ŠESTOAPRILSKI KOMPLEKS

Piše: Matija Bošnjak

Povodom izlaska knjige Sarajevo, tih dana… (Dnevnik 1991.-1993.) Dušana Saba u izdanju Fondacije “EKIPA” iz Sarajeva. Tekst je inicijalno objavljen kao pogovor dotičnoj knjizi. 

Utisak da je dnevnik Sarajevo, tih dana… Dušana Saba po mnogočemu atipičan u odnosu na žanr kome pripada nije sasvim bezrazložan: otvara ga pisana korespondencija između autora i njegovog beogradskog prijatelja, jedna privatna rasprava na temu raspadanja Jugoslavije iz oktobra 1991. (rat u Hrvatskoj već je uveliko bjesnio, napad na Vukovar je počeo u augustu iste godine, Radovan Karadžić je sredinom istog mjeseca u Skupštini republike BiH zaprijetio “ist[om] on[om] autostrad[om] pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska”…), koja se u ovakvoj formi odvijala po svoj prilici već neko vrijeme, da bi završila Sabovim posljednjim pismom, nakon koga će i početi dnevničko bilježenje, a nedugo zatim i rat u BiH. Tema razmjene pisama ostati će središnjom preokupacijom dnevnika vođenog od kraja 1991. do sredine 1993. kada je Dušan Sabo, prethodno pokraden i lišen ličnih dokumenata, prinuđen napustiti opkoljeni grad. Tako vremenski omeđen, definiran historijskim momentom, ovaj dnevnik ostavlja utisak da je od prve do posljednje stranice, ustvari, izrastao iz te iste prepiske sa beogradskim prijateljem, kao esejističko djelo posvađano sa svojom suvremenošću, kao jedna vrsta polemike sa mirijadom fenomena koji su progutali stvarnost devedesetih.

Mnogo više nego sama teza koju iznosi beogradski prijatelj, da je, naime, rat kao rješenje bosanskohercegovačke krize neizbježan u svjetlu Woodrow Wilsonove ideje “prava naroda na samoopredjeljenje (na što će Sabov odgovor glasiti da to ustvari jedan mitomanski ekstremizam zlorabi međunarodnopravne koncepte ne bi li legitimirao agresivnu politiku i etničko čišćenje), jedna rečenica u pismu će odzvoniti onim naročito disonantnim tonom svih bizarnih relativiziacija: savjet da se stvari posmatraju u kontekstu vječnosti. Šta god ovo imalo značiti, čini se da je ovaj dnevnik, od kraja razmjene pisama pa sve do konca bilježenja, u svojoj suštini pisan iz revolta prema tom i takvom posmatranju stvari u kontekstu vječnosti, iz otpora prema svakom rezonovanju koje u zauzimanju svoje makrohistorijske tačke gledišta, negdje visoko u stratosferi plemenitinih apstrakcija, odbija vidjeti koliko stvarnih, opipljivih, materijalnih, i sve samo ne apstraknih života će biti, kao što i jeste bilo žrtvovano na oltaru historije.

Baš zbog toga – dnevnik, forma osobnog doživljaja i samosvjedočenja, sa svojom “žabljom perspektivom”, koja izmiče makrohistorijskim kalkulacijama, jeste izraz, u momentu i jedini raspoloživi izraz, egzistencijalnog otpora njenom mehanizmu Historiji. Izraz “to keep a diary” u engleskom jeziku sugerira o naravi dnevničkog bilježenja mnogo više nego što se na prvi pogled čini, odnoseći se na sve brižne hroničare vlastitog trajanja, koji žele zaboravu
___________________

[1] Naslovom se oslanjamo na temu koju je u noviju bosanskohercegovačku kulturologiju uveo Vahidin Preljević, svojom knjigom Nakon imperije: Književnost i politička imaginacija u (post)habsburškom kulturnom prostoru, gdje se, između ostalog, govori o tzv. “habsburškom kompleksu”.

oteti nešto od svoje privatne stvarnosti. Mi u našem jeziku za njih kažemo da svoje dnevnike vode, misleći na rutinu kao crtu osobne determinacije da se o svakodnevnome ostavi kakav god trag – quidquid in bucam venit. Iz toga je očigledno da i danas uvriježenom predodžbom o dnevničkom pismu još uvijek vladaju koncepcije čije porijeklo nesumnjivo leži u osamnaestovjekovnom otkriću intimnog života, jer baš tada dnevnici i postaju otmjena rutina kakva će u narednom stoljeću uspona europske buržoazije biti sve privlačnija praksa među ljudima od srednjeg ka višem društvenom položaju.

