moja priča

U meni je gorjela želja da krenem ispočetka.

Upravo kao ona žena u romanu: otisnuti se sa svoga otoka i otploviti u neka sretnija mora.

Otisnuti se u splet riječi i kolorit boja, da bih saznala što više o sebi.

U zadnje vrijeme sve manje razgovaram.

Zadovoljstva nalazim samo u slikanju.

U miješanju boja da oplemenim sebe.

Ne i da zadovoljim različite ukuse i procjene.

 Dugo sam tražila posao i svaki dan barem jedanput povjerovala da ću ga uspjeti i naći. Danima sam čekala odgovore na prijavljene oglase i nisam gubila nadu.

Nisam bježala ni od aranžiranja cvijeća.

Volim boje, lijepe stihove i usudila bih se oprobati kreirati bilo što se s cvijećem napravi, a služi ljepoti u oku.

Dani su prolazili, kiše su neumorno padale, a ja sam se sa svojim crvenim kišobranom davala u cjelodnevne potrage.

Nakon dugotrajnog i pomalo iscrpljujućeg hodanja napokon sam sjela za računalo i napisala oglas:

„NUDIM USLUGU ČIŠĆENJA VAŠIH STANOVA“.

Ostavila sam broj telefona.

Nalijepila sam oglas na nekoliko obližnjih zgrada i za sedamnaest minuta je uslijedio prvi poziv. U prvih godinu dana zaradila sam toliko da sam mogla kupiti jednosoban stan i golfa. Posao je toliko ovladao mojim vremenom da sam zaboravila radi čega sam otišla u Zagreb.

Jedan poziv bio je zanimljiv:

Gospođice, ako ste uopće to kako Vas nazivam.

 Čišćenje je bitno.

 Prozračivanje stana još važnije, i ja sam spremna platiti visoku cijenu za provjetravanje.

Objasnila mi je kako doći do zgrade građene u austrougarskom stilu i ja sam se uputila.

Najprije taksijem, potom pješice uz laganu uzbrdicu.

Ovaj dio grada mi se činio slikarskim gnijezdom.

Veselila sam se susretu s osobom koja mi je jasno pokazala što želi.

Vrata ulaza u prizemlje bila su otvorena. Ulazeći susrela sam djevojku nešto mlađu od mene, koja je u žurbi okrznula moje rame.

Oprostite, rekla sam umjesto nje.

Ništa, ništa – reče i doda – Vi ste ovdje nova podstanarka?

Ne, odgovorila sam, tražim gospođu u prizemlju (rekla sam i prezime), dogovora radi održavanja njezinog stana.

Osjetila sam da se zasmijala i dodala: – Nju će te sresti u haustoru, na vratima je uvijek.

Ušla sam u mračan prostor.

Lijevo na vratima, stajala je otmjena starija žena.

Dobar dan, rekla sam.

Odmjerila me od glave do pete i kazala:

  • Vjerujem da sam dobro procijenila i nadam se da ćemo se oko svega složiti.

Okrenula se i ostavljajući otvorena vrata pošla je niz hodnik stana u prostoriju desno.

Pošla sam za njom i stala kao ukopana.

Stan je dostojan vrhunske umjetnice.

Biblioteka je zauzimala cijeli jedan zid.

Primijetila sam da na knjigama nema ni truna prašine.

Sjela je na trosjed. Meni je prstom pokazala stolicu na koju ja trebam sjesti.

Rekla je:

  •  Neka si mi bliže da te dobro promotrim.

Nasmijala sam se, govoreći, hvala, hvala.

I odmah nakon kratka ispitivanja, odakle sam, što radim prešla je na uvjete i cijenu koju nudi.

  • Znate gospodična, meni je potrebno društvo. (Prstom je pokazala na prekrasan stolnjak). Na nadstolnjaku sam uočila dva niza tableta:
  • Jedne su za ujutro, a druge, kao što vidite, za spavanje. I njih pijem uz čaj od kadulje.

Klimnula sam glavom. I nasmiješila se.

Dogovor je sklopljen. Njen uvjet je bio da je moram njegovati dvadeset i četiri sata. Morala sam se preseliti k njoj. I život mi je odjednom počeo onako kako sam priželjkivala. Redovni obroci, bez trke, daleko od gradske vreve.

Pišem zbirku poezije, reče mi. Naglasi da je projekt pri kraju. Da ju moram ostaviti dnevno dva sata na miru da korigira stihove.

Rado sam saslušala dok mi recitira. Imala je istančanost pjesnikinje koja progovara o istinama života. Progovara iskustvom duhovnog života. Često sam ulazila u knjižaru na Kaptolu, razgledala dok sam obavljala dnevne i rutinske poslove za nju. I kao da je ona osobno vlasnica te knjižare, toliko mi je nalikovala na sve one izložene knjige i stvarčice kojih je njezin dnevni boravak bio prepun.

