Enes Karić: SNIG NA OTRAGU MAJISA

Odlomak iz neobjavljenog romana “Zime zaručnice”.

Sprva majisa hiljadu devesto četeres druge, sto i nešto kilometara daleko od  Moskve, među nama, nimačkom esesovačkom živom silom, pronese se vist da to što neredovno idemo na odmor u pozadinu nije naša greška, već su svemu krivi Rusi koji udaraju na nas frontimice – sad tu, sad tamo, nikad ne znaš di će jače i gorče. A da ne bi i sama pozadina dopala ruski šaka mora se branit naš naprid koji smo dostigli. A da bi ga odbranili moramo trpit misec il dva brez kupanja safunom i brez jila koje se kusa kašikom! Ali, dobro.

Ondak od naši pritpostavljeni pade zapovid da, nakon svakog branja zgibli esesovaca, sa nji zgulimo sve: čizme, čorape, opasače, šarpelje, čuturice, deblju odiću, sve do gaća. I da odsele to ne smatramo ni krađom, ni pljačkom. Jer to jim je, ko i nama još živim, ionako dala naša slavna nimačka država, sam to njima viš ne triba. A, molim ja tebe, šta će ta brda krvavi šinjela i čizama nama, živim esesovačkim soldatima pod Moskvom? To na ovoj smrzli pitat more samo puki mamlaz, pa mu smista triba rić: Nama te tone esesovački šinjela i čizama, sa usirenom junačkom krvlju na njima, tribaju da za ovi magloviti podmoskovski noći ložimo vatru i grijemo od studi smodrene nadlanice. A najgore je bilo kad u snigu najdemo na misec il dva star esesovački leš! Kad sa njega zguljuješ čizme u njima često ostanu natruhle noge il stopala! Vatra od taki čizama smrdi na ucvrkanu izgoretinu. Al od te u ratu ima mlogo gori nevolja.

A onda se jopet ti dana iznad nas oćuti naša nimačka luftvafe, avijoni su bacali striljivo, plastikovne vriće zna se za koje soldate, pakete zavoja, ječmeni hlib, suh smrdljiv sir, praške protivu strahe. Sve to nam se spušćalo bilim padobranima, medj soldatima bi se ogradi graja i utakmica e koji će biti ti sritnici koji će te, s neba bačene zapakovane sriće, više nafatat. Vodu ni pivu nisu nam bacali, na snazi je bila zapovid iz marta: ’Eto vam pakovane vode – Božijeg sniga diljem ravnice, hrumajte ga kolko vam volja!’

U tri il četiri padobranom bačene vriće bila su i pisma za soldate, poslana izdaleka od njihove drage i mile rodbine. Meni iz Višnjeva nije imo, nit zno, ko da piše. A i da je imo i zno, šta bi mi napiso? Da im snig kopni, al se boje novog, da je, morebit, umro Salkan Herceg, a šta bi on drugo u osamdeset sedmoj mogo bolje uradit, da vitrovi pušu po Vijalovici…

Profisur Rotaker, drug mi s mog naprida, onaj što no je cvit svoje mladosti darovo nimačkoj domovini u velkom ratu od četrneste do osamneste, nije volijo čut naše avijone iznad nas. ’Il smo opkoljeni, il smo u ruskoj potkovici! Luftvafe je zao glas, šalje nam prvu pomoć! Uskoro ćemo morat u nove juriše.’ Tako je zborijo profisur Rotaker, pa ispotiha sovo i govorijo da se prema Moskvi mora krenut svemoćnim jurišem, a ne vako, danima, i bi i ne bi.

