Sanja Radulović
OBLAČIĆ
Nije važno koliko imam godina – rekao sam alternativnom medicinaru otprilike petom po redu kojeg sam posjetio za relativno kratko vrijeme. Učinilo mi se da me je pogledao čudno, možda je i odglumio, a siguran sam da je to pitanje postavio radi reda. Uostalom morao je nekako da počne pregled, da ne kažem seansu.
Nemam namjeru da vam opisujem kako se sve to dalje odvijalo, jer mi je mučna i sama pomisao na te susrete. Očaj nas svuda odvede, dalje od najdaljih misli i najdalje od najudaljenijih pitanja. Potraga za smislom, odgovorima, utjehom, sigurnošću i besmrtnošću, ako ćemo pravo i pošteno, vodila me je od vrata do vrata, od knjige do knjige, od čovjeka do čovjeka, od vijeka do vijeka, pa ponovo i tako u krug dok nisam počeo da patim od vrtoglavice koja je izazvala mučnine, a mučnine i vrtoglavica strah od otvorenog prostora, i sve to odvelo me pred vrata Centra za mentalno zdravlje.
Sjedio sam na klupi nervozan i uplašen čekajući svoj red. Iz ordinacije je izašla gospođa u bijelom i zaputila se duž hodnika. Prije nego što je krenula zatvarajući vrata rekla je nešto poput: „ Situacija je takva da je najbolje i najjeftinije rješenje štrik.“ Ne sjećam se doslovno kako je glasila ta rečenica, ali sjećam se da mi je u tom trenutku pomutila svijest i da sam zadrhtao. Pokušao sam da sve okrenem na šalu i igru, zamislio sam je kao strip junaka, ali bio je to blagi, gotovo neuspjeli pokušaj koji je kasnije u mojim mislima dobivao i nastavke, ponekad je bio i smiješan, ali to je, moram priznati, bilo u rijetkim trenucima dobrog raspoloženja.
Ono što je zanimljivo u vezi sa tim stripom je što u njegovu izvornu verziju niko nije povjerovao. Majka me je sažaljivo gledala, žena mi je rekla da sam bio suviše napet i da mi se sigurno učinilo, prijatelji (oni rijetki sa kojima sam se viđao) su mi rekli da sam uvijek imao bujnu maštu, i da mi je u svim situacijama potreban papir da crtam. Kasnije sam pisao o tome na nekoliko foruma koji se bave tematikom psiholoških poremećaja i dobivao sam različite komentare, od onih komičnih koje sam kasnije ugrađivao u strip do onih da halucinacije nisu dobar znak , i da su početak one bolesti koja se tiho izgovara sa onim posebnim izrazom na licu, i zbog koje se terapija koristi doživotno, ako imate sreće da vam situaciju drži koliko- toliko pod kontrolom.
Poslije čekaonice a na putu ka psihologu sreo sam se sa administratorom kako bi on sve lijepo zapisao, moje ime prezime, ime oca, matični broj, datum rođenja, bračno stanje i naravno prije i poslije svega provjerio da li sam zdravstveno osiguran. Bez toga mrka kapa, i mrka poruka Hipokratova. Sreća da sam evidentiran na birou za zapošljavanje (namjerno malim slovima) već skoro pet godina. Lijep staž. Biće neki minuli rad, mora.
– Izvolite vaš karton, uđite u sobu lijevo – reče mi administrator a ja sam, prije nego što sam napravio „mali korak za sebe a veliki za čovječanstvo“ zakovao pogled na redni broj kartona, ni manje ni više nego 1000. Da sam kupac u nekom hipermarketu sad bih dobio nagradu, ili bar kupon za kafu gratis u kafiću iznad. Možda je ovaj broj puka slučajnost ali osjećam da je djelomično i omaž mom opsesivnom poremećaju. Dobro, možda je riječ poremećaj ovdje prejaka, ali naginjem ka njemu ako se realno posmatra situacija koja kaže: potrošiti iz novčanika sve dok ne ostane okrugla cifra, objaviti okrugao broj fotografija na profilu socijalne mreže, poredati u kupatilu sve đakonije tako da me etikete gledaju pravo u oči, u samoposluzi popraviti sve što nije uredno poslagano na policama… Da li je dovoljno za dvojku iz opsesivnosti? Dovoljno je, čestitamo, izvolite vašu nagradu, karton broj 1000. Tako je karton zaista bio i nagrada.
– Kažite mi nešto o sebi – bilo je prvo što mi je rekla gospođa psiholog. Nikad nismo bili na per tu. Nije se ni trudila, možda tako treba. Poštenije je tako nego lažno izigravanje bliskosti koja ne smije preći granice. Ekranizovana i inspirativna problematika pacijent- ljekar, psiholog, psihijatar (dopisati željeno) eksploatisana je do krajnosti. Uprkos bezbroj knjiga i filmova iz te oblasti, niko nije dočarao surovost tog trenutka „Kažite mi nešto o sebi. „ Došlo mi je da joj kažem – Ajd ti prva! ali sam umjesto toga u mislima u oblačić upisao tekst, nisam imao vremena da je nacrtam, to sam ostavio za kasnije, za finalnu doradu. U stvarnosti mrmljao sam skoro iste informacije koje sam pružio na uvid i administratoru na raskrsnici prije ove, na kojoj mi sad ponovo traže dokumenta i naravno nisam izostavio persiranje službenom licu.
