Ervin Mujabašić
Ljudi posljednji
Podignite ruke i raširite prste, molim – čovjek je izgovorio molbu i, istovremeno, zapovijed.
A sad raširite noge, molim – dodao je i ja sam poslušao. Vrlo vjerovatno su ga podučili načinu na koji je govorio. Približan spoj autoriteta i uljudnosti. Dovoljno da onaj koga dodiruje sačuva svoje dostojanstvo ili ono što je preostalo od časti, i da niti u jednom trenutku ne zaboravi gdje je.
Ovako? (Isus i Vitruvijev čovjek, dolaze mi u um.)
Da. Ključeve, upaljač, mobilni telefon i novčanik ostavite u pretincu. Ključ od pretinca ponesite sa sobom.
Cigarete?
Bojim se i cigarete. Kaiš, također.
Dok je ovo govorio čuvar je temeljito pretresao moje udove, prepone i trup. Prstima je pročešljao moju kosu. Njegovo lice je bilo sasvim blizu mog. Bilo je nečeg prešutno intimnog u ovoj pretrazi. (Tacite, dolazi mi u um.) Kad je završio, pokazao mi je prstom prema prostoriji za posjet i rekao da uđem i sjednem. I čekam. Bio je učtiv.
Soba u koju sam zakoračio bila je razdvojena zidom od metala i stakla. Šest aluminijskih stolica pričvršćenih za betonski pod i šest telefonskih slušalica bili su na obje strane zida. Na stolicama su sjedili ljudi. Ljudski oblici. To je sve što sam vidio. U istom trenutku kad sam zakoračio unutra, pomislio sam okrenuti se i izići van. Nagon mi je govorio da trebam bježati. Da trebam cigaretu. Da trebam biti drugdje. U um sam dozvao miris duhanskog dima i duboko ga udahnuo. Sjeo sam na jedinu slobodnu stolicu, tik do zida na lijevoj strani prostorije, pored djevojke koju sam već vidio. Trideset minuta ranije čekala je dopuštenje za ulazak, vani, ispred kapije zatvora. Na njenom krilu ležala je djevojčica u ružičastoj parki. Djevojčica je spavala. U rukama je čvrsto držala plastičnu lutku koja na sebi nije imala odjeću. Mogla je imati četiri godine. Ili pet. Zašto ju je, zajedno sa njenom nagom lutkom, dovela na ovo prokleto mjesto?
Prvi put? – pitala je. Nadao sam se da neće. Vjerovatno je mislila da će sve izgledati običnije ako progovori s nekim, ako podijeli svoju nelagodu, pronađe saučesnika u sramu koji nije njen, koji ne bi trebao biti njen. A možda je samo primijetila da gledam u nju i njenu kćerkicu.
Prvi put. A ti?
Ne, tu dolazim već drugi mjesec. Moj muž… – zaustila je reći nešto, objasniti, opravdati se valjda, iako opravdanje i objašnjenja nisu bili potrebni, i onda samo prestala govoriti. Vjerovatno se sjetila da joj nije dozvoljeno govoriti o ovakvim pojedinostima. Ili je, pak, sram prevagnuo skalu.
Tu sam skrenuo pogled. Nisam htio da znam, iako nije bilo teško pretpostaviti i dohvatiti njene razloge, bilo čije razloge bilo koga u ovoj sobi. Nisam mario. Zašto sam uopće došao ovdje, zašto sam ovo učinio sebi?
(Bio sam već tu. Na ovom istom mjestu. Napravio sam istu grešku mnogo puta ranije.)
Vrata na onoj strani stakla su se otvorila i prekinula moju misao. Drugu polovicu prostorije ispunila je skupina muškaraca. Ušli su jedan poslije drugog. Očekivao sam lisice na njihovim rukama i uniforme za pritvorenike, nadao sam se da će imati lisičine na rukama, ali su im ruke bile slobodne i odjeća na njihovim tijelima je bila sasvim obična.