Na nove juriše nije tribalo dugo čekat, naša inđilirija je dilila striljiva kolko moreš ukrkit, zapovidnici su gledali u busole i pokazivali pravac kud se tribaju okrenut civure naši mašingevera. Sve isto ko prije, ruske soldate odbacili smo tri kilometra. I to je nešto, sa tog nečeg sanitet je odvezo lašnje il teže ranjene, a zgible esesovačke i ruske sritnike mi priživili brali smo i odvlačili, baš ko polusprženu bravčad koje je dotakla munja i ubijo grom, pa ji metali na sabirna mista, u ledare koje aprilansko sunce još nije otopilo. A nije ji otopilo jer ne da viter koji stalno puše sa strane Urala.  Profisur Rotaker je čistijo svoj šmajser i dvaput usovno reko: ’Nismo na dobitku sve dok se ovolko gine a ovako malo zemlje osvoji!’

Laže ko kaže da na otragu majisa hiljadu devesto četeres druge pod Moskvom, morebit sto pedeset kilometara od nje,  nije pao snig. I pado je, i zapado do pola kolina. Danima mećavijo, potlje smrzo. Ti dana sve isto ko i prije. Odovud naši nimački esesovački juriši na Ruse, otud ruski juriši na nas. Između nas pukla snižna zemlja, sad njihova, sad naša, sad ničija, pritisnuta maglom. Potlje bisovi juriša splasnu, svak bere svoje mrtve dok se trgaju jutarnje tame. A ovi naši zgibli sritnici svi sam led ledeni, isti ko oni otprije tri il pet dana, ili prije tri il pet miseci, šute na te žutilom sa mrzli lica, tugaljivo pomisliš: ’Vi ste svojoj dosadi kazali zbogom, a kad ćemo mi rić svojoj?!’

Ko da je ovaj snig u majisu pod Moskvom hiljadu devesto četeres druge ušutko esesovce pa su naglo zamukli o onoj strašnoj stvari o kojoj se pričalo na otragu aprilanskog miseca: da naši nimački kamijoni već nekolko noći iz naši soldatski grebalja pod Moskvom iskopavaju i odvoze mrtve esesovce za Nimačku u fafrike za pravljenje safuna! Esesovački zapovidnici tu su dušmansku propagandu dokrajčili javnim striljanjem one peterice esesovaca za koje je tajna služba čvrsto znala da šire pljunute patvorine o tvorničkom topljenju zgibli junaka u tečno salo za izradu safuna.

Al meni, evo ovom Hasanu K., tad ne bi glavno ni snig u majisu, ni žilavi juriši na Ruse, ni dosada, već to što je tad nesto profisur Rotaker. Danima ga nejma. Njegov naprid zjapi prazan, moreš rić krezav. Pitam Matu Palavru: ‘Komšo moj! Di se to zdijo profisur Rotaker?’ A Palavra će mi prihlađenim avazom:

‘Nesto je, i imo je di nestat. Vidiš li ti kolko je ova podmoskovska zemlja zinula na nas?! Vidiš li?!’

‘Vidim!’ – graknem na Palavru, pa pljunem gusto prida se na sviž snig. I nastavim mislit da će najgore bit ako je profisur Rotaker svrato s uma. I odluto prisvisnute pameti pravcem ruski naprida. I ondak tamo, u njihovim šakama, došo sebi.

A zašto su soldati, naši esesovački il njihovi ruski, pod Moskvom svratavali s uma, to ja pojamno ne znam. Al, molim ja tebe lipo, šta se tu ima vridno znat?! Šta?! Sam znam da sam i ja svrato s uma ono onda, kad je viter od ruske strane do mene dopuho crno haljinče, a ja mislijo da je crni pas koljač, pa u njega ispuco tri duga rafala. A sad mi se na pleća usturi i ovo: Sprva majisa ja po strogoj zapovidi fatam prisvisle esesovce posrid ove snižne pustoši, sve i jedan drelji u me svratana uma.

Al nije strašan svratan um, već oči kojim te prisvisli umobolnik strilja. Od dvajes esesovaca svratana uma u oči su mi se usvrdlala sedmerica. Svaki je pinio bilom pinom na usta.

Jedan ide na me, upravijo mi šmajser u prsa: ‘Ne boj se, prazan je!’ – frkće.

