Srđan Sekulić: Branič sa Tušnja


Srđan Sekulić

Branič sa Tušnja

U sedamdeset i petoj minuti prijateljske utakmice između NK Slobode iz Tuzle i NK Bratstva iz Gračanice na poznatom tuzlanskom stadionu Tušanj, u igru je trebao ući središnji branič a novo pojačanje tuzlanske Slobode. Ivan (Rudolf) Šubert. Trener tuzlanske Slobode polagao je velike nade u svoje novo pojačanje, premda nikome nije bilo jasno što je uopće doveo toga igrača koji je svim navijačima ovoga tima djelovao, može se slobodno reći, prestaro. No, hajde da se vratimo na prijateljsku utakmicu u Tuzli. Zima je, 17. siječanj, i Sloboda igra prvu pripremnu utakmicu u zimskom prelaznom roku kao probu za proljetnji dio sezone. Ekipa nije u dobroj formi, posljednji su na tablici u Premijer ligi BiH, a pojačanja koja su došla na zimu nikome ne ulivaju nadu. Teren na Tušnju je gotovo sleđen, igrači se klizaju, posrću, povređuju a toga ne bi trebalo  biti na pripremnim mečevima, svi moraju biti zdravi za nastavak sezone, te izboriti opstanak u ligi. Tada trener Adnan Jahić uvodi u igru Ivana (Rudolfa) Šuberta misleći kako Bratstvo igra dobro u navali te da će nastave li ovako prijetiti posve sigurno zabiti gol. Treba mu stameni branič koji će sve usporiti i presijeći im igru. Koji će im pokvariti taktiku. Šubert koji nosi broj 6 na leđima ulazi u igru… Gleda tribine stadiona Tušanj, i dalje u čudu da su baš njega doveli i to iz vojvođanskih nižih liga gdje je branio boje Donjeg Srema, Hajduka iz Kule, FK Bačke iz Bačke Palanke. Duboko udiše hladan zrak i dolazi u prvi kontakt sa loptom. Bira kome će dodati… A da vam ipak prvo ispričamo ko je uopće ovaj čovjek. Možda je to bolje prije nego vidimo hoće li se zamisli trenera Adnana Jahića doista ispuniti u ovoj teškoj i sumornoj utakmici u snijegom i ledom okovanoj Tuzli.