Čovjek kojeg sam došao vidjeti ušao je drugi. Uopće više nije ličio na sebe. Bio je to on, ali nekako ipak nije. Bio je ošišan do skalpa i imao plavu košulju koja je na njegovom tijelu izgledala tri broja veća nego što bi trebala biti. U ruci je držao istrošenu kesu. Ugledao me je, mahnuo mi, sjeo na stolicu, i u istom trenutku kad je sjeo počeo je plakati. Poput djeteta koje je upravo dobilo batine pred očima čitavog svijeta. Osjetio sam ništa. Bar mislim da je tako. Bar se tako sjećam. I bio sam ponosit jer je tako. Sinoć, dok sam razmišljao o ovom trenutku, napravio sam pokus. Zamislio sam kako čovjek kojeg sam upravo gledao kroz staklo leži na mokroj ulici, u vlastitoj krvi, dok tri muškarca nemilosrdno sa metalnim cijevima u rukama razbijaju njegovo tijelo na komade. Nisam zovnuo upomoć. Nije mi palo na um da im priđem i pokušam ga spasiti.
Samo sam želio da umre.
Zatim sam se nacerio. Možda ovo ipak nije bila greška, pokušao sam utješiti sebe. Možda ću napokon nešto izvući iz cijele ove zbrke. Ugledao sam ga kako otvara usta ali ga nisam mogao čuti. Shvatio sam da moram podići slušalicu. Slušalica je smrdjela na druge ljude.
Rekoh, ipak si došao. Ipak si tu – rekao je kroz sline.
Ipak – pomislio sam i pustio ga da čeka odgovor. Upitao sam se da li je vidio moj smiješak.
Čovjek na drugoj strani stakla je bio slomljen. Dotučen. Hrpa nespretno sastavljenih krhotina. Moj otac. Evolucijski vic. Figura jedne propale nacije. (Kubistički portret, dolazi mi u um.) Zaustio sam reći mu nešto kako bih prekinuo njegovo jecanje ali je moj um bio prazan. Zaboravio sam sve što sam mu htio reći, sve što sam pripremio reći noć ranije. Bio sam budan čitavu noć. Zamišljao sam ovaj susret na tuce različitih načina. Možda sam ipak trebao zapisati sve što osjećam prema njemu i sve što sam mu želio kazati. Zaboravio sam kako govoriti. Pogledao sam ga izravno u oči. Niz njegovo lice unakaženo dermatitisom slijevale su se suze. Prave suze. Nisam mogao vjerovati. Nasilnik i dahija kojeg sam poznavao cijelog svog života uvijek je nahodio da samo pizde plaču. Pizde i pederi. Njegove riječi.
Da li si mi donio odjeću? – pitao je, brišući oči platnenom maramicom.
Nisam.
Dobro, dobro. Ne brini, nema veze. Ja ionako ne bih trebao biti ovdje još dugo. Možda tjedan ili dva. I onda izlazim van. Čuvar će ti na izlazu dati moj prljav veš. Sve sam strpao u plastičnu kesu. Je li neko pitao gdje sam?
Mislim da svi već imaju prilično dobru ideju gdje si. I ne, niko.
Ušutio sam. Da li je on uopće znao šta se dešava? Ili sam možda ja skrenuo s uma? Ruka u kojoj sam držao telefon počela je drhtati. Bilo je kao da u šaci držim nečiju savjest. Na staklu sam ugledao masne, prozirne otiske prstiju i dlanova – mjesta na kojima su ljudi improvizirali dodire. Nisam pomislio učiniti bilo šta slično. Pomislio sam baciti se kroz stakleni zid, strpati mu njegove proklete govnjive gaće u usta i dotući ga slušalicom koju sam držao u ruci. Mogao sam načiniti priličnu štetu prije nego što čuvari shvate šta se dešava.
Pokušavao sam zvati mamu… Ali još uvijek ne želi razgovarati sa mnom.
