Jasmin Agić: Čudo u ulici Mejdandžik

    Jasmin Agić

Kada je prvi put spustio svoju ruku na čelo žene koja se gušila u predsmrtnoj agoniji osjećao je samo strah. Ljudi su se natiskivali u tijesnoj sobi pokušavajući vidjeti šta radi, ali Redžep se nije osvrtao na njihova neprekidna zapitkivanja. Pokušavao se skoncentrisati i čim je uspio učiniti da buka došaptavanja, koja je brujala iznad njegove glave, nestane iz njegovih čula osjetio je da u umirućoj ima još volje za životom. Kada je napokon otvorila oči i jedva vidljivim pokretima ispucalih usana nagovijestila da nastavlja živjeti sobom se raširi žamor čuđenja i odobravanja. Kćerka te žene, koja je sada disala ravnomjerno, zagrli Redžepa, a on je, ne znajući šta dalje da čini, nespretno sjedio na ivici kreveta razmišljajući kako će je cijeloga života pamtiti po reskom mirisu metvice i limuna na koji je mirisala njena kosa.

Nije sebi mogao objasniti ono što se zbivalo u njegovom životu, ali nije mogao ne primjetiti kako se odnos ljudi prema njemu promijenio. Posebno je čudno bilo ophođenje Ibrahim – efendije koji bi, svaki put kada bi prolazio pored Redžepa, počeo nešto mrmljati sebi u bradu, jer je za tog revnog i bogobojaznog klerika priznati Redžepove moći značilo suočiti se sa temljima sopstvenog vjerovanja. Jednom je, nespretno i ne želeći to, u nekom društvu rekao kako u posljednje vrijeme često uči dove za spas Redžepove duše, uz opasku da je to što ovaj radi „šejtanska rabota“. Od tog ga je dana Redžep nastojao izbjegavati ali mu to nije uspjevalo i ne bi protekao dan a da ne nabasaju jedan na drugog. Mimoilazeći se, obarali su glave, Redžep svjestan kako je on smetnja u Ibrahim – efendijinom svijetu, a ovaj je činio istu tjelesnu gestu samo iz sasvim drugih pobuda. Njemu je Redžep bio nepoznanica kojoj se divio i koje se bojao istovremeno.

Ali, to intimno divljenje morao je kriti od ljudi a dužnost i savjest nalagali su mu da se protivi sve raširenijem uvjerenjeu da su Redžepove sposobnosti nadnaravne prirode. Na pitanja vjernika, koji su uzbuđeni sve češće postavljali pitanja o Redžepovim čudima, kako su zvali njegovu intuitivnu sposobnost liječenja, Ibrahim – efendija je odgovarao aforizmima u koje ni sam nije vjerovao, a od kada je i njegovu majku Fadilu, na poziv njegove sestre Esme i uz njegovo izričito protivljenje, vratio sa onog svijeta među njih žive nije bio u stanju bez emocija suditi o Redžepovim čudotvornim sposobnostima.

Nije samo zbunjenom Ibraahim – efendiji pažnju privukla neobična Rredžepova sposobnost i što je više počeo obilaziti kuće umirućih to se njegovo ime počelo češće izgovarati na raznim okupljanjima, ponekad sa nevjericom i porugom, ali sve češće tonom neke, do tada nezabilježene, ozbiljnosti. Malo je ko mogao dati racionalno obrazloženje onoga što je Redžep činio a onima koji su bez ostatka vjerovali u njegove čudotvorne moći nikakvo obrazloženje nije bilo potrebno. Njima je Redžep bio čovjek obdaren posebnim moćima i doživljavali su ga upravo tako, opisujući mistificirajuću prirodu njegove ličnosti kao nešto sasvim obično u svijetu koji je toliko žudio da bude što bezličniji. Čak i oni koji su sumnjali u narav njegovih čudotvornih oživljavanja, prolazeći pored njega, osjećali su neki neobjašnjivi pijetet i nisu se mogli oteti ustisku da je melankolična Redžepova narav nešto potpuno iskonsko. Koliko god se trudili nisu na njemu mogli pronaći tragove prijetvornosti a ponašanje mu je bilo toliko prirodno da je teško ko mogao tvrditi da je sve to što čini dobro osmišljena predstava.

