Poetski dan PEN kluba Francuske – Journée poétique du PEN Club Français

Piše: Jasna Šamić

Poetski dan PEN kluba Francuske

PEN klub Francuske već duže vrijeme organizuje različite poetske događaje, među kojima i onaj pod nazivom Parloir des poètes — mjesto susreta i razmjene misli i stihova pjesnika. Ovu sintagmu možemo prevesti i kao Pjesnička galerija, Susret pjesnika, itd. Nedavno je takav susret održan u Kući Poezije u Parizu.

Susret je i ovaj put vodio Jean Le Boël, francuski pjesnik, romanopisac, esejist i dobitnik prestižnih nagrada poput Mallarméove. Nažalost, ovaj put nisam mogla učestvovati, ali sam ponovo prevela pjesme nekih od učesnika koji su mi ih poslali.

Tema susreta bila je, ako se ne varam, Kako nastaje pjesma? (Možda i nije tako bilo, svejedno.) Ja svakako na to nemam odgovor. Ali ako bih ipak trebala reći nekoliko riječi na tu temu, evo što mi trenutno pada napamet :

Ne znam kako pjesma nastaje i nisam sigurna da neko to pouzdano zna. Napisala sam i objavila dosta zbirki, dobila za mnoge od njih nagrada na anonimnom konkursu Fondacije Ministarstva za Kulturu Federacije BiH, ali nijednom nisam dokučila trenutak stvarnog nastanka pjesme. Ne vjerujem ni u to da je pjesma čin, volja ili inspiracija, kako to smatraju najviše oni koji ne pišu. Za mene je pjesma možda čak ponajviše hir koji te spopadne i kome moraš udovoljiti. Ne znam da li iko piše pjesme samo zato što to želi. Ima naravno i takvih, što važi i za romane, a čitalac će uvijek osjetiti razliku između istinskog poriva i puke ambicije za pisanjem. Mnogo je autora, možda čak i više u Francuskoj nego u bivšoj Jugoslaviji, koji su u potrazi za inspiracijom i koji osjećaju strah pred praznom stranicom. To znači da ne mogu zamisliti sebe kao nekoga ko više ne piše, kao bivšeg pisca. Ipak, stih je posebno stanje, a autor je možda tek svjedok nečega. Mnogo čega. Najbolja provjera kvaliteta i proze i stiha jeste prevođenje, što je svojevrsna obdukcija djela. A prevođenje pjesama drugih pjesnika posebno je izazovno i inspirativno za mene, pa stoga nastavljam prevoditi i učesnike Parloir des poètes. Neki stihovi su mi bliži, pa ih možda uspješnije i prenosim.

Neka čitalac sam prosudi.


Journée poétique du PEN Club Français

Le PEN Club Français organise depuis longtemps divers événements poétiques, parmi lesquels figure Parloir des poètes, un lieu de rencontre et d’échange poétique entre auteurs.
Récemment, une telle rencontre a eu lieu à nouveau à la Maison de Poésie à Paris.

Elle a, une fois encore, été animée par Jean Le Boël, poète, romancier, essayiste français, lauréat de prestigieux prix comme le prix Mallarmé. Malheureusement, cette fois-ci, je n’ai pas pu y participer, mais j’ai à nouveau traduit les poèmes de certains des participants qui me les avaient envoyés.

Le thème de la rencontre était, si je me souviens bien : « Comment naît un poème ? » (Il se peut que je me trompe, peu importe.) De toute manière, je n’ai pas de réponse à cette question.

Mais si je devais tout de même dire quelques mots sur ce sujet, voici ce qui me vient à l’esprit :

J’ignore comment naît un poème, et je ne suis pas certaine que quiconque le sache avec certitude.
J’ai écrit et publié de nombreux recueils, certains ayant été primés dans le cadre de concours anonymes organisés par la Fondation du Ministère de la Culture de la Fédération de Bosnie-Herzégovine, mais je n’ai jamais saisi l’instant de la véritable naissance d’un poème.
Je ne crois pas non plus que le poème soit un acte, une volonté ou une inspiration, comme le pensent surtout ceux qui n’écrivent pas.
Peut-être le poème n’est-il qu’un caprice qui s’impose à vous et auquel il faut céder ? Ou simplement the mood, comme disent les Anglais ?

Je ne sais pas si quelqu’un écrit des poèmes simplement parce qu’il le souhaite.
Il y en a, bien sûr, et cela vaut aussi pour les romans, mais le lecteur sent toujours la différence entre un véritable élan intérieur et une simple ambition d’écrire. Nombreux sont auteurs, peut-être même plus nombreux en France qu’en ex-Yougoslavie, qui sont en quête d’inspiration et qui ressentent la peur de la page blanche. Cela signifie qu’ils ne peuvent pas s’imaginer comme quelqu’un qui n’écrit plus, ne supporte pas être « un ancien écrivain ». Pourtant, le vers est un état particulier, et l’auteur est peut-être seulement le témoin de quelque chose ? De beaucoup de choses. 

