POEZIJA: ANNA GIORDANO

Piše: Jasna Šamić

Anna Giordano je rođena u Italiji, a živi u Francuskoj. Oduvijek je gajila strast prema pisanju općenito, a posebno prema poeziji, ali se njome ozbiljno počela baviti tek 2003. sudjelujući na različitim pjesničkim konkursima, koji su joj dali priliku da objavi svoje zbirke pjesama ; njene pjesme su uvrštene i u razne antologije, a neke su u Francuskoj postale dio djela kamerne i klasične muzike. Sama misli da je najvažnije da može zapisati ono što opaža i iz toga izvući stihove koji su razumljivi za sviju, « da poezija postane dio svačijeg svakodnevnog života, da  bude luka u koju se svako može skloniti i nahraniti dušu ljudskim osjećanjima i zdravim načelima”. Anna Giordano tvrdi da riječi imaju težinu i prije nego što se pretvore u stihove, moraju proći kroz pjesnikovu dušu da bi potom doprle do tuđe duše. Sve se to može tumačiti kao utopija, veli pjesnikinja, ali ako to i jeste, Anna ostaje pri svome i poručuje čitaocima da će nastaviti pisati za društvo koje postaje sve više materijalističko i sve manje ispunjeno plemenitim osjećanjima.

Anna Giordano piše istovremeno na talijanskom i na francuskom jeziku.

Prevod s francuskog: Jasna Šamić

SLIKE i MISLI
 
Mislim da je život kao lišće
zeleni i nježni pupoljci što potom žuti i crveni,
smeđi, i iscrpljeni padaju na tlo.
Na život s tobom mislim,
od časa kad smo
zeleni pupoljci bili.
 
S vremenom uspjesmo sazrijeti,
razumjeti i od života naučiti
koliko je neočekivano lijep.
I danas ćemo ga slaviti  
crpeć’ iz njega sve više;
svaki dan što prohuji,
dah vjetra koji nam udahne,
biće jedan poklon više
i objeručke ćemo prihvatiti
vrijeme koje juri.
Na notama smo života letjeli, njišemo se
i znamo, jednom ćemo kao lišće pasti …
Provedoh s tobom puno dana,
ne, puno godina, i mislim
da jedan život nije dovoljan
da se proživi, da se sanja, da se stvara, da se vjeruje, i voli.
Željela bih još tisuću drugih sezona
nek se smjenjuju
podare nam trenutke 
koji nas ne okrznuše.
Volim ovo postojanje kao i tebe, ljubavi,
Željela bih, da, željela! Toliko radosti u srcu
iako je jesen, ne, već je zima.
Al mislim na vjetar
koji nas obavija i miluje blagošću
noseć’ milovanje večeri prije noći.
Spavaj ljubavi, nad tobom bdijem, kao što i ti bdiš nada mnom
I nek ova noć opet 
postane sutra…
još jedan dan.

Nudim vam ovu pjesmu koju sam napisala za junake romana Kurbana Saida (s pseudonimom Lev Nussimbaum): za Aliju i Ninu; knjiga je postala nacionalni roman u Azerbajdžanu i predmet proučavanja na univerzitetima. Inspirisao je dramaturga Christophera Hamptona koji je prema njemu snimio film 2016.

Priča je nadahnula i talentovanu gruzijsku kiparicu Tamaru Kvesitazde. Godine 2010., ona je izradila monumentalnu skulpturu na obali Crnog mora u Gruziji. Dvije čelične statue, visoke 7 metara, teške 7 tona, koje se, u pokretu jedna prema drugoj, spajaju u jednu.

I… red je na mene da se nadahnem tom nemogućom i teškom ljubavnom pričom, između Alija, muslimanskog Azerbajdžanca, i princeze Nino hrišćanske vjere, a oboje su bili sputani društvenim i vjerskim razlikama, suočeni s ogromnim teškoćama da slobodno žive svoju ljubav, sa hiljadama teškoća, kojima se pridružuje još i rat, koji dolazi kao završni udarac na njihovu vezu!

S ovom pjesmom pod naslovom Kada budeš…, željela sam oživjeti njihovu ljubav, zamišljajući njihov susret, gdje između prošlosti i vječnosti, obećavaju da će se voljeti kako se više nikada ne bi rastali.

