvrdnja koja živi u uskom dodiru s onom o „odiseji u kojoj se nigdje ne odlazi“, u času kada se pažnja usredotočuje na status izbjeglice. Jer „U egzilu ništa nije tvoje, a s tobom ipak sve što je tvoje“; „Putujem prema mjestu koje je na mapi praznina, prema idealiziranoj stvarnosti djetinjih sanja, putujem prema najpraznijem od praznih mjesta, u prazninu tame“.
Skretanje s puta, pa razmatranja i misli koji bivaju konačni, neopozivi, a njegov je život sada i život tolikih drugih. „U novoj zemlji stanuju, u staroj žive“; „Moj me nekadašnji život napustio, moja prošlost ostala sa mnom.“ I kako dalje?
Pisanje postaje oruđe odvažnosti, da se u pamćenje i svjedočenje položi vlastiti očaj. Tada „Kada je rana nezacijeljena kostur teksta ostaje lomljiv.“
Sjećanja i razmišljanja u pisanju se prepliću, grade nužnu potku. „Pisac je osoba koju progoni ono što sam goni, tragač koga nađe ono što misli da sam traži“, a „U tuđini vam se čovjek i od sebe otuđi“. Eto, sve je u tim rečenicama.
I još „Azil je bolji od smrti, gori od života“ i „Tekst je izgon u kome se hrli postojanju, zaklon, u kome se ponovo otvara životu.“ Finci tako istražuje vlastiti život i traga za vlastitim pismom. Stavlja se na kocku, odustaje od svake moguće zaštite, ističe svaku promišljanje, svako čuvstvo, “Jedino je djetinjstvo nerazorivo”, „a što počiva na nasilju valja samo nasilniku“, „I to je život: tren neispunjene nade“, „najveći događaj u životu je događaj života, jer je najveća vrijednost života život sam“. Tekst o tuđini je knjiga koja se podcrtava, ističe i pamti.
Važno je vraćati joj se, ponovno se s njom sučeljavati, što čitatelju omogućuje nova iznenađenja, nova prosvjetljenja. Makar da ju se iznova čita, nakon mnogo godina, i o Finciju u Sarajevu, o njegovom susretu s osobom koja ga pita: “Zar ste vi još živi?”. Umalo mu se ne izvinih – veli Finci.
Giovanni Fierro: Razgovor sa Predragom Fincijem
Čitajući vašu knjigu (Tekst o tuđini) ima se dojam da je pisanje neka vrsta gubitka, baš kao što je to i živjeti u egzilu. Je li to ispravno?
Vjerujem da je pisanje i gubitak i otkriće. Život koji smo imali više to nije, transformirao se u estetsko iskustvo i u umjetničko djelo, a u nekim slučajevima u filozofiju. Tako je moje pisanje moj način nalaženje sebe sama i identifikacije mog svijeta.
Ove su stranice važan pokušaj govorenja o značenju pisanja romana, stvaranja priče…
Pisanje je proces. Vrsta života po sebi. Nastojao sam razviti priče, a istovremeno razviti iz njih refleksiju, u mojoj knjizi. Rezultat je moja meta-naracija. Ali nipošto slučajno, jer sam ja po vokaciji filozof.
Čitajući ove stranice, udiše se poetičan zrak, skoro kao da je krv skrivena u cijeloj knjizi. Griješim li?
Pročitao sam podosta poezije u svom životu. Ponekad mislim da su neki pjesnici imali veći utjecaj na mene, nego mnogi filozofi. Kako ste primijetili, utjecaj poezije prilično je samorazumljiv u mom pisanju, naročito kada je o semantici riječ. Nedavno sam jednom izdavaču poslao esej, a on mi je odgovorio da je to skoro pa poema. A ja mu odgovorim da sam oduvijek pisao poeziju, ali da neki čitatelji misle da su to eseji i rasprave.
Ovo je knjiga koja se hrani brojnim pitanjima. Je li to Vaša dublja priroda?
Kada su tražili da definiram svoje stvaralaštvo, odgovorio sam da sam pripovjedač ideja. Skoro sve moje knjige imaju narativnu strukturu, no ja uvijek nudim pojmove, filozofska pitanja i moguće odgovore. Moji su tekstovi filozofija u pjesničkom obliku.
Ovdje je putovanje protagonist. Onaj fizički, emotivni, onaj u nutrini pamćenja i želje, onaj u pisanju. Kako je moguće postići da pripada istoj osobi, eda bi iscrtali istu mapu?
U filozofiji koristimo apstraktne termine, kao što je u ovom slučaju putnik, da bismo analizirali različite fenomene. U mojoj knjizi imam različite priče različitih osoba, koje dijele slična iskustva. Svi oni oblikuju sliku putnika i putovanja. Časomice i sliku svijeta koji se mijenja, i napokon uznemirujućih novih migracija.
Kafka i Melville, na koji su način važni za ovu knjigu?
Svi parafrazirani pisci u knjizi igraju važnu ulogu u mom intelektualnom razvoju. Naročito Kafka. Držim da je on pisac manjina: nacionalnih, rodnih, društvenih ili političkih manjina. Istovremeno on je pisac koji opisuje ono što realnost jest, na svoj nadrealan i mračan način. Kad ga pak čitaš jako pažljivo, uočit ćeš njegov crni humor, što je i značajan dio naše egzistencije. Kafka je presudni pisac naše epohe. Svi smo na neki način njegova duhovna djeca, uračunavši i mene.
A knjiga je možda, nakon što ste je napisali, bila način da se nagodite sa životom?
Pisanje je oblik pročišćenja. Način da razumiješ sebe i svoj svijet. Ako pak u svom radu stvoriš odgovarajuću sliku sebe sama i svog svijeta, tada je tvoj posao živ po sebi. Ova je knjiga uistinu moja knjiga, a ujedno i knjiga o svijetu kakav znam.
U završnom dijelu glavni je protagonist sreća: stranice su to gdje je sreća argumentirana… ali istovremeno sreću kao da je nemoguće uhvatiti, nešto je što izmiče. Je li to samo moje mišljenje, moj način doživljaja sreće?
Vjerujem da je život dar po sebi. U životu imamo različitih momenata, kako sretnih, tako i tužnih. Držim da bismo morali biti sretni što smo živi, jer je to jedinstven, neponovljiv događaj. Osobno slavim život, pa je upravo zbog toga sreća uvijek sa mnom.
Ova je knjiga izvorno objavljena 2007. Što se od tada promijenilo?
Sad sam stariji dvanaest godina, ali pitanja i dileme ostaju u stvari iste. A još se nadam i da ću (tek) napisati svoju najbolju knjigu. Taj moj stvaralački entuzijazam dio je mog slavljenja života.
(S talijanskog preveo Tvrtko Klarić)
7,038 total views, 4 views today
