Roman One širokobriješke autorice Sanijele Matkovic spada u red modernih romana čija neodređenost ljudske sudbine nalikuje strip pričama i intrigama kakvih nalazimo u romanima toka svijesti ili fabularne nejasnoće gdje se radnja ad hoc isprepleće u zoni simultanosti poput stalnih izmjena filmskoga kadra. Iako roman One možemo okarakterizirati kao neoromantičarskim po kakvoći i stilskom žargonu te miješanjem lirske i epske pripovjedne forme roman vješto obiluje permisivnim i latentnim iskorakom prema temi i ulozi žene i majke u društvu. Naročito se to očituje ljubavnim klišejima i standardiziranim tipom opisa platonske ljubavi u kojoj ljubav biva metafizičkim simbolom ljudskog posrtanja ali i nade da ljubav unatoč svemu pobjeđuje / amor omnia vincit. Senzualnost pri opisu egzotičnih krajeva portugalskoga Nazarea i ponovni susret glavnoga lika romana s Alanom čija pustolovnost nema granica niti prostora daje romanu svojevrsnu draž i tematsku zanimljivost te posljedični efekt iznenadnosti i radoznalosti poput klasika Robinsona Crusoa engleskoga književnika i novinara Daniela Defoa. Tema ženstvenosti posebno dobiva na značaju kroz roman tim više što platonsku ljubav autorica smatra nedostižnom i krhkom poput povjetarca ili nesigurnoga broda nasred oluje. Poruka u boci u kojoj se roman stalno nadovezuje je nalik kriminalnom žanru Edgara Allan Poa gdje poruka u boci nagoviješta priču u priči, neispričanu pustolovnu strast ili neostvarenu želju glavnoga lika u romanu, tj. zene spremne na izazov života. Autorica Sanijela Matkovic zasigurno uzore neiscrpno traži u modernom romanu toka svijesti gdje se radnja isprepleće i kovitla poput morske pijene ali i teži liričnosti gdje se očituje cjelokupna poetska razbarušenost i neoromantički nesputani zanos svjetske boli. Svjetska bol u stilskom smislu jeste emocionalna bol i nemogućnost odgovora na ljudsku sudbinu a proizvod toga je bunt , klonuće i posrtanje ideala poput kula od karata poslaganih u kolotečinu ljudske zbilje. Jedina stvar što autoricu neupitno razlikuje od romantizma jeste optimizam nasuprot pesimizmu i defetizmu toga razdoblje tj, stilske epohe. Autorica nastoji otkloniti zadnje klice pesimizma, nevjere u čovjeka, nevjere u praktični i etički smisao čovjekova života koji je jedinstveni neponovljiv. Poruka koju roman One iziskuje od nas je poruka čovjeku nade da cjelokupni smisao i bit te zadaća čovječanstva jeste služiti potrebnima a posebno kroz prizmu uloge žene ili majke u društvu koja je često i nažalost kroz današnjicu poprilično zanemarena. Nasilje koje je aktualnost današnjeg doba i koje biva presedanom ljudskog ophođenja prema drugima govori tome u prilog kako živimo u svijetu koji je nepovratno izgubio smisao. Kada izgubimo smisao i svrhu života nalik smo brodu koji nema kormilara ili stablu voća koji godinama ne donosi plodove. Roman One zato budi smisao u zenu i majku i njezinu ulogu u svijetu koji polako ali sigurno ide ka svome početku ili kraju . Na kraju sud o tome ce izreci vrijeme, najveci prijatelj ili neprijatelj čovjeka.
1,084 total views, 4 views today