Drugog fatam, ’pusti me da ubijem sto Rusa! Pusti me!’ Džaba budali govorit da je mlogo sto Rusa. Luđak na nji kreno goloruk, bacijo šmajser u dubok smet, nismo ga ni našli, zaludu nam ozeboše ruke.

Treći plače, doziva majku, kune sve svoje žensko pletivo do deveta kolina: ‘Davim te, majko! Davim te! Da mi prabaka nije rodila baku, a ona poganu tebe, ne bi se rodijo ni ja!’

Četvrti držo sumanute govore, za njim krenuli mlogi, potlje navratijo sedam esesovaca da od sniga prave brig.

‘Što će vam brig?’ – pitamo ji, a i mi ubezeknuti.

’Da s njega zovemo Boga!’

’A što ćete Ga zvat?’

’Da Ga pitamo more l nam bit sutra gore neg što nam je danas!’

Peti esesovac nam se ukro, otišo na ruske napride, umišo se među Ruse, govorijo ukrajinski, i ondak na privaru odvrno dvojcu ruski soldata, obećo jim ukrajinske rakije, dotiro ji dignuti ruku i lipo ji prid nama striljo, u ledja jim saso čitav šaržer.

’A što ji bolan ubi?’ – pita ga esesovački nadzapovidnik Adler.

‘Zato što oni ne ubiše mene! A tili su!’ Adler ga je pod pratnjom smista otposlo u pozadinu da se liči od umobolni prikaza.

Šestog esesovca ufatili smo kako bos hoda snigom i cvili.

‘Sritniče! Zašto ridaš?’ – njem ti priteče Mato Palavra.

’Sanjam sinoć: Ispod Moskve svukud palo cviće! A ondak pojamno vidim: Nejma cvića! Okopnilo cviće! I sad se baš nejma brat drugo osim sniga. A snig, pusti snig, njeg morete brat i vi!’

A jopet onaj sedmi esesovac, taj je tolko svrato s pameti da je u mozgu umislijo da je koptiso od nekolko vrsta životinja, oni pitomi. Zavija: ‘Cuko, brate!’ Rže: ‘Konju, striče!’ Njače: ‘Magarče, oče!’

Kako smo kojeg fatali, esesovački sanitet ji je slo u pozadinu, vezani ruku, nekad i nogu. Derali su se: ‘Zašto me vežete?! Jeste l to vi pobisnili, il ste ufano postali gori od Rusa?!’ A neki bi tek povezani dolazili sebi,  plakali bi, ko mala dica bi cvilili i tražili materine sise.

Esesovački zapovidnici noću su s ovim nama, koji smo još boravili u zdravoj pameti, držali sastanke i objasnili nam da stvar soldatskog ludila nije ni neobična, nit je triba okretat na šalu il lakrdiju. Vojničko ludilo znano je i u velkom ratu četrneste do osamneste. I to ludilo nije brez veze. Jerbo, svi esesovački soldati koji su prisvisli, svladali su sve strahove. Zastalno. A to je dobro. Taki nam i tribaju, čeka nas neosvojena Moskva, na nju triba ludo jurišat! Čojek koji svlada svoje strahe taj je više od čojeka, on je iznad čojeka, on se uspravijo nad čojekom, kaže nam nadzapovidnik Adler.

A što more Bog branit od ludila uvirijo sam se od esesovca Murata Hazbulatova, derviša sa Krima. Čim se završi naš juriš i prolomi zapovid da prikinemo vatru, Hazbulatov počne tiho hukćat:  “Allah!” “Allah!” “Allah!” Pa onda stane ime Božije navidat i licem hrlit na snižno tle.

Jednoć mu pristupi nadzapovidnik Adler, našo se u čudu, pita ga:

“Soldat Murat! Šta to šapćeš?”

“Ime Božije!”

“Zašto?!”

“Molim se Bogu da u meni ostavi sam strahu od Boga!”

“Zašto?!”

