
«Jednog dana, nadajmo se, sve tačke ljudskog staništa biće osvijetljene, biće tad ostvaren taj
čudesni san uma : imati za domovinu cijeli svijet, a čovječanstvo i humanost za naciju”, pisao
je Victor Hugo.
Čitajući iznova i iznova ovog humanistu, šta možemo drugo zaključiti nego da se ništa nije
promijenilo, da se njegove želje i nade nisu ostvarile, da, naprotiv, čovjek biva sve gori i gori.
Njegova pohlepa i žeđ za krvlju, njegova želja za osvetom vlada i vladaće do istrebljenja na
Zemlji, izazivaće ratove u kojima će stradavati od sada samo nevini.
Ono što još više nego V. Hugo zvuči u ovom času aktuelno, to je Apokalipsa, biblijski tekst
gdje su opisane vizije apostola i evanđeliste Jovana u izgnanstvu na ostrvu Patmos u
Egejskom moru. Njegova poruka nije upućena samo hrišćaninu, već općenito čovjeku koji se,
suočen s iskušenjima postojanja, bori da pronađe svoj put i sebe. Iako je napisan u 1. vijeku,
tekst Svetog Jovana na iznenađujući način biva eho aktuelnim dešavanjima.
GAZA
…“ i gle, otvoriše se vrata na nebu. Prvi glas koji sam čuo, poput zvuka trube, reče : Dođi
ovamo, i pokazaću ti šta će se dogoditi. Odmah se oduševih ovim duhom. I gle, bijaše
prijestolje na nebu, i na prijestolju neko sjeđaše. Taj koji je sjedio izgledao je kao kamen
jaspisa i sardoniksa; a prijestolje – okruženo dûgom boje smaragda. Oko prijestolja vidjeh
dvadeset i četiri prijestolja, a na tim prijestolima sjediše dvadeset i četiri starca, obučeni u
bijele haljine, a na glavama svojim krunama od zlata. Sa trona se širiše munje, glasovi i
gromovi. Pred prijestoljem je gorilo sedam ognjenih svjetiljki, koje bijahu sedam Božjih
duhova. Pred prijestoljem još uvijek postojaše stakleno more, poput kristala. U sredini
prijestolja i oko prijestolja bila su četiri bića s bezbroj očiju sprijeda i straga.
…
Pogledah kad otvori šesti pečat; i u tom času nasta strašan zemljotres, sunce postade crno kao
kostrijet, mjesec kao krv, a zvijezde s neba padoše na zemlju, kao kad smokvino stablo
potreseno jakim vjetrom baci svoje lišće. Nebo se smota kao knjiga koja se urola ; i sve
planine i ostrva se pomjeriše sa svojih mjesta. Kraljevi zemaljski, veliki, vojskovođe, bogati,
moćni, svi robovi i slobodni, sakriše se u pećine i u stijene planina. I rekoše planinama i
stijenama: Padajte po nama i sakrijte nas od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od gnjeva
Janjeta; jer je došao veliki dan gnjeva njegova, a ko to može izdržati?
Nakon toga sam vidio četiri anđela kako stojaše na sve četiri strane Zemlje. Zadržaše sva
četiri vjetra zemaljska, i nijedan vjetar ne zapuhaše na zemlju, ni na more, ni na kakvo drvo. I
vidio sam drugog anđela kako se penje prema izlazećem suncu, držeći pečat živog Boga… I
čuo sam broj zapečaćenih, sto četrdeset i četiri tisuće, od svih plemena sinova Izraelovih: od
plemena Judinog, dvanaest hiljada zapečaćenih; od plemena Rubenova dvanaest hiljada; od
plemena Gadova dvanaest hiljada; od plemena Ašerova dvanaest hiljada; od plemena
Naftalijeva dvanaest hiljada; od plemena Manašeova dvanaest hiljada; od plemena
Simeonovog dvanaest hiljada; od plemena Levijeva dvanaest hiljada; od Isakarovog plemena
dvanaest hiljada; od plemena Zebulunova dvanaest hiljada; od plemena Josipova dvanaest
hiljada; od Benjaminovog plemena, dvanaest hiljada zapečaćenih. Poslije ovoga pogledah, i
gle, bijaše veliko mnoštvo, koje niko ne mogaše izbrojati, iz svakog naroda, i roda, i naroda i
jezika. Stajahu pred prijestoljem i pred Janjetom, obučeni u bijele haljine, i sa palminim
granama u rukama. … A jedan od starješina reče mi: Ko su oni obučeni u bijele haljine i
odakle su došli? Rekoh mu: Gospodaru, ti to znaš. I reče mi: To su oni koji dolaze od velike
nevolje; oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi janjećoj. …
Peti anđeo zatrubi u svoju trubu. I vidjeh zvijezdu kako pade s neba na zemlju. Imala je ključ
od provalije bez dna, i otvorila je provaliju bez dna. I diže se dim iz bunara, kao dim iz velike
peći; a sunce i vazduh potamnješe od dima iz bunara. Iz dima su iskakali skakavci, koji su se
širili po zemlji; i data im je moć kao moć škorpiona na zemlji. Rečeno im je da ne štete travi
na zemlji, niti bilo čemu zelenom, niti bilo kom drvetu, već samo onima koji nemaju pečat
Božiji na svojim čelima. Dato im je, ne da ih ubije, nego da ih muči pet mjeseci; a muka koju
su izazvali bila je kao muka koju izaziva škorpion kada ubode čovjeka. Ljudi će tražiti smrt, i
neće je naći; oni će htjeti umrijeti, ali smrt će pobjeći od njih.
…
Jao zemlji i moru! jer je đavo sišao k vama u velikom gnjevu, znajući da ima malo vremena.
…
I začuh jak glas iz hrama kako govori sedam anđela: idite i izlijte sedam čaša gnjeva Božjeg
na zemlju. (…)
Sedmi anđeo je izlio svoj pehar. I zaori se iz hrama, s prijestolja, glas: Svršeno je! I digoše se
munje, i glasovi, i gromovi, i veliki zemljotres kakav nikad nije bio otkad je čovjek na zemlji.
I veliki grad se podijeli na tri dijela, i gradovi svih naroda padoše…. I sva ostrva pobjegoše, a
planine nestadoše. I krupni grad veličine stijenja pljuštaše s neba na ljude; a ljudi su hulili na
Boga zbog tog bombardovanja, jer je pošast bila ogromna.” (moj prevod s francuskog)
Ne, sad je mnogo gore nego što je Sveti Jovan vidio. On nije mogao ni zamisliti kakav je
čovjek jad.
Piše: Jasna Šamić
2,591 total views, 3 views today