ŽENA MOJE ZEMLJE
Sa ovo malo beskraja što te okružuje,
u svakom slučaju ne možeš biti zadovoljna.
Jer, ti si snažna i slavična,
Ne bez pedigrea.
U duši čikme nemaš.
Htjeli bi te slomiti, ukalupiti,
sviknuti na bol.
Od tebe napraviti lutku,
sa ograničenim pokretima u glavnim zglobovima.
Što ti je teže,
duša ti sve ljepše miriše.
Dukati u očima blješću.
Kada ti na lice rosa padne,
sa njega ružinu vodicu pokupe.
DOK ČEKAM DA NAZOVEŠ
Volio bih da sam uvijek mogao
ono što osjećam pokazati ili reći.
Prisustvovala bi cjelovečernjem pokazivanju
ili cjelodnevnom monologu.
Bile bi to pokretačke riječi, preče od inih izgovorenih.
Sigurno bi ti bilo shvatljivije i jasnije
sve što nisam uspio da kažem. Da pokažem.
Sabrale bi se i oduzele jednačine u tvojoj glavi.
I moja bi postala bistrija.
Znao bih ko je kad zazvoni telefon.
Kako ono kažu kritičari:
«Taj duet je osuđen na sreću.»
Što je, priznaćeš, osuda kakvoj svi težimo.
Tada sam iznutra miran, i duše čiste.
A moja je duša, baš kao i tvoja,
puno više nego organ unutrašnjih poslova.
NOĆ
Sunce odlazi da dođe,
ispred mene čaša crnog vina,
tama samo što ne pođe,
u spokoj ne dira mrtva tišina.
Zrikavci sviraju za nas,
ti mali, veliki, majstori nota,
u blizini cvili stari pas,
a djeca se igraju fota.
Kroz mrak lete nosači svjetla,
put što sija graniče svici,
više nigdje se ne čuje pijetla,
samo jastreba krici.
Mir i tišina vladaju,
ćutim i mrava kako hrče,
i krupne kapi padaju,
na veliki sto pored smrče.
Zvijezde se ne vide, oblak ih krije,
sa njima uvijek zafali mraka,
i još kad se mjesec nasmije,
zemlja dođe ko parket poslije laka.
Kiša lagano jenjava,
asfalt isparava dana toplotu,
počinje ptica dernjava,
leteći bend pjeva o životu.
Svježe je, prohladno, oblačim vestu,
udahnem miris čistote i moći,
jedan auto se penje uz cestu,
i polako, nestaje u noći.
DAN
Mjesec odlazi da dođe,
ispred mene šolja toplog čaja,
svjetlost samo što ne pođe,
eh, kako volim jutra rodnog kraja.
Ptice, na staroj jabuci, u horu,
pogled mi magli jedan zlatan trak,
i svaki put na dvoboju u zoru,
zijani mrak.
Zrikavci sviraju samo za dušu,
i san tjeraju što oči mi sklapa,
lahori ćarlijaju, vjetrovi pušu,
gledam – protrča pas prljavih šapa.
Sunce je, samo se otvara cvijeće,
suncokret sporo okreće glavu,
a rosa svoje perle meće,
na crvenu ružu i zelenu travu.
Lijepo je, behar uzmiriso havu,
gradom lijeno glasaju se mačke,
nebo slikam ko ravnicu plavu,
a laste ko tačke.
Toplo je, ugodno, skidam vestu,
udahnem miris sasvim novog dana,
jedan auto silazi niz cestu,
i nestaje u polju lana.
LJUBAV
Shvataš sve porive koji igru nose,
i igru shvataš koju poriv budi.
Shvataš njene oči koje suzom rose,
kad im igra sudi.
Boju u očima, da li shvataš, njenu?
Oči u bojama, da li slikaš njene?
Shvataš kako boli rastopiti zjenu.
Il pak obje zjene.
Shvataš da osjećaj koji on joj šalje,
dodirne osjećaj koji ona dijeli,
sjedinjeni osjećaji narastaju dalje;
nekad – život cijeli.
A na kraju život, osjećanja nosač,
shvati da naslućen nosio je sklad,
pa na kraju čovjek, svog života nosač,
može reći – shvatam sad!
6,252 total views, 1 views today