“Zato jer tad virujem da ne ubija metak, već Božija odluka!”

“Soldat Murat! Poslidica je ista, mrtav od metka il od Boga – svejednako je!“

“Nije onom ko viruje u ono: ʼBog stvorijo – Bog usmrtijo!ʼ

Nadzapovidnik Adler gledo je soldata Murata, derviša sa Krima, slušo je njegove isprike, molitve i navidanja.

A na otragu majisa hiljadu devesto četeres druge fato sam i bajildisane ruske soldate, i ja i moji drugovi: Mato Palavra, Janez Hočevar, Murat Hazbulatov, Matija Zaglec… Kad bi nam Rusi dolutaj snigom i mećavom, glavno je bilo kud ćeš s njihovim luđacima kad ni sa svojim nejmaš kud. Iz pozadine su zazbiljno javljali: ‘Ruse striljajte, nejmamo ji čim hranit!’ Ipak, strogi esesovački nadzapovidnik Adler zašo je međ nas, podigo desnicom pištolj u zrak  i jamato kazo da će on sam ubit na mistu svakog našeg za kog se jamačno sazna, i istražno dokaže, da je striljo makar jednog sluđenog ruskog soldata. Jerbo, u svakom poštenom, humanom i pravetnom ratu luđake je zabranjeno ubijat! A zar još u Berlinu nismo uvrnuli u glavu da naša slavna nimačka država uvik vodi sam one ratove koji su pravetni?!

 Mogu ti rić da su ruski soldati pod Moskvom svratavali s uma ko i naši esesovački, brez ikake razlike. I s isti uzroka i jednaki svrha. Sićam se ko da to bi jutros: Izmaglica majiskog jutra na ravnici, sto i pedeset kilometara daleko od Moskve, tri dana nejma zapovidi da se beru mrtvi sritnici.  Tri dana borbe, sve ko prije, pucaj naprid i pazi da ne pucaš na svog!  

Naša nimačka atelerija tuče iznad naši glava na rusku pozadinu, ruska atelerija radi isto, sam na naopaku stranu, iznad glava ruski i naši vojnika tuče našu pozadinu. A na ravnici izmeđ žilavi juriši, gine se i ubija, i biva ranjeno, uvik sam te tri poslidice. Il ostaneš živ, al to se ni u šta ne piše. Soldati spominju Boga kad hoće, i majku kad se site da je baš ona kriva zašto su progledali po ovom svitu.

U danu na otragu majisa, u zatišju potlje juriša, ide upromase mi jedan ruski vojnik, digo ruke uvis, išče moju milost ko da sam je ja vlastan dat, viče na iskrivljenom našem jeziku: 

“Soldat, ne ubivaj menja!”

“Sidi! Ošta mi je da te ubijem?! Morebit da sam se ja već naubijo ljudi i prikoviše, al to bi na daljinu, pa mi ko đoja srce mirno!” 

Je l me skroz razumijo, nije l, ne znam.  Al vidim: ruski vojnik je ufano mladić, plave kike, golobrad, moreš rić tek se oprostijo od sebe diteta, side na snig, gleda u me, cokule mu dobre, al providi se iznad članaka – iz cokula izviruju bose noge, crvene ko u patka. Ugledam komšiju Matu Palavru na njegovom napridu, zamašem šmajserom na njega. Znam: komšo Palavra uvik ima šestere čorape za ne daj Bože, nabere ji sebi sa zgibli esesovaca! Jest da čorapi smrde, al molim ja tebe, još kad smo osvajali Mudovo srid minule jeseni esesovačkom živom silom pronijo se istinit glas: Od smrada umrlo ji je malo,  od studeni milijoni! Srića, u mamentu Palavra svati sve, dojde a čudi se oskale ruski soldat kraj mene.

