Safet Berbić
ZAŠTITNA INJEKCIJA
Bijaše prvi dan jeseni prve godine rata. Dan i noć bratski su podijelili vrijeme. Na liniji razdvajanja između zaraćenih strana bilo je neuobičajeno tiho i već cijelo prijepodne nije ispaljen nijedan metak. Čuo se tek prigušeni rafal djetlića koji je bušio koru suhog hrasta pored rova broj šest. U krošnji bukve pjevušila je kreja. Jedan vojnik, onako bez puške, vraćao se sa izvora koji se nalazio stotinjak metara u zadnjem nagibu, u bukovoj šumi. Nosio je bocu vode i jednu veliku gljivu. Na ničijoj zemlji, između linija, koje i jedni i drugi zovu linijama odbrane, povremeno se čulo zveckanje zvona na vratu neke podivljale ovce. Niko je nije mogao pronaći iako je zvonom odavala svoj položaj. Vojnik s kojim sam dijelio zajednički rov čakijom je djeljao borovu granu što se davno odvojila od uginulog stabla. Svojim je izgledom i bez dodatne obrade podsjećala na ribu. Pitam ga: „Šta to vajaš?“. Odgovara: „Štrudlu sa pekmezom od šljive.“
Stazom što se s vrha brda spušta ka rovovima silazila su dva vojnika noseći među sobom kutiju presvučenu sivomaslinastim platnom. Zaustavili su se na rovu broj pet i odmah pristupili poslu. Gledao sam ih i slušao šta pričaju.
Ovo je radio uređaj – rekao je onaj stariji koji mi se učinio odnekud poznatim. Ono radio uređaj sam dobro čuo, a ime uređaja nisam razumio.
Scena je, inače, ličila na poduku mladog veziste.
To je jednostavni mobilni uređaj za govornu komunikaciju… – pričao je ovaj. Primičem se i prepoznajem bivšeg studenta mašinstva koji je prije rata zarađivao hljeb kao portir u studentskom domu. Poznao je i on mene. Poznanstvo krhko, iz viđenja, zdravo za zdravo. Ali ipak poznanstvo.
Zdravo!
Zdravo!
Slušao sam dalje. Govorio je mladom vojniku o frekvencijskom opsegu, o broju kanala, dometu, anteni, uzemljenju, o tipkalu za Morzeovu telegrafiju, o provjeri napona akumulatora, o radu s prigušivačem šuma i bez njega, o odabiru radne frekvencije, o mogućnostima priključenja mikrofonsko-telefonske kombinacije itd.
Ništa od toga nisam razumio niti me išta od toga zanimalo, a kad su počeli govoriti o nekakvim oscilacijama i modulacijama, temperaturnoj stabilnosti… okrenuo sam se svom vajaru. U čitavoj sceni sa čudesnim radio uređajem zanimalo me samo jedno, te sam, ne mogavši suspregnuti znatiželju, nakon kraće pauze upitao:
Mogu li ja ikako uspostaviti vezu sa neprijateljskim vojnikom?
Naravno da možeš, a što će ti to?
Volio bih porazgovarati s njim?
O čemu?
Šta ja znam. O svačemu. Samo ti meni uspostavi vezu. Evo već četiri mjeseca ratujemo, je li tako, od maja, a niti sam ja vidio njega niti on mene. Samo pucamo. I to, izgleda, ne da bismo ubili jedan drugoga, nego zato jer nas je strah. Volio bih barem da ga čujem, da popričamo. Eto. Ljudi smo.
Uredu, shvatio sam. Sjedi tu, sad ću ja. Ništa posebno, mi svakako stalno razgovaramo s njima. Samo malo, da se sjetim frekvencije. Ali, pazi šta govoriš!
Ovo je rekao kao da ja znam o čemu smijem a o čemu ne smijem govoriti. Kao da se to podrazumijeva. Možda je mislio na neku vojnu tajnu. Ne znam ja nijednu vojnu tajnu niti me briga za nju. Nemam ja tajni. Kazat ću što mi je volja. Ne volim govoriti ono što mi se odredi.
Ipak, zatekao me ovom mogućnošću brze uspostave veze. Od početka rata smišljam šta bih to mogao reći neprijateljskom vojniku kada bi mi se ukazala prilika, a evo sad, kad je došla, iznenadila me kao zalutali metak. Dok je vezista udešavao frekvenciju i lovio starog sagovornika pokušavao sam srediti misli: „Pusti ti vezistu i njegove upute, pitat ću ja njega šta će on tu, što ne ide kući, što se ne suprotstavi fašistima oko sebe. Zna li on da je na pogrešnoj strani?“ I tako. Reći ću mu: „Znaš li ti, brajko, da si u rat uvučen mimo svoje volje, da si postao dio gomile i da više ne misliš svojom glavom? Kakvi ideali? Pogineš li za te ideale bit ćeš brzo zaboravljen. Idi kući dok još nije kasno.“ A onda sam zastao: Čekaj, kako to mogu tražiti od njega. Zašto to ja ne učinim prvi? Konfuzija se ispriječila na pragu misli.
Ima li šta? – upitao sam vezistu a već me bilo prilično strah. Čak sam u trenutku poželio da uopće ne uspostavi vezu.
Bit će, bit će!
Potom sam zamišljao svog sagovornika: visok, plavook, u maskirnoj uniformi, namazan ratničkim bojama, u mraku svoje tranšeje, siguran od pogleda, od granata i zalutalih metaka, jede mesni narezak, pije pivo i razgovara sa mnom. Psuje mi sve po spisku i ne da mi da kažem ni riječ.
Ali, nije bilo tako.
Za radio uređajem s one strane linije fronta sjedio je sasvim normalan čovjek:
Halo, jesi li to ti? Prijem! – pitao je kreštav glas, a onda se čuo šum radio uređaja.