Ivan (Rudolf) Šubert dijete je evangelističkog svećenika koji je svoju bogougodnu službu vršio u mjestu zvanom Feketić, u Bačkoj. Ne zna se točno porijeklo porodice, tj. odakle su stigli u Vojvodinu. Neka mutna nagađanja i obiteljska preklapanja govore da su Šuberti tu stigli iz Nađikanjiže u današnjoj Madžarskoj, a da im je dalje porijeklo negdje okolo Lajbnica u Austriji. No, to uopće toliko nije ni bitno. Bitno je pratiti obitelj i njihov život u Feketiću. Dakle, Ivan se rađa u toj zabačenoj vojvođanskoj selendri, a njegov otac Rudolf ne zna kada se točno ni rodio… Upisao ga je u knjige danima, možda i tjednima kasnije. Znala je to Ivanova mati, no ona je rano preminula i zajedno sa njom taj je podatak otišao duboko u vojvođansku vlažnu zemlju crnicu. Bilo je to ono ludo vrijeme socijalizma kada se vjerska lica i nisu baš uzdala u državne institucije. Niti su tamo bili naročito dobrodošli. No, ono što je važno je godina. Bilo je to ljeta gospodnjeg 1980. godine. Ivanov život obilježio je užasan građanski rat u Jugoslaviji. Nije ga se taj rat ticao izravno, ni njega ni njegove obitelji, niko od njegovih nije učestvovao u njemu, Vojvodina je bila daleko od sukoba i zaraćenih strana i živjelo se doista u multinacionalnim sredinama, mirno i komšijski fino. A pogotovo jedan evagelistički svećenik nije želio ni čuti da ne daj Bože ode u takav beskrajno glup i on je često govorio “đavoljski” konflikt. Baš zbog takvoga razmišljanja, Rudolf Šubert bio je jedan od rijetkih koji je pomagao izbjeglice… Mnoge je obitelji tajno skućio u napuštenim švapskim kućama po Feketiću. Iz Hrvatske, ali i iz Bosne i Hercegovine. Nije gledao koje su vjere niti političkih opredjeljenja. Samo je želio da pomaže, onako kako je Isus i zapovijedao u Novom Zavjetu. Ivan je u tim mračnim vremenima imao nepunih 14 godina, kada se dogodilo ono što je na kraju odredilo njegovu sudbinu. Nogometnu najviše. Naime, pošto je iskoristio sav slobodni smještaj u Feketiću, a Feketić zna se nije velika varoš koliko god da je pusta i da ljudu iz nje bježe bilo gdje drugdje, svećenik Rudolf više nije imao gdje smještati svoje izbjeglice. Tada je u svoj dom kao poslednji i najveći čin dobročinstva primio jednu muslimansku obitelj iz Tuzle. Bili su to žena i dvoje male djece. Njihova imena ovdje nećemo pisati da ne dao ti Bog nekoga ne povrijedimo ili mu nanesemo tmurna sjećanja i vratimo mu te slike rata kojih se niko normalan ne voli prisjećati. Svećenik Rudolf ih je dobro pazio, hranio ih, ali im nije dao da se puno kreću po Feketiću. Mislio je možda da će progovore li samo nanijeti probleme i njemu a i sebi samima. Dane su provodili u jednom sobičku, gostinjskoj sobi, koja je poslije smrti Ivanove majke a Rudolfove žene ostala potpuno zapuštena i hladna. Nekad ju je Eržebet održavala, a tu su konačili njihovi prijatelji, uglavnom ljudi iz crkve, koji su dolazili iz raznih dijelova Evrope da bi zajedno sa Rudolfom držali propovijedi u mjesnoj evangelističkoj feketićkoj bogomolji. Dakle, dvoje male djece. Djevojčica i dječak. A znate već kako to ide sa malom djecom, pogotovo sa dječacima. Koliko god da mu je majka prijetila da ne smije izlaziti iz onoga njihovog izbjegličkog sobička, taj dječak se nije dao potpuno zatvoriti i umiriti, kako bi to oni u Tuzli rekli “nije nikako mogao doći tobe”… Kad god je imao za to priliku nagovarao je svećenikovog sina Ivana da igraju nogometa, pa maker i u sobičku. Iako mali, bio je majstor manipulacije koja je imala magijsko dejstvo nad Ivanom. A dvorište? To je za dječaka bila prava nogometna arena na koju je čežnjivo bacao poglede iz svoje sobice u kojoj je trošio dane sa majkom i sestrom. Tako je naš junak, Ivan Šubert, zavolio nogomet… Zbog dječaka iz Tuzle. Izbjeglički mjeseci su prolazili, njih su dvojica igrali i napredovali u igri, a ta se mala obitelj nekako vremenom oslobodila te je majka dječaka i djevojčicu s vremena na vrijeme puštala da sa svojim dobročiniteljem, mladim Šubertom, odlaze na seosko igralište gdje je bio i lokalni nogometni stadion na kojem je trenirala ekipa FK Jadrana iz Feketića. I taman kada je došao trenutak prave slobode, taman kada je majka pomislila: “K vragu, nek se djeca ovdje odomaće nek počnu živjeti svojim životima u Vojvodini, a sa njima ću se i ja prolagoditi nekako”. Dakle, taman pošto je majka to duboko u sebi prelomila i osjetila, oni su dobili poziv od rodbine da se mogu vratiti u svoj grad, da je rat minuo, te da se obiteljske kuće i zemljišta obnavljaju a život se vraća u Bosnu. Ne možemo reći da ta vijest nije pogodila Ivana (Rudolfa) Šuberta. Zavolio je tu obitelj, dječaka posebno. To je bio njegov suigrač, onaj sa kojim je polako krenuo kreirati taktike, onaj sa kojim je trebao debitovati u FK Jadranu iz Feketića te zabijati golove protivničkim momčadima. Obećao je tada Ivan svome drugu, na rastanku, da će se sigurno opet vidjeti jednoga dana… Ne zna kako, ali hoće. I da će doći u njegovu Tuzlu jednom kada postane slavan nogometaš da svima kaže kako je baš zbog njega on i počeo igrati taj sport, da je nogomet ušao u njegovu dušu iz duše bosanske izbjeglice. Godine su nakon toga prolazile, Ivan je nastavio trenirati nogomet na opšte zgražanje njegova oca svećenika Rudolfa koji je za sina želio bolju karijeru, bar da postane liječnik, profesor historije ili advokat. No, unatoč svemu Ivan nije odustajao od svoje velike i jedine ljubavi. Prošao je sve selekcije ekipe FK Jadrana iz Feketića da bi nakon toga dobio poziv Donjeg Srema, Hajduka iz Kule, FK Bačke iz Bačke Palanke. Nisu to bili bogzna kakvi klubovi, takmičili su se uglavnom u drugim, trećim ligama… Plate su bile srazmerne kvaliteti fudbala u tim ligama, dakle nikakve. Ali Šubert nije odustajao. Stoički se trudio da uspije u nogometu, da ostvari karijeru i tako ispuni svoj zavjet dat dječaku u one užasne ratne godine kada je Feketić bio utočište toga mališana, njegove majke i sestre. Zaboravio je čak Ivan i kako se zvao taj dječak, njegov drug i glavni suigrač. Kao što rekosmo, držali su se postrani i malo su se sa kime i upoznavali istinski a imena i ako su govorili, nekako su ih potiho izgovarali, mrmljali ih u bradu tako da ih se više niko čak ni iz familije Šubert ne sjeća. Imao je Ivan utisak da je od tada prošlo čitavo stoljeće. Tada nije bilo tehnologije, mobilnih telefona, interneta… A u nogometu imena nisu ni važna. Bitno je bilo viknuti: “Druga”! Ili “naprijed” ili “promijeni stranu”! Oni su komunicirali nogometnim rječnikom u kome je bilo više iskrenosti i prijateljstva nego u ovom jeziku koji do u nedogled stiliziramo, osmišljamo ga i njime se hvalimo pa se onda zbog njega malo-malo i pokoljemo. Sve je to bilo jasno Ivanu Šubertu… Znao je on da od mnogo nauke i knjižurina na kraju može pasti samo mrtva glava. Uostalom, čitav je život posmatrao svoga oca kako upravo riječima iz tih knjiga pokušava promijeniti svijet, svoje vjernike opametiti i navesti ih na pravi put. No mnogo je puta bilo upravno suprotno. Direktno iz crkve odlazili bi u neke svoje pogani, smućeni riječima, zbunjeni grijesima pravili su nove grijehe.
Kada je došao poziv iz Tuzle Ivan je bio sleđen… Da li je moguće da će ga već u poznim igračkim godinama, tačnije u 37-oj godini, angažirati premijerligaš Bosne i Hercegovine? Njega koji nastupa u općinskoj vojvođanskoj ligi, živi sa starim i senilnim ocem svećenikom koji ga i dan danas izdržava? I ko je uopće taj trener Adnan Jahić i kako je čuo za njega? Mnoga su pitanja morila Ivana (Rudolfa) Šuberta, a ponajviše ono davno pitanje iz djetinjstva, onaj njegov zavjet. Sve mu je govorilo da se taj ugovor treba odbiti te da fino završi igračku karijeru tamo gdje je i počeo u FK Jadranu iz Feketića… Kako će čovjek u njegovim godinama koji nikad nije živio van svog mjesta otići tako daleko, i to sada već u drugu državu da igra nogomet u Premijer ligi? Jest da Bosna i Hercegovina nije bila bogzna kakva nogometna sila i da je liga bila jedna od lošijih evropskih liga uopće, ali opet je bila to engleska liga za onaj fudbal koji je Ivan u tim momentima igrao po vojvođanskim niželigaškim oranicama. Sve je to Šubert znao i osjećao, no zavjet je dao… I sada ga traži klub iz Tuzle, a možda je u Tuzli onaj dječak, izbjeglica, njegov prvi i najvažniji suigrač.