Rekla sam joj da sam i ja pjesnikinja i slikarica. Na što je ona s odobravanjem prihvatila.

  • Znači, potpuno se razumijemo, nasmija se.

I ja sam se nasmijala.

Ustupila mi je i svoj podrum. Bio je divan prostor za atelje. Silazila bih svaki put u vrijeme dok je ona radila na svom rukopisu.

Miješala bih boje, igrala se nijansama, a štafelaj premještala tamo, ovamo. Precizno sam ga okretala prema svjetlu na malom podrumskom prozoru. Zanimljivo je bilo gledati obuću ljudi, koji su hodali i načine na koji su promicali uz podrumski prozor.

Uz podrumsku jaku žarulju i ono malo svjetlosti došla sam na ideju da na platnu slikam upravo te rijeke ljudi, njihove korake što promiču.

Slikala sam užurbanost na posao.

Umorno vraćanje s posla.

Dječje zaigrane.

Različite ženske s visokim potpeticama.

Moj doživljaj viđenog.

Sve sam bilježila.

Okom, bojom i osjećajem.

Kad sam joj pokazala, rekla mi je da imam izvrsnu ideju, ali da moram jasne prelaze učiniti manje jasnim.

  • Draga moja svaka umjetnost teži magli. To je sudbina svakog umjetnika.
  • Hvala Vam draga moja! – bila sam joj duboko zahvalna.

Obavljajući svakodnevne poslove stalno sam bila zaokupljena koracima. Kako naslikati korake iz kojih se vidi emocija, duša čovjeka, narav čovjeka čije lice se ne vidi, ali se po načinu hodanja jasno razaznaje i služba koju hodač obavlja i osjećaj koji nosi u cipelama.

Život nam je tekao sporo i s puno zadovoljstva i ja sam slikala.

Nikad se nismo porječkale. Možda me je samo ponekad bilo sram iznosa novca koji mi je mjesečno davala.

Rekla sam joj:

  • Oprostite, ali cijena koju mi plaćate za moju brigu o Vama ne odgovara  poslu koji obavljam. Previše je, draga Pjesnikinjo.

Nasmijala se na to moje i dodala:

  • Ne znaš ti koliko vrijediš ljepotice, sitan je ovo iznos za sve ono što mi činiš da ugodiš staroj babi, pjesnikinji.

Sljedećeg jutra, nakon što smo doručkovale ona je pozvala taksi i uputile smo se u banku da me opunomoći, jer sam od tog jutra raspolagala cijelom njenom ušteđevinom i redovnom mirovinom. Za sve sam bila zadužena. Plaćanjem komunalija, kupovanjem potrebnog za život i ja sam uredno sam prilagala račun za svaki trošak.

Dva sata dnevno silazila sam u podrumski stan, tako ga zovem, jer je taj podrum bio više udoban stan negoli prostor za ostavu.

Imala sam atelje i bila sam presretna.

Zamislite, atelje!

Mom ushićenju nije bilo kraja.

Vraćajući se iz mesnice u mračnom prostoru nabasala sam ponovo na podstanarku s gornjeg kata.

Rekla mi je osornim glasom:

  • Pa, Vi gospođice doista živite s tom ludom babom koja pred smrt piše poeziju?
  • Ne znam o čemu pričate? Hvala i doviđenja!

Od tada se više nisam obazirala na nju i pri susretu bih samo uljudno klimnula glavom.

Ne sjećam se kad točno,  ali dan, dva poslije tog susreta Pjesnikinja je spomenula sustanarku.

Zamisli, kazala mi je, ta ambiciozna mlada žena je suviše teatralna. Bavi se književnošću, a znate što radi. Poznaje dobro engleski i skida s interneta engleske romane, erotske romane, mijenja imena, mjesta i to tiska i prodaje. Kažu da strašno na tome zarađuje. Nigdje poezije, nigdje lijepe riječi, nigdje stila, nigdje srama, samo tuđa pornografija, koju krade i potpisuje kao svoju. Jedne noći dok ti još nisi preselila k meni napravila je takav tulum s tim istim ljudima kao što je i ona.

Pijani, drogirani, što ja znam, ti njezini prijatelji su tukli na moja vrata, povraćali ispred njih. Zvali su da otvorim, urlali, luda babo, luda pjesnikinjo otvori nam vrata da vidimo tu tvoju grobnicu. Strašno, strašno!

 Nazvala sam policiju koja je odmah stigla. Sve ih je ugurala u veliki crni kombi. Ostatak noći su proveli u policijskoj postaji.