Ja sam – rekao je vezista – kako si? Prijem!
Pa eto, onako, standardno.
Kako je u braku?
Lijepo, mogu ti kazati, usred ovog ludila meni se eto desila najljepša moguća stvar, oženio sam se. Supruga je trudna, ne znam jesam li ti to rekao prošli put. Jedva čekam smjenu, da odem kući i da naslonim glavu na njezin trbuh, da oslušnem.
I moja je trudna – otelo mi se.
Šta, nisi sam? – iznenadio se neprijateljski vojnik.
Ne, sa mnom je jedan dobar vojnik koji je izrazio želju da popriča sa nekim normalnim sa druge strane fronta. A ja nemam nikog drugog osim tebe. Hoćeš li da vas spojim?
Ma, naravno.
Radio uređaj bio je moj. Imam sagovornika i mogu sad kazati sve što želim.
Izvoli – kazao je vezista i na brzinu mi objasnio kako se rukuje strojem.
Dobar dan – rekao sam glupo, dodavši i ono – prijem – premda nisam znao čemu ono služi.
Dobar dan – otpozdravio je nepoznati vojnik, prilično pribrano.
Onda sam zašutio. Dlanovi su mi se oznojili u čvrstom zagrljaju sa slušalicom, srce je zalupalo kao vojnički doboš, disanje je hvatalo ritam srca, uzbuđenje je raslo. Gledao sam u tipke na uređaju i nisam vidio ništa drugo. Mogao me pogoditi metak, pregaziti tenk, ne bih ga osjetio. Nisam osjetio ni miris gljive koju je onaj vojnik pekao na žaru, ni tihi šum uređaja, niti sam čuo povremeno štektanje djetlića u kori suhog hrasta. Grašci znoja kotrljali su mi se s čela niz sljepoočnice.
Kako si? – izletjelo mi je pitanje.
Dobro, hvala na pitanju, a ti?
Dobro sam – a onda sam se, ni sam ne znam otkud i kako, otvorio kao pravom i najboljem prijatelju – i ja sam se oženio odmah na početku rata, i moja supruga je trudna već dva mjeseca.
Je li? I ja sam se oženio, dvadesetog jula, i moja je supruga trudna već drugi mjesec.
Pa, kako je, mislim trudnoća i to, je li sve u redu?
Ide prilično dobro, povremeno je muči povišen pritisak, ali dobro je. Trebamo nabaviti one zaštitne injekcije, kako se već zovu, jer je moja supruga RH negativna, a ja pozitivan. Ali teško. Nema ih nigdje. Plašim se da nećemo moći imati drugo dijete.
Rhogam, vidi slučajnosti, i kod mene je ista stvar. Imam dvije takve injekcije. Moja supruga je doktor i nabavila je. Ovu drugu htjela je dati prijateljici, ali ona je, nažalost poginula prije desetak dana u granatiranju škole. Nije joj bila suđena injekcija već granata.
Žao mi je. Hvala ti puno, samo ne znam kako ćeš mi to dostaviti.
Dat ću ti lično, izmijenjat ćemo adrese i broj telefona. A onda sam se sjetio da sam u ratu.
Ma, dobro, neće ovo ludilo dugo trajati. Evo potpisali su primirje – snašao sam se začas.
Daj Bože. Nego, znaš li slučajno da li se taj rhogam daje nakon četvrtog mjeseca trudnoće ili nakon poroda? Neki govore ovako, neki onako.
Sedamdeset i dva sata nakon poroda ili nakon pobačaja, tako kaže moja supruga.
Šta je sad, ništa ga ne čujem – obratio sam se vezisti.
Iscurila je baterija. Star je ovo uređaj. Moramo ga odnijeti u akumulatorsku stanicu na punjenje. Ne može izdržati ni pola sata. Kaži mi, jesi li zadovoljan razgovorom?
Naravno, nego, otkud ti znaš ovog čovjeka?
Slučajno sam naletio na njega, telegrafista je. Ne znam ga. Ne znam ni kako se zove, ali uvijek je dostupan. Evo i sad sam ga zaboravio pitati za ime.
Joj, mislit će da smo namjerno prekinuli vezu. Šteta bi bilo da izgubi dijete ili da se rodi kao invalid. Kad ćeš nas ponovo spojiti?
Ko zna prijatelju moj, ko zna, mi, vezisti uvijek smo na točkovima ili sa motalicom na leđima. Dat ću ti frekvenciju pa čim budeš u prilici da razgovaraš ti mu se javi. Dobar je momak. A dobar si i ti. I, da, priznaj, nisi mu ništa rekao od onoga što si namjeravao. Je li? Sretno i čuvaj se.
Još mi je samo na cigaret-papiru napisao frekvenciju, a onda spremio uređaj i sa novim vezistom se vratio onim istim putem kojim je maloprije i došao.
Gledao sam kako između sebe, kao ranjenog borca na nosilima, nose sivomaslinastu kutiju, nestanu pa se opet ukažu u spletu oblih bukvi. Gledao i uzdisao: „Hoće li majka roditi zdravo dijete?“
Djetlić više nije bušio koru suhog hrasta, zvonce na vratu podivljale ovce također je šutjelo, kreja je otpjevala pjesmu, vojnik je pojeo svoju gljivu. Tišina je carovala linijom fronta. Poštovalo se primirje. Dokle? Tamo negdje, od rova broj devet, krenu pjesma jednog vojnika, tužna, sjetna. O majci koja čeka svoga sina da se vrati sa fronta. A onda je, dolje negdje između linija razdvajanja, odjeknula snažna detonacija.
Mina! – viknu jedan vojnik na rovu broj šest.
Rat se nastavlja.
14,026 total views, 2 views today