Stadion Tušanj. Sedamdeset i šesta je minuta utakmice… Ivan udiše hladan zrak, dolazi u prvi kontakt sa loptom i gleda kome će dodati. Pravi prvu fintu, izbacuje dvojicu igrača iz igre… Dodaje i protrčava. Akcija dobro teče, igrači NK Bratstva iz Gračanice pokušavaju da otmu loptu igračima NK Slobode iz Tuzle, no teren je zaleđen i sklizak, a duel igra teška i bolna. Lopta ko omađijana ide naprijed. Igrači Slobode prolaze po desnoj strani, oštar centaršut ka napadaču tuzlanske Slobode, branič Bratstva ga ruši i penal je za Slobodu. Navijači na Tušnju su sretni. Konačno je njihov tim uradio nešto pametno, prvi put je odradio dobru tranzicijsku igru u posljednjih tri godine… Na momente je to zaista ličilo na nogomet. Jahić se sa klupe dernja “Šubert puca!”. Igrač sa brojem 6 uzima loptu i stavlja je na bijelu točku. Malobrojni navijači su u nevjerici. Nije im jasno zbog čega novajlija od 37 godina puca penal. Iako je prijateljska utakmica teške psovke padaju na snijegom okovani stadion u Tušnju.
Šubert hvata zalet od tri koraka unazad i zaustavlja se. Pogleda golmanu u oči. U očima golmana vidi dječaka, onoga kome je dao zavjet prije toliko godina u Feketiću. U očima golmana vidi čitav svoj život. Muk je na stadionu u Tuzli. Penal puca novajlija Ivan (Rudolf) Šubert.




 1,862 total views,  4 views today

Komentariši