Svoju sopstvenu suprugu zvao je mama. Sad sam možda prvi put zastao i razmislio o ovome. Zapitao sam se u kojem se veličanstvenom trenutku desio ovaj psihološki lapsus, možda u trenutku kad je uistinu zamijenila njegovu mrtvu majku, kad je primitivni eros između ovo dvoje pukao na tisuću komada da se više ne sastavi natrag, a možda u trenutku kad je moja majka prvi put postala, pa – mater.
Možeš li je kriviti? – jedva sam uspio odgovoriti.
Moj um se sledio zbog iznenadne spoznaje – nisam se mogao sjetiti da sam ikada vidio mog oca kako ljubi moju majku. Na način na koji muškarac ljubi ženu. Na bilo koji način. Jedva su se ikada dodirivali. Dva suprotna pola, ljudski primjerci spojeni bezumljem i slučajem, zauvijek osuđeni da mrze jedno drugo, i da u ovaj jalovi svijet mržnje donesu dva ljudska stvora.
Naravno da ne… Sad kad sam… ovdje, razmislio sam o svemu. Ovo nije mjesto za ljude. Sa mnom u ćeliji je tip koji voli ovce. Mislim, stvarno voli ovce. Ekrem, zove se. Sad sam drugi čovjek, moraš mi vjerovati. Alkohol, to je stvar prošlosti. Gotovo. Više neću dodirnuti to sranje. Stvari će odsad biti posve drugačije. Sad sam drugi čovjek. Vidjet ćeš. Reci joj da je volim, da vas sve volim, tebe, tvoju majku, tvog…
(Bio sam već tu. Na ovom istom mjestu. Slušao sam riječi koje znače ništa, obećanja o preobrazbi i obnovi. Već sam ih čuo. Ove iste riječi. Drugi čovjek. Riječi klauna i hulje.)
Prije nego zaboravim, volio bih da mi doneseš svoju knjigu, još nisam uspio dovršiti tvoje priče… i Kuran – dodao je sramežljivo, kao trinaestogodišnjak koji kupuje svoj prvi pornografski magazin.
Zar si od svih mjesta upravo ovdje pronašao boga?
Ozbiljan sam. Bog je pronašao mene.
Zastao sam na trenutak. Napravio pauzu. Ne smiješ mu dozvoliti da dopre do tebe, ne smiješ mu dozvoliti da te izazove, bolji si od toga – ponovio sam mantru u mislima tri puta. Polagano. Riječ po riječ. Kao kad ljudi izgovaraju molitvu.
Nije. Nije te mogao pronaći – progovorio sam nakon što sam uspio sabrati misli. Odjednom se sve vratilo u moj um. Sve što sam mu želio kazati.
Reći ću ti nešto o tvom bogu. Nije tu. Niti je ikada bio. Boga nema. Tvoj reptilski, plemenski mozak je još uvijek suviše manjkav da bi to shvatio. (Žena koja je sjedila pored mene se osvrnula prema mojim riječima. Mogao sam osjetiti njen pogled.) I reći ću ti nešto o tebi. Ti si loš čovjek. Nasilnik. Kuga curi iz svake tvoje pore kao smegma. Nisi trebao da postojiš. Ti si monumentalni gubitak zraka, vremena, riječi i prostora, jučerašnji trag pljuvačke na nogostupu. Taj glas koji misliš da čuješ u svojoj glavi, ili koji misliš da ćeš uskoro, još večeras, čuti, to si samo ti, govoriš sebi da nisi kriv, i da se svaka krivica može izbrisati kao prokleti prah sa prokletog stola.
Prestao sam govoriti. Pogledao sam prema gore. Strop je bio prljav, sa tragovima buđi u uglovima. Rastvor od izbjeljivača i vode bi uklonio te mrlje za minutu i pol.