Kažem Palavri tako i tako, došo, izrono iz sniga, izbijo iz magle, pao iz zraka, nahodo iz ravnice, kako god – tuj je, Bog nam ga poslo ko kušnju, al nije svrato s uma, već  uluto u naše napride, onako i nizašta, morebit traga za nečim, misli da će mu osvitnut sritna zora. Triba mladcu dat dva para čorapa. I taman što se Palavra maši za šarpelj i pruži  čorape, mladac će ti na našem iskrivljenom jeziku:

“Moj brat, ja goloden!” 

“E gladni smo i mi!” 

To mladcu reko ja, usovno. Al jopet mi dojde miso da mu dam pola skorena ječmena hliba.

Al mogu ti rić: Čojek se more nabelajit i kad tidne dobro učinit i nabožno koraknut. 

“Kud ćemo mi sad s njim živim?!” – zagrakta Palavra. “Ako ga prilučimo zapovidnicima, morebit će ga ubit!”

“Soldat, ne ubivaj ti menja!” – povika ruski mladac.  Siromak, u mamentu razumijo Palavrine riči.

Istog popodneva mladac je upisan u papire di je zavedeno ratno roblje, pridat je ljudima iz službe nadzapovidnika Adlera, oni su ga svezana spremili u našu nimačku pozadinu.

Ne projde dva dana kad: Eto ti profisura Rotakera, ko da niče iz zemlje. Kako ono onda nesta, sad posta! Kaže: Poželijo nas je sve, jerbo bolnica u pozadini je dosadna i strašna. A tamo je išo jer jedne noći sprva majisa vidijo je da mu se tvrdomučno guli koža ispod oba kolina. Sanitet ga je smista pokupijo, u esesovačkom špitalju su mu rekli da se navakat javijo, srića. Promrzotine su mu se javile ko opomena.

Profisur Rotaker je pričo ko mornar kom su sve lađe potonule, ko brodolomnik koji je ščupijo truhlu dasku sa slupane galije i sad polaže nade u mloge valove, sveprisutnog Boga moli da ga živa izbljuju na obalu. “Znam ja šta je rat, bijo sam ja u onom od četrneste do osamneste, u cvitu svoje mladosti“ – poče svoju priču profisur Rotaker, govorijo je sporim nimačkim e da mu ufatimo miso, a sve se češe po timenu na koje je do ove hiljadu devesto četeres i druge metno svoji četeres i četiri godine. U pozadini su bolnice krcate, kaže. Esesovce nezaciljeni i zatrovani rana voze prema Kursku i dalje, prema  Kijevu. Sve je više umobolni mladića, sanjaju krilate konje, potkovane žabe, milosrdne vukove, ćelave magarce, zajednička kola sotona i anđela, svirku i muziku kake nejma ni u najvećim nimačkim gradovima.

Al najgore je gledat soldate kojima su stradali živci pa viš ne mogu zadržat u sebi ništa što izlazi tečno il tvrdo na dvi otražne bulje. Take bolnike smistili su u velku sobu zvanu smrdara. A pravi pako je gledat i one bolnike kojim su stradali živci za tripanje. Hoće to na promrzlu licu. U njih su se otegli gornji očinji kapci priko donji, izvratijo jim se lik čoječji. Da l da kažem da je od svega što sam vidijo najgore to kad soldat izgubi moć gutanja, kad mu prigori taj živac?!  Al haj što jim je jedna muka pa viš ne mogu gutat. Taki soldati viš ne mogu ni hranu povraćat.

Sve to i tako pričo nam je profisur Rotaker dok je vodeni očiju gledo stranu svita prema Moskvi. A Moskva je bila tamo, nekako na istoku, stotinu i pedeset, možda i dvi stotine kilometara od nas, ko će znat?! 

Ne projde ni kolko se more mlikata krava pomust, oćutiše se jopet naši nimački avijoni, luftvafe nam poče bacat striljivo i zavoje,  i velke plastikovne vriće zna se za koga, i velke pakete medecine i likova, u njima najviše prašaka protiv svakojake strahe i drhtanja.

(…)

 3,657 total views,  2 views today

Komentariši