Sam Redžep svoj je dar podnosio s određenom dozom mučnine, jer ono što niko nije znao bile su vizije koje je proživljavao tragajući za putem kojim će umirućeg provesti iz sivih onostranih predjela ništavila do njegove životne stvarnosti. Ti su izleti bili toliko mučni da je Redžep nakon svake seanse osjećao jaku fizičku bol, nesnosljivo jedak i podmukao, vruć pritisak u donjem dijelu stomaka nakon kojeg bi mu se tijelom širila groznica a ruke dospijevale u stanje povišene drhtavice. Znao je satima ležati u krevetu grizući zubima usne do krvi, a onda bi poput luđaka lizao tu krv uživajući u njenom slankastom okusu. Kada bi se fizička bola smanjivala i kada bi osjetio da mu tijelo više nije u stanju ekstremne napetosti padao bi u malodušnost koja je znala trajati danima. Tada bi mu se raspoloženja mijenjala nerijetko po nekoliko puta u jednom satu pa bi se znalo desiti da iz nekog nepoznatog razloga plače, a odmah zatim bi prelazio u stanje ekstatičke sreće pa bi se smijao i galamio pozivajući imaginarne prijatelje da se vesele zajedno sa njim.

Skroman Redžepov izgled mnoge je zbunjivao, a inače je svojom pojavom stvarao pomiješane osjećaje. Uvijek obučen u izlizane svijetlo plave farmerke i plavu majicu bez natpisa Redžep se nije uklapao u predožbu koju je većina onih s kojima se susretao imala o ljudima s posebnim moćima. Govorio je tiho, zapravo jedva čujno, glavu je držao oborenu i izbjegavao je  sa sagovornicima stvarati kontakt očima. Ali, kada bi bio prinuđen pogledati nekog čovjeka ili ženu pravo u lice njegov pogled je bio blag i mio, a zelene oči su imale neku neodređenu i neuhvatljivu dubinu koja je razoružavala svojom očitom prostodušnošću. Bio je to pogled umno bistrog čovjeka od kojeg niste mogli sakriti nikakvu tajnu i pogled čovjeka koji više nema nikakvih iluzija o tome šta je život. U Redžepovim očima je ležala golema i neobjašnjiva tuga, kolosalna melanholija i taj bi pogled uspijevao postiditi i najbezobzirnijeg čovjeka. U ophođenju s ljudima bio je popustljiv i nikada nije nametao svoje mišljenje. Uopće, nije mnogo govorio a i kada bi se odvažio na razgovor njegove riječi su bile blagopitljive jer je uvijek vodio računa da nečim izgovorenim ne uvrijedi sagovornika.

Redžepova kuća, malena i trošna, bila je okružena velikom avlijom ,a od mnogo drveća teško se mogla vidjeti sa ulice. U toj je kući živio sam, bez roditelja, povučeno i mirno i da ta prostrana i pomalo bajkovita avlija nije bila utočište mnogobrojnim životinjama ostavljala bi dojam najusamljenijeg mjesta na svijetu. Ljeti, u vrijeme velikih i žestokoih omorina, Redžep je provodio vrijeme u toj bašti a miomirisi različitog samoniklog cvijeća miješali bi se sa svježinom koju je stvarao hlad drveća. Običavao je Redžep, u jednom udaljenom uglu avlije, prostrijeti deku u hladu dvije kruške čije su su krošnje isprepletale kao da su bile u čvrstom ljubavnom zagrljaju i tu bi ležeći mislio o svemu onome što ne posjeduje i nema, o stvarima koje su mogle biti samo izmišljene ili zamišljene. Mislio je često na svoje roditelje koje je jedva pamtio i nanu Hanifu s čijom je smrću izgubio svaki dodir sa ovozemaljskim svijetom i kada bi se udubio u magle sopstvenog sjećanja postajalo bi mu jasno da je čudotvorna svojstva poče osjećati baš onog proljeća kada je umrla ta stara, čestita i bogobojazna žena.