La meilleure épreuve de la qualité, tant de la prose que du vers, est la traduction, qui est une sorte d’autopsie de l’œuvre. Et traduire les poèmes d’autres poètes est particulièrement stimulant et inspirant. C’est pourquoi je continue à traduire également les participants du Parloir des poètes. Certains vers me sont plus proches, et je les transmets peut-être avec plus de réussite.
Au lecteur d’en juger.


PJESNICI I PREVODI NJIHOVIH PJESAMA, BILINGVA IZDANJE

Klein Colette

Colette Klein, rođena 1950. u Parizu, francuska je pjesnikinja i spisateljica. Bila je članica uredničkog odbora časopisa Phréatique, , predsjednica udruženja Arts et Jalons, te generalna sekretarica i blagajnica udruženja Cercle Aliénor. Godine 2008. osnovala je časopis Concerto pour marées et silence.Glumica i likovna umjetnica u Maison des artistes, članica udruženja “Les Artistes à la Bastille”, Colette Klein je autorica brojnih zbirki poezije, od kojih je posljednja Après la fin du monde, nuages – Requiem (Nakon kraja svijeta, oblaci – Rekvijem, Izdavač, Henry, 2023). Autorica je i proznih djela. Laureat nagrade „Jeune poésie François Villon“ za djelo Cécités (Sljepilo).

Nakon kraja svijeta, oblaci – Rekvijem
(fragment)


Spisak mrtvih,
iz rata u rat,
zatrpava hramove zločina,
u kamenje uklesani
neizbrisivom tintom,
boje krvi,
abeceda su uspomena.
Ponavljanje tih imena razjeda riječ,
koja postaje pjena na osušenim usnama.
Kamenje s natpisima,
Igračke Povijesti.

/
Après la fin du monde, nuages – Requiem
(extrait)

La liste des morts,
guerre après guerre,
encombre les cathédrales du crime,
pierres gravées
à l’encre indélébile,
couleur sang,
alphabet de la mémoire.
La litanie de ces noms use la parole,
qui devient écume sur les lèvres asséchées.
Pierres gravées,
Hochets de l’Histoire.


Marc Bergère

Rođen1953. godine, Marc Bergère je djetinjstvo proveo u Mayenneu, gdje su mu roditelji bili zemljoradnici. Nakon mature, studira filozofiju. Godine 1977. odlazi u Pariz, gdje tokom 42 godine radi u administraciji – najprije u IGN-u (Nacionalni geografski institut), a zatim u BNF-u (Nacionalna biblioteka Francuske). Ponovno se posvećuje slikanju 2000., naročito tušem na papiru, s izraženom sklonošću ka kriptokaligrafskim i/ili nadrealističkim formama. Od 2010. prepoznaju ga izdavači poezije, te je često pozivan da svoje crteže „usklađuje“ s riječima pjesnika.

Pariz 1914. – 2014.


U kupleraju staraca
Debela Berta ispaljuje svoje eksplozive

Dolje, Atalanta kovitla Senu

Bitange plešu tarantelu.

/

Paris 1914 – 2014

Au bobinard des gérontes
La grosse Bertha lâche ses explosives

En bas, l’Atalante hélice la Seine

Les crapules tarentulent.


Clara Régy

https://penbih.ba/wp-content/uploads/2024/11/4.jpg

Clara Régy je sama o sebi zapisala seljedeće : ona promatra, sjeća se, izmišlja, piše. Objavljena u izdanjima Henry, Lanskine, Rhubarbe…

bunar

u dnu bašte, jedna tajna vrata ka bunaru
ne otvaraj vrata ne naginji se 
mogla bi pasti, utopiti se

nagnula se hiljadu puta
nije vidjela ni vilenjaka ni vilu ni čudovište
tek željeznu kofu na kraju prljavog i hrapavog užeta
sjeda kraj bunara
broji koliko ruku svakog dana dodirne uže
koliko mišića spusti praznu kofu
koliko mišića je podigne punu

prati majku
prazna kofa udara o kameni zid
uže kao da se raduje što je oslobođeno

puna kofa brine majku
ruke joj se grče i znoje
djevojčica bi da poliže majčin znoj 
da podijeli s njom težinu kofe
ali ništa od toga 

sva joj se težina slijeva u glavu

/

le puits

tout au fond du jardin une porte secrète s’ouvre sur un puits
ne pas ouvrir cette porte ne pas se pencher au-dessus
on pourrait tomber se noyer