U um mi je došao zvuk dječje glave koja udara o tvrd zid. Tup, kontroliran zvuk slomljene kosti. Zvuk crne tipke na klaviru. Zvuk koji se uporno vrti u mojoj glavi kao anatema, kao eho iz nekog drugog svijeta, akustična kopija života koju bezuspješno hoću potisnuti i zaboraviti.
Znaš li zašto si ovdje, oče?
Ovdje sam jer sam načinio grešku. Znam to sad.
Kad nekoga nazoveš krivim imenom. To je greška. Kad pozoveš krivi broj. To je greška. Kad obučeš dvije raznobojne čarape. To je greška. Kad zaboraviš staviti tačku na kraju rečenice. To je greška. Ovdje si jer ti je tu mjesto. Jer bijesne pse naprosto treba skloniti s ulice. Znaš, još uvijek nisam čuo kako se kaješ. I znam zašto. Ti zapravo još uvijek ne misliš da si učinio bilo šta loše. Jučer sam dobio poziv od tvog odvjetnika. Zato sam tu. Rekao mi je sve o tvojoj odbrani i kako sve želiš svaliti na delirium tremens. Ustvari, nije to rekao na takav način, ali obojica znamo bolje. Želio je postaviti pitanja o onoj noći. Rekao sam mu da ide k vragu. Zapravo, rekao sam mu nešto daleko gore. Sinoć sam mislio o tebi. Mnogo. Satima. Sjetio sam se svakodnevne dreke i tutnjave, psovki i uvreda. Sjetio sam se večeri kad si majci prosuo vrelo mlijeko u lice. Sjetio sam se kako sam brojao dane kad nisi bio pijan. Bili su to dobri dani. Bar se sjećam da su bili dobri. Bez dreke i tutnjave, bez psovki i uvreda. To mi je bilo dovoljno. Jedanput sam došao do broja 21. Sjetio sam se kako si nas jednog poslijepodneva strpao u auto, svoja dva sina i suprugu, zaustavio se deset minuta poslije usred ničeg, izbacio nas van kao pse i odvezao se ko zna gdje. Dan ranije bio sam izbrojao do 4. Rekao si da nas vodiš na piknik. Unutrašnjost auta je bazdila na tvoj pijani dah. Imao sam jedanaest godina. Edo je bio beba a majka je imala taj vječiti ustravljeni, blesavi izraz na licu. Lice koje je imala poslije vrelog mlijeka. Lice koje sam gledao u odrazu retrovizora. Sjetio sam se kako sjediš na terasi, u gaćama i onoj jebenoj policijskoj šapki na glavi, sa nategnutim pištoljem u jednoj i polupraznoj boci nekog mutnog, smeđeg pića u drugoj ruci, i mrmljaš nešto o tome da ćeš si prostrijeliti mozak, ali tek nakon što ustrijeliš nas. Htio sam pobjeći iz kuće ali su vrata bila zaključana. Sjetio sam se kako ležiš u hodniku našeg doma, u sopstvenoj bljuvotini, u sopstvenim govnima. Mislio sam da si mrtav. Sjetio sam se kako meni, svom sedmogodišnjem sinu otvaraš prvu konzervu piva. Na konzervi su bili crni krinovi. Rekao si mi da ga moram naiskap popiti ukoliko želim izbjeći pljusku. Sjetio sam se gadnog gorkog okusa koji je pivo imalo. Ustao sam i, kad nisi gledao, dosuo u konzervu dvije žličice šećera, kako bi ukus bio podnošljiv.
Sjetio sam se kako zatvorenom šakom udaraš svog najmlađeg sina. Sjetio sam se kako se njegova stopala odvajaju od tla i kako njegovo tijelo, kao tijelo usnulog pehlivana, pada na zid dva metra iza. Sjetio sam se zvuka koji je proizvela njegova lubanja u dodiru sa cementnom plohom. Sjetio sam se kako je ostao ležati, naslonjen na zid, kao lutak kome su presječeni konci. Sjetio sam se kako je prestao biti i kako ga nisam uspio zaštititi.