Nakon toga uvijek me je pri izlazu iz haustora provocirala. Nisam se dala smesti. Ostala sam na vratima šuteći. Kako tog jutra tako i do kraja života. Ona nije dobra osoba. Draga moja, eto ti kraj moje biblioteke i jedna njena knjiga. Vidiš onu s naslovnicom gdje dvoje golih leži sklupčano u rastvorenoj školjki. Otvori, uvjerit ćeš se u istinitost mojih riječi.

Poredala sam tablete u dva niza na nadstoljnjak, koji sam sama odabrala i Pjesnikinja je nakon čaja mirno zaspala.

Moj život više nije bio ugodno ispijanje kave na terasama. Više nije bio ni odlazak s prijateljima na more. Moj život se konačno usmjerio prema onom što najviše od svega želim. A to je umjetnost slikanja i riječi.

Dok mi je Pjesnikinja drhtavim glasom pričala o umjetnici s drugog kata ja sam pisala obveze za sutrašnji dan.

  • Otići u mesnicu po najbolji komad teletine.
  • Otići u banku i izvaditi uvjerenje i broj Pjesnikinjina računa u svrhu  prijave na natječaj.
  • Otići u ured i izvaditi uvjerenje o prebivalištu.
  • Otići u ured i izvaditi uvjerenje o državljanstvu.
  • Otići na plac i kupiti najbolje od salate i voća koji se mogu u ponudi naći.

Njen urednik, dobar čovjek, kako je ona kazala, profesor književnosti će doći na ručak i konačno neke sitnice urediti, lektorirati i isprintati.

On će uz potrebne potvrde sve zapakirati i poslati poštom, jer je sutra zadnji dan za prijavu na anonimni natječaj.

***

Ustala sam, popila čaj. Ona mi je rekla da će sama sebi napraviti sendvič, dvije tanke šnite kruha s pekmezom od marelica, popiti tablete i da požurim.

Sve sam obavila iako sam osjećala vrtoglavicu još od jučer.

Iz podruma dok sam slikala korake u bež tenisicama.

Muški korak uz sami podrumski prozor. I kao da sam uhvatila narav hodača. Spore i nehirovite  naravi.

Boju sam dobila od prijateljevog prijatelja, još jučer i koji ima savršen atelje na Gvozdu.

 Boju o kojoj sam pričala prijatelju uputio me ovom slikaru. Stari dobri slikar koristio je boje koje nisu u prodaji. Dao mi je trećinu tube i nije htio naplatiti. Samo je rekao neka mi je sa srećom.

To sam obavila na drugom kraju grada jedva čekajući silazak u atelje.

Nisam se uspjela sresti se s urednikom moje Pjesnikinje, jer sam se više nego inače zadržala slikajući.

Došla sam u stan, sva vrata otvorena. U polumraku je titrao je plavičast zaslon.

Rekla sam dobar dan i da sam obavila sam što je trebalo.

Evo svi potrebni papiri.

Pružila sam ruku uredniku i zvanično smo se upoznali.

Pjesnikinja je namignula.

Znala sam i zbog čega. On neženja a ja djevojka.

Rekla sam da moram u kuhinju.

Spremala sam ručak uz povremene mučnine.

Kao da sam dobila temperaturu.

Bolio me želudac.

Servirala sam ručak i rekla im da oproste, ali da ja ne mogu jesti.

Pjesnikinja je primijetila moje blijedo lice i trešnju ruku.

Rekla je da se boji da nisam dobila sunčanicu.

Otišla sam povraćati.

***

U sobi sam i ležim.

Ispovraćala sam sve.

Sve od prije mjesec dana.

Podigli su mi koljena, sjećam se.

Nisu mi skidali odjeću.

Davali su mi sredstva protiv visoke temperature i puno kamilice i još nekog čaja za ispiranje crijeva.

Čula sam Pjesnikinju kako govori uredniku da sam u groznici i da je ona u životu imala tri sunčanice.

Ona je kriva i nitko drugi – tvrdi mu.

Da je po ovoj paklenoj vrućini poslati djevojku po papire izraz čistog hira jedne lude babe.

On je njoj govorio da nitko nije kriv, svakome se to može dogoditi.

Gledam u profesorovu bež obuću i postajem svjesna svega.

I tada sam zaspala.

***

Budim se iscrpljena.

Nakon dva sata sna.

Pjesnikinja me miluje po čelu.

Urednik, profesor nagnut  nada mnom.

Reče mi:

  • Bit će sve u redu, sve smo poduzeli da isperete želudac. Preforsirali ste se i to je sve.
  • Nisam se preforsirala nego mislim da sam se otrovala parama boje koja se više ne može kupiti. Dobila sam je od prijateljeva prijatelja „ispod ruke“. – rekla sam.