Od tada, Redžepa su spopadala pitanja i sumnje, počela su ga opsjedati nevjerovatna stanja u kojima je mogao vidjeti ono što je drugim ljudima bila vječna tajna. Ležeći tako i gledajući  tamno smeđe plodove krušaka sjećao se prvih vizija i pamtio je užas prvih ukazanja, a lica ljudi koji su gubili život ostala su mu utisnuta u nutrinu kao neka nejasna opomena na život koji je živio prije nego se u njemu probudila moć tog strašnog uvida. Pamtio je i lice prvog čovjeka kojega je slijedio u limb njegove sudbine, njegove krike i jecaje i njegovo žuto, mrtvačko lice koje je, nakon što je dušu vratio u tijelo, počelo dobijati životnu rumen. Od tada je odlazio u kuće posjećujući onemoćale ljude budeći u njima iskru života izazivajući tako sudbinu i stvarajući pomutnju u priridnom toku stvari. Ili je, kako su mnogi razumijevali i tumnačili Redžepov iznenada otkriveni talenat, njegova moć bila čudo poslano od Boga, a on sam bio sila koja je prkoseći ustaljenom svjedočila da red stvari nije obična igra, razumljiva i dohvatljiva, nego nešto tajno, zagonetno i neshvatljivo.

Kako je vrijeme prolazilo tako je i Redžep počeo sticati samopuzdanje u svome odmjeravanju sa Tantosom, a iskustvo koje je nakupljao negdje duboko u sebi pretvaralo se u znanje izbavljenja. Početnički strah preobrazio se s vremenom u nevjerovatno preciznu pouzdanost i nakon nekoliko godina hodanja tim svijetom koji se nalazio između života i smrti Redžep je bio u stanju već nakon jednog pogleda, ili jednog dodira ocijeniti koliki su izgledi umirućeg da ga povrati u život. Reći ucviljenoj i uplašenoj rodbini da je umirući odlučan da napusti svijet bilo je teško, ali Redžep nikada nije stvarao osjećaj lažne nade, što je često u sobi tog namah mrtvaca stvaralo ljutnju, graju i strah. Za one koje je ustanovio da se još kolebaju, neodlučni da napuste ovozemaljski svijet, Redžep je činio sve, a kada bi uspio da ih povrati u život osjećao je ogromno olakšanje; jer život je uvijek donosio lažni osjećaj spokoja makar je on dobro znao da je jedino smrt neizbježna izvjesnost.

Noć kada su ga uhapsili bila je vedra i topla. Četvorica policajaca u uniformama podigli su ga iz kreveta bez ikakvog objašnjenja. Dok su ga vodili prema avlijskoj kapiji vidio je kako nekoliko ljudi sa baterijskim lampama razgleda svaki kutak njegove kuće. Otvarali su ladice, vadili posuđe iz vitrina, pomjerali stolice, ali šta su tražili nisu Redžepu nikada rekli. U stanici milicije prema njemu su se odnosili grubo i otresito, postavljali su mu pitanja koja nije razumio, neprekidno su galamili i prijetili mu. On je sjedio gotovo oduzet, a kada su ga počeli tući od straha se pomokrio u gaće. Pišalina se nakon nekoliko sati skorila stvarajući grozan i neizdrživ vonj, ali nisu mu donijeli drugu odjeću niti su mu dozvolili da skine zaprljanu. A onda su se počeli izmjenjivati isljednici i svaki je na drugačiji način tukao Redžepa, svaki je imao drugačiju dozu surovosti i svireposti. Kada je počeo od silnog batinjanja bljuvati krv i disati ubrzano kao čovjek koji je izgubio razum prebaciše ga u ćeliju istražnog zatvora gdje se nalazilo još nekolicina privedenih zatovrenika. Kada vidješe Redžepovu izbezumljenu pojavu među njima izbi komešanje. Počeli su vikati i međusobno se svađati, a kada shvatiše da njihova galama samo povećava njegovu razdražljivost umiriše se i ostaviše ga da sjedi u jednom uglu. U gluho doba noći Redžep se napokon umiri, ali sada u njegovim zelenim očima više nije bilo one lucidne bistrine, a kada ujutro otvoriše metalna vrata i izvedoše ga u prostoriju za ispitivanje pred zbunjenim milicionerima je stajao malouman čovjek. Omalen, zdepast i podebeo čovjek, širokih ramena, očito nadređeni okupljenim milicionerima odmjeri Redžepa od glave do pete i nakon nekoliko trenutaka, u kojima je preokretao neku misao u glavi, samo naredi da ga puste na slobodu i zaborave.

