Piše: Amer Tikveša
Pjesme u zbirci “Kao da zidu govorim” povezuje jedna vrlo dosljedna perspektiva: lirski subjekt nikada nije sasvim “unutra”. On je uvijek na pragu. Ne pripada više sasvim zavičaju iz kojeg je otišao, ali ne pripada potpuno ni zemlji u kojoj je pronašao sigurnost. Taj međuprostor nije samo geografski nego i moralni, historijski i egzistencijalni. Iz njega nastaje ova poezija.
Možda je upravo zato jedna riječ toliko upadljivo vraća: terasa. Na prvi pogled tek detalj kuće, mjesto gdje se pije kafa ili suši stol nakon kiše. Ali terasa je ovdje gotovo poetski program. Ona nije ni unutra ni vani. Ona pripada kući, ali je otvorena svijetu. Na njoj se stoji, promatra, sluša, čeka. U pjesmi “Moja ulica” taj motiv doseže gotovo programsku jasnoću: “Stranac / na svojoj terasi.” To je možda najtačniji autoportret cijele zbirke. Čak i kada se vraća kući, pjesnik ostaje promatrač. Ljudi prolaze ispod njegove terase ne podižući pogled; za njih on više nije dio krajolika. Terasa tako postaje mjesto s kojeg se vidi sve, ali kojem više niko ne pripada.
Iz iste perspektive nastaje i njegova posebna pažnja prema sitnicama. Ovu poeziju ne zanimaju veliki simboli ni velike deklaracije. Njene jedinice mjere su basamaci, česma, otirač, krpica u džepu, produžni kabl ostao nakon sinova odlaska, ribarski štap naslonjen na prag, kartonska kutija koju ostavlja dostavljač knjiga. Kao da nakon rata i izbjeglištva čovjek više nema povjerenja u velike riječi, pa smisao traži u predmetima koji su preživjeli ljude.
Njima pjesnik iskazuje nježnost prema onome što je krhko, ranjivo i prolazno. Deminutiv ovdje postaje etička gesta. Sve što je ostalo od nekadašnjeg svijeta umanjeno je: kuće, ljudi, uspomene, zajednice. Pjesnik ih ne pokušava uvećati ni uljepšati; on ih dodiruje upravo u njihovoj lomljivosti. Njegov jezik odbija grubost svijeta.
Rat je, naravno, stalno prisutan, ali gotovo nikada kao spektakl. O njemu govore zarasla groblja, prazne kuće, komšije kojih više nema, česme, ljudi koji su ostali bez djece, bez noge ili bez domovine. Još važnije, rat nije završio. On traje u promijenjenom zavičaju, u osjećaju da si manjinac u vlastitoj ulici, u činjenici da ni povratak ne može poništiti odlazak. Zato je povratak u ovim pjesmama uvijek i novo iskustvo stranstva.
Istodobno, pjesnik uporno odbija da njegovo iskustvo ostane samo bosansko iskustvo. U pretposljednjem ciklusu pogled se širi prema Gazi. Ono što je naučio kao izbjeglica ne dopušta mu da tuđu nesreću promatra kao daleku vijest. Djeca u Gazi, kavez, šutnja svijeta, birokratska ravnodušnost, sve se to prirodno nastavlja na konjička groblja i njegove terase. Ovdje nema hijerarhije patnje. Svaka je izgubljena kuća ista kuća. Svako dijete isto dijete. Upravo zato pjesme o Palestini ne djeluju kao politički dodatak zbirci, nego kao njena moralna posljedica. Čovjek koji je jednom iskusio što znači postati višak u svijetu prepoznaje isti obrazac gdje god se ponovi.
Ipak, zbirka nije pesimistična. Ona je iznenađujuće puna dobrote. U njoj se pamte ljudi koji su pomagali drugima, komšije, građevinci, poštari, žene koje pale svijeće, prijatelji koji su preko granice prevozili izbjeglice, neznanac koji nudi kroasan, ribar koji ulovljenu ribu vraća u vodu. To su mali činovi otpora svijetu koji se neprestano raspada. Zbog toga je ovo prije svega poezija pažnje. Pjesnik ne pokušava objasniti historiju niti presuditi ljudima.
On gleda. Sa svoje terase, iz svoje između-pozicije, bilježi ono što bi lako moglo nestati: riječ, predmet, miris bukovine, kišu na stolu, žutu krpicu u džepu, glas kanarinca koji se više nikada nije vratio. Njegova nostalgija nije čežnja za idealiziranom prošlošću, nego pokušaj da se sačuva sposobnost nježnog gledanja svijeta.