Izgovarajući rečeno pogledala sam u bež obuću i sve mi je bilo jasno.

Tom snažnom bojom iz slikarske prošlosti, ja sam jasne konture koraka ovog čovjeka umjetnički željela zamagliti do savršenstva.

***

Nakon tih mučnih dana iscrpljenosti i dalje je pjesnikinja tražila ostati sama u miru zbog rada na novom rukopisu. Tražila je četiri sata mira. Bila sam sretna jer sam imala priliku otići slikaru na Gvozd. Tražio je moj rad na uvid, koji sam nazvala Korak.

Prvi je razlog moja velika želja otići u njegov atelje.

Nikada u životu nisam vidjela nešto arhitektonski savršeno. Niti sam do tada kroz tri kružno postavljena stakla vidjela toliko svjetlosti. Požurila sam. Upakirala sam sliku u novinski papir i pohitala ka Gvozdu.

Drugi razlog je bio da mi objasni je li isparavanje boje koju mi je poklonio i posljedica otrovnih isparavanja ili sam zaista imala sunčanicu.

Razgledala sam zelenilo koje je okruživalo njegov ogromni atelje, kad me zovnuo da se popnem gore.

Imala sam osjećaj da je jedva čekao kad ću doći.

Tom činjenicom bila sam počašćena ali se i tiha nervoza uvukla u mene.

Dočekao me smiješeći se očima, preko usana i nosa imao je medicinsku masku.

Pružio je jednu i meni.

Iako mi je poslije, na drugom kraju ateljea, kad smo povukli maske i sjeli izražavao žaljenje što me nije upozorio, ja sam se nasmijala i rekla:

  • Svakom se to može dogoditi, ali bilo i prošlo. Hvala vam na zabrinutosti. Ostala sam živa.
  • To je moj previd i ako ja mogu za Vas nešto učiniti, tu sam – reče.

Divim se vašem ateljeu, ali bih željela da stručnim okom pogledate moj rad.

Objasnila sam mu kako izgleda moj priručni atelje. I rekla što me stalno proganja dok promatram podrumski prozor.

Koraci ljudi o kojima neprestano razmišljam u vremenu dok Pjesnikinja piše pjesme.

Pozorno je promotrio platno. Postavio ga na štafelaj i rekao:

  • Emociju koju bi htjela unijeti u korak treba još doraditi. I ja sam spreman pomoći. – reče.
  • Oprostite, ali koliki bi to iznos bio? – upitah.
  •  Nikoliko!!! Nikoliko, to ne dolazi u obzir. I sad ja Vama predlažem trampu. Vi ćete meni pozirati za portret, a ja Vama pomoći oko nijansiranja. Želim Vas naslikati na isti način na koji Vi želite uhvatiti emociju koraka.
  • Hvala Vam. – rekla sam i pozvala taksi.

Od tog dana svakodnevno sam odlazila na Gvozd. Sat vremena bih pozirala, a ostatak sam upijala riječi, miješala boje slušala i slikala.

Ponekad bi mi bilo nelagodno kad bi mi dodirivao bradu da je pomjeri prema svjetlosti. Drugom nelagodom bih bila ispunjena kad bi mojom rukom povlačio poteze na Koraku.

Istovremeno bih osjećala i neku blagost i dragost. Moji su se osjećaji pomiješali.

Pjesnikinji nisam ništa objašnjavala, a ona me nije ništa ni pitala.

Samo sam uočila da produžuje vrijeme rada na novom rukopisu.

Rekla je najprije četiri, pa pet, pa šest sati potrebnog mira.

***

Padala je kiša, slikar je imao temperaturu, zvala sam liječnika i kazao mi je što mogu od medikamenata i napitaka, bez recepta ponuditi da mu olakšam. Već sam se udomaćila u ateljeu i komfornom stanu na Gvozdu.

Otišla sam prije dogovorenog vremena.

S kišobranom u ruci čekala sam taksi.

I odjednom mi se učinilo kao da vidim drugi automobil taksi službe gde je na stražnjem sjedištu bila Pjesnikinja, koja me pozorno promatrala.

***

Ne znam koliko sam dugo čekala taksi da me poveze. Učinilo mi se dugo kao godina. Strepjela sam od košmara u sebi. Strepjela sam od slikara koji me je naučio tehnici. Strepjela sam od Pjesnikinje koja me je primila kao svoju. Sjetila se ateljea u podrumskom stanu. Prozora kroz koji vidim korake. Moji su, dok sam prelazila dvorište ispred zgrade, nalikovali na dva koraka naprijed, dva nazad.

Ušla sam mokra kao miš u haustorski mrak.

 811 total views,  2 views today

Komentariši