elle s’est penchée mille fois
n’a vu ni lutin ni fée ni monstre
rien que le seau de fer au bout d’une corde sale et rugueuse
elle s’assied près du puits
compte combien de mains touchent cette corde chaque jour
combien de muscles pour faire descendre le seau vide
combien de muscles pour faire remonter le seau plein

accompagne sa mère
le seau vide se cogne contre le mur de pierre
la corde semble heureuse de se libérer

le seau plein donne du souci à sa mère
la chair de ses bras se raidit et transpire
voudrait lécher la sueur de sa mère la petite
voudrait partager le poids du seau
mais rien ne se passe

tout le poids va dans sa tête


Rémi Faye

https://penbih.ba/wp-content/uploads/2024/03/Jasna-13.jpg.png

Rémi Faye, rođen 1956. u Neuilly-sur-Seine, iza sebe ima dugu karijeru profesora njemačkog jezika. Objavio je brojne knjige poezije, između ostalog i Salles d’attente, izdanje Français Réunis – Petite Sirène ; Fièvre blanche (Nagrada Max-Pol Fouchet), izdanje Le Castor Astral, 2000.; Entre les marges, izdavač Le Castor Astral, 2002, itd.

*

ona korača    a u njenim koracima ide veče
oblivena bijelim znojem
koji prekriva ogledala
ide    kao po oblacima   zatvorenih očiju
sjena joj na ramenima    a veče
s njom pod ruku    silazi niz ulicu
crna prolaznica    sa kretnjama sijačice
govori vjetru    govori večeri
a u oči joj silazi nebo


Fragment iz zbirke poezije « Entre les marges » (Na marginama, Le Castor Astral, 2002)

/

*

elle marche      et dans ses pas marche le soir

avec ses sueurs blanches

qui couvrent les miroirs

/

elle passe      comme sur des nuages     paupières baissées

l’ombre sur les épaules   et le soir

à son bras      descend la rue

/

la passante noire      avec ses gestes de semeuse

parle au vent      parle au soir

et dans ses yeux descend le ciel

Poèmes extraits du recueil « Entre les marges » (Le Castor Astral, 2002)


Sabine Alicic

Pjesničko stvaralaštvo Sabine Alicic, započeto još u mladosti, predstavlja put iskrčen tragovima rana prenesenih u jezik, koji ona prisvaja, čineći od njega mjesto prolaza.
Poezija, poput pasoša, od tada nalazi potvrdu u časopisima Diérèse, Traversées, Poésie / première, Traction-Brabant, Écrit(s) du Nord, kod izdavačke kuće Éditions Henry,
koju vodi Jean Le Boël – njen prvi susret s izdavaštvom. U proljeće 2025. godine, u uglednoj izdavačkoj kući Encres Vives, objavljena joj je zbirka: À rebours, l’été (Ljeto u suprotnom smjeru).

Na pjesmu Roberta Desnosa (1900 – 1945)
Jean-Lucu Steinmetzu

Bijeg

miš, u noći
ispušta oštar cijuk
prozor je otvoren
na zapadu, zvijezda sja

na rubu oluka, tamo daleko
njegov krik probija tišinu
obavijenu gradom
koji tone u san

on govori, mislim,
da li meni
u svjetlu roza narandže

ja koja čitam

ne znam kome, al’ odgovaram
mišu
noći
zvijezdi
i ono što iščitavam
iako tužno
govori mi o sudbinama

i o putevima


*

/
Sur un poème de Robert Desnos (1900-1945)
A Jean-Luc Steinmetz

L’échappée

une souris, dans la nuit
fait un bruit si aigu
la fenêtre est ouverte
à l’ouest, une étoile luit

à l’horizon de la gouttière

son cri perce le silence
emmitouflé de la ville
qui s’endort

elle communique, je pense
mais est-ce avec moi
dans la lumière d’un orange rose

moi qui lis

je ne sais mais je réponds
à la souris
à la nuit
à l’étoile

et ce que je lie
bien que triste
me parle de destins
et de routes


Hasan Erkek

Hasan Erkek, pjesnik i pisac pozorišnih komada i profesor dramske umjetnosti, dobitnik je tridesetak nagrada. Objavio je 34 knjige u 17 zemalja. Pozorišne predstave su mu postavljene u više od 40 teatara u raznim državama, a zbirke poezije objavljene u Turskoj, Francuskoj, Španiji, Bugarskoj, Rumuniji, na Kosovu i u Kamerunu. Više njegovih pjesama objavljeno je i u Argentini, Italiji, Izraelu, Kini, Grčkoj, Kubi, Indiji, itd. Učestvovao je na brojnim pjesničkim festivalima. Njegove posljednje knjige su: Epopeja 100. godišnjice Turske Republike (100. Yıl Destanı), Cem, 2024; Poslije Orfeja (Orfe’den Sonra), Kulturna banka İş, Turska, 2022; Iskrvario sam od ljubavi (Sevdadan Kanadım), Kırmızı, Turska, 2015…