-Potrebno je da uradite nekoliko testova – rekla je i pogledala me blago, zatim nastavila da govori – Nije potrebno mnogo da razmišljate, pokušajte da dajete odgovore onako kako vam prva misao dođe, riječ je o slobodnim asocijacijama.
Onda smo se igrali asocijacija, ispočetka je malo škripalo, a kasnije su se slike nizale. Zapisala je nešto, ne znam šta. Nije se dalo naslutiti ni po pogledu a kamoli po ponašanju. Uradili smo zatim testove ličnosti, inteligencije i test po kojem se navodno utvrđuje da li smo vlasnik ili samo imamo sklonost ka nekoj vrsti poremećaja. Nije bilo pitanja Volite li proljeće? Mamu? Cvijeće? Šta više, matematiku ili poeziju? Sva sreća, na ta pitanja ne znam odgovore. Susreti sa njom trajali su nešto više od godinu dana, sretali smo se otprilike jednom do dva puta mjesečno. Susreti su bili sterilni i sjećam se da sam se silno trudio da ostavim utisak da mi je dobro. Da li sam želio da laskam njenoj stručnosti ili da sebe prikažem jačim, također je pitanje na koje ne znam odgovor. Na posljednjem susretu rekla mi je da je u pitanju bila prolazna kriza (valjda je u riječi kriza sadržana i prolaznost inače bi se nazivala drugačije ali dobro) i da je ta kriza u stvari poznata kao kriza tridesetih.
Pokajao sam se što sam im rekao koliko imam godina. Siguran sam da je dijagnoza pogrešna. Ustvari nema tačne dijagnoze, svaka je pogrešna čim je dijagnoza jer od trena kad dobiješ dijagnozu izgubiš ličnost. Sebe doživljavaš kao skup simptoma i tako funkcionišeš. Postaje ti lošije umjesto bolje, i malo nedostaje da se srušiš hodajući tako na staklenim nogama dijagnoze. U svakom konfliktu si gubitnik jer sve što ti drugi loše kažu u to povjeruješ, zato što si dijagnoza. Onda prestaneš da ulaziš u konflikte i pretvaraš se u snishodljivo čudovište koje radi protiv sebe u korist dijagnoze, razumije se.
Sreo sam mnoge (u)tješitelje ljudi. Bilo je tu astrologa, travara, vjerskih učitelja, alternativnih medicinara, njih i ponajviše. Rekao bih vam tačno kad se sve to dešavalo ali ne želim da rizikujem još jednu dijagnozu koja bi sada mogla biti kriza srednjih godina, recimo. Moglo bi se reći da sam ja svoju krizu tridesetih prehodao, kao što ima ljudi koji prehodaju upalu pluća umjesto da je preleže.
Sada imam nove misli i nove strahove. Možda zato što nisam odležao krizu tridesetih. Plaši me smrt. Plaši me i život ponekad. Plašim se da će prestati, zato živim, živim, živim i ljutim se na vrijeme koje tako brzo prolazi. Čini mi se da od silne želje da iskoristim svaki tren u dane ulazim prenapregnut, da od želje da mi bude lijepo sagorim u želji. Ponekad život izgubi smisao, onda šetam pored groblja. Blizina smrti donosi mi želju za životom i odjednom vidim smisao u samom življenju. Strah od smrti jedan je od najkreativnijih strahova. Mnogo je zabluda iz njega rođeno. Opijuma. Nisam religiozan. To otežava i smrt i život. Nedavno sam sa sahrane pošao kući sa prijateljem koji slično razmišlja kao i ja. Dugo smo išli ćutke dok on nije progovorio.
– Blago vjerujućima.
– Da, rekoh – svjestan istine da ja nikad neću biti jedan od njih.
Prestao sam da odlazim na seanse. Budim se ponekad noću i vidim ljude privezane za brod, žive ali nemoćne. Brod se kreće kao i ljudi ali ne svojom voljom. Poslije toga dugo buljim u mrak. Ne palim svjetlo da ne probudim suprugu. Ona ustaje rano ujutro. Moj karton na birou za evidenciju nezaposlenih uskoro slavi punoljetstvo. Razmišljam da napravim žurku, kupim 18 balona helijuma i napravim selfi. Pošaljem im fotku mejlom ili još bolje poštom preporučenu pošiljku sa povratnicom da znam kad su je primili. Onda da insistiram da mi umjesto poklona učine uslugu, da stave moju fotografiju na zvaničnu stranicu i proglase me maskotom. Tražim li previše, onda da ih upitam patetično, na rubu suza…
O tome razmišljam dok čekam da se razdani, da radni ljudi opsuju što rade, a ja što ne radim. Razmišljam i o drugim stvarima ali slutim da nisu za ovaj žanr. Ostavljam nešto i za strip oblačiće. Supruga mi kaže ono što drugi misle, a ne usuđuju se reći, da je „Dokon um đavolje igralište“ i da se budim noću zato što se ne umorim dovoljno danju.
Ja crtam oblačiće koji su se prejeli upitnika i ljude koji pokušavaju da se oslobode poveza sa očiju. Puštam ih visoko i čekam strpljivo da mi se vrate preporođeni.
Možda je to moj posao.
11,558 total views, 5 views today