Prestao sam proizvoditi riječi. Usta su mi bila suha. Srce mi je bilo tu negdje, u grkljanu. Moj otac i ja smo držali slušalice, ali nismo govorili. Mogao sam ga čuti kako diše. Između nas je bilo samo staklo. I telefonsko uže.
Obojili smo taj zid dva tjedna ranije – napokon je progovorio. Samo, ovaj put bilo je nešto drugačije u načinu na koji je držao svoje tijelo. U načinu na koji je izgovorio riječi. Plava košulja na njegovom tijelu više nije izgledala tri broja veća. Bilo je kao da posmatram optičku iluziju, opsjenarski trik – ova promjena na mom ocu.
Jesam li ti pričao o danu kad si rođen? – izgovorio je pitanje i približio lice staklu, sa laktovima na metalnom stolu.
Mislim da znam tu priču – instinktivno sam uzmaknuo, zaboravivši na staklo između.
Mislim da ne znaš. Nisi plakao kad si se rodio, znaš li to? Ne, ne znaš. Bilo je ovo dvije minute poslije ponoći. Pomislio sam da to nije prirodno, tvoja šutnja, da nešto s tobom nije u redu. Dobro se sjećam ove pomisli jer sam te držao u rukama. U prvi mah bio sam pomislio da si mrtav. Laknulo mi je od te pomisli. A onda sam vidio da su ti oči otvorene i da imaš po deset malih, nemirnih prstiju na nogama i rukama. Koža ti je izgledala kao da si suviše dugo bio uronjen u ljepljivu crvenu kupku. Taj miris. Miris bebe. Miris mlakog vrenja. Odmah sam ga zamrzio. Tvoja majka je gubila previše krvi. Mislio sam da će umrijeti. Mislio sam da će zasigurno umrijeti. Od pomisli da ću morati sam da brinem o tebi htio sam nasloniti svoj službeni pištolj na čelo i pritisnuti okidač. A onda sam pomislio ispustiti te, posve slučajno naravno, na pod. Svi bi povjerovali u tragičnu nezgodu. Zar bi i mogli pomisliti drugačije. Ali tvoja majka je odlučila preživjeti. Trebao sam ga izvaditi prije nego što sam svršio u tu kuju. (Više je nije zvao mama, pomislio sam.) Trebao sam te ispustiti na pod.
Ruka u kojoj sam držao slušalicu se polako spustila niz tijelo. Napokon smo se složili u nečemu. Ljudi poput njega ne bi smjeli imati djecu. Ljudi poput njega trebaju tražiti dopuštenje za potomstvo, samo da bi im to dopuštenje bilo odbijeno. Ljudi poput njega trebaju biti posljednji.
Ustao sam bez ijedne riječi, okrenuo se i izišao van. Slušalica je ostala visjeti u zraku. Čuo sam glas kako potmulo dopire iz slušalice. Nešto je još uvijek govorio. Uspio sam se oduprijeti nagonu da se okrenem i pogledam ga još jednom.
Morao sam udahnuti zrak koji nije bio zrak tamnice i pustiti ga da mi opere lice. Morao sam pogledati u nebo. Htio sam da plačem i da bljujem, i da psujem, i da zaboravim. U istom trenutku kad sam napustio dvorište zatvora, stavio sam cigaretu u usta, zapalio njen vrh i pustio da nikotin i smola nahrane grkljan i mozak. Ponekad zapalim cigaretu samo da bih je mogao držati među prstima i gledati kako stup pepela raste, sve dok ne padne na površinu stola. Na jeziku mi je ostao komadić duhana. Ispljunuo sam ga, povukao još jedan dim i bacio nedovršenu cigaretu u kontejner. (Možda napravim požar.) Ljudi na drugoj strani ulice su čekali da budu pozvani unutra. Skrenuo sam pogled.
Sutra kad se probudim, jednom i zauvijek, možda ću u mislima pokopati svog oca – rekao sam sebi.
Rekao sam sebi kao mantru.