ČAMAC ZA SPASAVANJE


Neprestano gledam ka tvojim obalama
Ka brodu što tone gdje još postojiš
More lista odsjaje kroz tamu
Kapljice svjetla na njemu
pjevaju pjesmu od leda skovanu.
Tvoj drhtav lik sve je duža sjena
A u očima raste tuga mora
Tvoj promukli glas ne zove upomoć, ali ja ipak
Iz svoga glasa spuštam ti čamac spasa.

Čudo je na pučinu isplovit’, moru se otvorit’
A zatvoriti cvjetovima sunca,
U mraku valova vidjeti život,
U nejasnim dubinama mudrost tražiti,
Da ti nosi kosu, vjetru prepustiti …
Iako nećeš, trudim se da shvatim, pa
Iz svojih misli spuštam čamac spasa.

Dan se gasi,
Brod tone sve dublje,
Daljine se brišu i sve se zatvara,
Dok magla pada po svim stvarima,
Po znanju, riječima, uspomenama …
A ti nježna tkaljo radosti,
Tvoj dah već se hladi,
I mada me ne čekaš, ja ću te spasiti,
Iz svog srca čamac spasa spustiti

/
FİLİKA

Durmadan kıyıya bakıyorum
İçinde bulunduğun yarı batık gemiye
Deniz yapraklanıyor
Üstünde ışık damlacıkları
Bir buz şarkısı söylüyor
Yüzünün uzayan titrek yansısı
Ve denizin hüznünü çoğaltan gözlerin
Kırık sesin S.O.S. vermese de
Bir filika indiriyorum sesimden

Nasıl bir şeydir kendini denize açmak
Ve tümden kapamak günebakan çiçeklerine
Hayat bilmek suların o karanlık yüzünü
İlmini yapmak belirsiz derinliklerin
Saçlarını poyrazın önüne tutmak
Anlamaya çalışıyorum istemesen de
Bir filika indiriyorum aklımdan

Gün kararıyor
Gemi yol alıyor diplere
Ufuk siliniyor, kapanıyor açıklık
Her şeyin üstünü bir sis kaplıyor
Belleğin, anıların, sözlerin
Ve sen sevincin ince işçisi
Şimdi soğuyordur nefesin
Kurtarmaya geliyorum beklemesen de
Bir filika indiriyorum kalbimden


Pošto je pjesma pročitana na francuskom, navešću je ovdje (moj prevod pjesme je sa turskog jezika)


CHALOUPE

(Traduit par Jean-Louis Mattei)

Je regarde sans fin sur les bords du rivage
La nef presque coulée dans laquelle tu es
La mer fait des reflets
Des gouttes de lumière
Y vont chantant une chanson de glace
Le reflet tremblotant de ton visage au loin
Tes deux yeux augmentant la tristesse des flots
Lorsque ta voix se perd sans lancer d’S.O.S
De la mienne je fais descendre une chaloupe

Quelle chose étrange que de s’ouvrir au large
De se fermer aux fleurs de tournesol
Et prendre pour de la vie le noir profond de l’onde
Et pour de la sagesse les abysses sans fond
Déployer ses cheveux face au Borée
Je cherche à le comprendre même malgré moi
De mon esprit je fais descendre une chaloupe

Mais le jour s’assombrit
Le bateau en tanguant gagne les profondeurs
Et l’horizon s’efface l’ouverture se ferme
Le brouillard recouvrant la surface de tout
Ta mémoire, tes souvenirs, tes mots
Et toi ouvrière délicate de joie
Elle devient froide ta respiration
Je viens pour te sauver même si tu refuses
De mon amour je fais descendre une chaloupe


Jean Le Boël

BOËL Jean je francuski pisac, izdavač, osnivač i glavni urednik časopisa Écrit(s) du Nord. Generalni sekretar Maison de Poésie. Autor romana, eseja i zbirki poezije. Dobitnik nagrade Poncetton Uduženja pisaca, SGDL, i nagrade Mallarmé.

*

Ništa nisam tražio
više se nisam nadao
a ipak si došla u snu
svoje usne spustila na moje
ni krhki tren buđenja
nije to raspršio

*

je ne demandais rien
je n’espérais plus
et c’est en rêve
que tu es pourtant venue
poser tes lèvres sur les miennes
et le réveil bascule ténue
n’a pas dissipé

Loading

Komentariši