Od tog je dana Redžep hodao ulicama Zenice kao sumanut čovjek, ne razumijevajući ljudskog glasa, kao utvara, kao avet, kao duh koji živi u nekom ljudima paralelnom svijetu. Nije više prepoznavao ljudska lica i ljudske glasove, nije se osvrtao na upite i pozive, nije prepoznavao poznanike. Više nikada nije otišao u svoju kuću, a kada bi u tim sumanutim potucanjima nekim slučajem dospio u ulicu u kojoj je bila njegova kuća počeo bi cviliti kao životinja, a zatim i urlati nekim muklim i strašnim glasom. Često je hodao potpuno uneređen, a smrad koji je širio bio je nepodnošljiv i izazivao bi kod ljudi nagon za povraćanjem. Oni koji su ga poznavali kao nekadašnjeg čudotvorca sposobnog vraćati neodlučne duše s granice onog svijeta na svaki susret s Redžepom spopadala bi neutješiva tuga; bilo je ponižavajuće gledati kako su se svemoćne sile svemira poigrale sa sudbinom tog čovjeka.

A onda, iznenada i nenajavljeno, kako to obično biva, Redžepa potpuno nestade. Isprva su ljudi mislili da je odlutao u neki susjedni grad, pa počeše kolati glasine da ga je vlast zatvorila u ludnicu, neki su čak tvrdili da su ga usmrtili lokalni jalijaši, a njegovo tijelo bacili Bosnu. Koliko god su doušnici vlasti nastojali saznati šta se desilo s Redžepom to je njegovo odsustvo postajalo zagonetnije i misterioznije. I baš kada radoznala svjetina i zabrinuta vlast počeše gubiti interesovanje za Redžepom i njegovom sudbinom desi se nešto neobjašnjivo. Jednom prilikom, kada su radnici KOMRAD-a, po nalogu opštinskog sekreterijata za komunalne poslove, došli urediti, u šiblje zaraslu, avliju Redžepove napuštene kuće otkriše nišan baš na onom mjestu gdje je običavao ljeti ležati u hladu ispod dvije kruške. Na tu vijest cijelo se naselje uskomeša, milicija poče obilaziti kuće i postavljati pitanja, ljudi se počeše među sobom došaptavati. Uskoro četa milicionera, u zatamljenom policijskom kombiju, odvede Ibrahim – efendiju negdje u nepoznato sumnjajući da je on, u tajnosti, organizovao dženazu a tijelo umrlog, za kojeg su pretpostavili da je Redžep, jer koga bi drugog mogli zakopati baš u avliji njegove kuće, po vjerskom običaju pripremio za sahranu. Kruti su milicioneri bili ubijeđeni kako je to učinio kako bi odužio čudesni spas majčinog života i htjeli su utvrditi kako je Redžep umro i ko je sve učestvovao u sahranjivanju umrlog.

Nekoliko su noći radnici KOMRAD-a, po nalogu uvrijeđenih ljudi iz sekretarijata unutrašnjih poslova, pokušali srušiti nišan, a kada su shvatili da ni jedna mašina ne može da pomjeri kameni blok odustaše od jalovog posla. Vlast nakon toga naredi da se kapija Redžepove kuće zabravi a cijelo imanje ostavi da zjapi prazno, napušteno i zaboravljeno. Odlučiše da više ne uređuju avliju nadajući se da će sa podivljalim šibljem i nabujalim travama narod zaboraviti i Redžepa, i njegovu čudotovornu moć, i razloge njegovog ludila i nestanka. Čak se ni Ibrahim – efendija nikada više nije vratio da nastavi sa svojim imamskim poslovima u maloj uličnoj džamiji.

Šta se desilo s Redžepom to nikada niko nije saznao, u avliju njegove napuštene kuće niko godinama nije ulazio osim djece željne dokučiti tajnu misterije koja se u njihovoj ulici prepričavala kao najsvetija legenda. Nišan još uvijek stoji na istom onom mjestu, u uglu avlije, ispod dvije kruške, a na njemu ponekad, neobjašnjivo, zasjaji neka boja potičući maštu žitelja ulice koji onda počnu zatvarati prozore na kućama i zaključavati avlijske kapije.

620 total views, 7 views today

Komentariši