KAD BUDEŠ…
 
Kad budeš sa mnom,
kad budemo zajedno: ti i ja,
horizont naše budućnosti biće dubok i vidljiv val
u koji ćemo zaroniti.
 
Kad budeš sa mnom, nebo više neće postojati
jer ćeš ti biti nebeski svod, u mojim rukama, mom zagrljaju!
 
Dodirnuću tvoju kosu kao što oblaci dodiruju nebo
i galebovi će letjeti na našim krilima.
 
Kad budeš sa mnom,
zamišljam, biće to ugodno veče,
dan, u svakom trenutku!
Biće to poezija naše ljubavi i sjećati nas da smo je živjeli!
 
Kad budeš sa mnom,
zajedno ćemo letjeti iznad okeana
iznad vrhova svijeta
neće biti horizonta gdje ćemo zastati,
jer ti ćeš moj horizont biti, a ja tvoj val.
 
Kad budeš sa mnom
izbrisaćeš sve nemile časove mog i tvog postojanja,
svaki trenutak nježnosti opiće nam snove.
 
Kad dođeš,
znaćeš da ćemo biti univerzum,
praznina će iščiliti iz naših života,
dva delfina ćemo postati u beskrajnom okeanu ljubavi.
 
Kad budeš sa mnom, bićemo djeca kakva se nikad ne rodiše,
bićemo: ja i ti, ti i ja jedno biće!
 
Bićemo valovi koji nadmašuju nebesa
i oblaci što presijecaju mora,
bićemo snaga beskrajnog okeana ljubavi,
ogromni val koji nas nosi i odnosi
na obalu sa poljupcima.
 
Ti ćeš biti more mojih nada,
život mog života!
Kako bih bez tebe?
 
Gledam nebo i uranjam u more tvojih očiju,
Gledam život i imam ga pred sobom,
to je blaga, lijepa i skromna poezija, jer ti si poezija moga života!
 
Ti si val koji me grli i nosi sa sobom
u ovom svijetu koji je stvoren samo za nas dvoje;
beskrajni prostor naših srca
u kom tonemo u olujna osjećanja.
Suzama radosti obuhvatićemo ovu priču,
ne bojeći se godina koje nas mijenjaju,
bićemo dvije duše koje će nastaviti živjeti
i san koji još uvijek traje!
 
Ti i ja u ovom svijetu
U ovom okeanu nezaustavljive snage što nas oduvijek povezuje
i prije našeg susreta,
u ovom svijetu,
u ovom okeanu,
u ovom životu koji je skončao,
ta ljubav nastaviće živjeti, samo…
za tebe samo za mene!

Kako se sjećanje na žrtve Holokausta nikada ne bi izgubilo.

Vraćena sloboda
 
Vrapče
koji si na ledenoj bodljikavoj žici
vidio ljude kako se okrutno ophode prema svojim bližnjima.
Ti,
koji si vidio gole kosti od života kako prolaze poljima,
Čije postojanje se i danas niječe.
Ispričaj mi, kako su s tim životima postupali…
okrutno u rasnoj mržnji,
reci mi, kako si preživio strašno zlo?
Vidio si mržnju,
kako hrani bića bez srca,
vidio mržnju kako se pretvara u žrtveni dim,
izlazeć’ iz dimnjaka peći užasa,
gdje svaka riječ uzalud priča njihovu bol.
Reci mi gdje ostade milost o kojoj pjevamo
koju uzdižemo u molitvama Vječnoj Ljubavi,
koja tu ostade hladno odsutna…
Ti,
Jedini slobodni posmatraču što misli i djeluje,
prošao si kroz taj dim noseći na svojim krhkim krilima
njihove duše, dižući ih uvijek daleko od mržnje,
da bi ih konačno oslobodio.

Prevod s talijanskog: Jasna Šamić

Glas ničega.
 
Tišina:
suština
odsutnosti
praznina.
 
Slušanje mira
ludilo zvuka
što zašuti.
 
Krik
koji se proteže daleko
prodre u dušu
beskonačan zagrljaj
između
prostora
i
ničega.

 462 total views,  4 views today

Komentariši