Dugo će se vremena dnevnici zaista i voditi isključivo u znaku te i takve intimističke agende, što bi imalo značiti – ja, onakav kakav jesam, sam sa sopstvenim mislima, pred bjelinom stranice namijenjene današnjem danu. Kada Baudelaire svojim bilješkama daje naslov Mon cœur mis à nu (“Moje ogoljeno srce”), on ustvari sažima pathos intimizma tako karakterističan za njegovu epohu, ali i vrlo ukorijenjen u današnjim shvatanjima takozvane “intimne sfere”, kao jedne stvarnije stvarnosti nego što je ona u kojoj naše osobe afirmiraju svoju javnu ili društvenu pojavu. Za razliku od memoarističke ili autobiografske refleksije, koje određuje post-festum, dnevnik je, smatra se, iskreniji, siroviji, stvarniji izraz osobnog samosvjedočenja, ekspresija sebe u momentu dok drugi ne gledaju, kada je čovjek konačno sam sa sobom, pa je i lišen obaveze prema svojoj ulozi u teatru društvenog života. Iz iste logike proizašlo je i opšteprihvaćeno stajalište da se dnevnički écriture nema čime odlikovati u smislu literarne kvalitete, samim tim što je neoblikovan, u novijem vremenu bi se reklo – nestruktuiran, “čist” i “nevin” od estetskih ambicija svake vrste, jer ukoliko ih u dnevniku makar i u primjesi ima, to može jedino značiti da je autor prekršio zavjet prema “goloj stvarnosti” intime sfere.

Nešto o tom devetneastovjekovnom buržoaskom stavu prema javnosti kao svojevrsnoj “maski” koja skriva nekakvu istinu osobe, daje naslutiti knjiga Nestanak javnog čovjeka Richarda Sennetta, te se doima da su dnevnici otkako ih historiografija kulture uzima u razmatranje (otprilike otkada i intima postaje njihovo esencijalno tematsko obilježje), po liniji istog tog intimističkog imperativa, izloženi nepovjerenju i skepsi u pogledu sopstvene autentičnosti, pitanjima što prate razvoj ovog žanra još od spora o Efemeridama Aleksandra Velikog. Ali paradoks se, međutim, krije u tome što je intimamnogo kasnije “otkriće” od javnosti, kao što je i zoon politikon na svijetu postojao mnogo prije nego što se pojavila takozvana individua u modernom smislu riječi. Formiranju “intimne sfere” uopšte su morali prethoditi određeni društveni, kulturni pa i ekonomski uslovi, a o njenoj psiho/sociogenezi se u posljednje vrijeme razmišlja i nagađa sve više: čini se da je dobar dio ljudske vrste od pamtivijeka sve do “maloprije” svoje živote proživio bez ikakve koncepcije o vlastitoj privatnosti i intimi; znamo da je u feudalno ustrojenom društvu bila sasvim nepojmljiva, povrh ostalog i zato što je samoća, u elementarnom značenju pošteđenosti od drugih, bila privilegija rijetkih, ali ne i najvažnija od privilegija.

Treba se, usput, sjetiti da je Sv. Augustin bio zatečen prizorom svoga učitelja Ambrozija vidjevši ga kako radi ono što je modernim ljudima potpuno samorazumljivo – čita u sebi; ne treba ni zaboraviti da je Montaigne zakoračio preko praga europske modernosti upravo onda kada je temom svojih eseja učinio samoga sebe, omogućivši time Pascalu (Pensées), Rousseauu (Les Confessions) i pomenutom Baudelaireu da progovore iz dubine subjektivnosti i budu samodovoljni u sopstvenoj samoći.

Konstituiranju tog “ja” je možda prethodila praktična mogućnost da se ostane sam, i da se, rekla bi Virginia Woolf, ima “sopstvena soba”, toliko krucijalna za formiranje individualnosti danas koliko je u drevnom dobu prostor agore bio presudan za odvijanje javnog političkog života. Naš jezik skoro da ubjeđuje u ovu povezanost time što riječi “osoba” i “soba”  jedna na drugu liče kao da je prva izvedena iz druge. Pomenuti je Pascal upravo u Mislima zapisao da bi čovjek bio pošteđen mnogih nevolja kada bi znao ostati sam u sopstvenoj sobi: šta bi, u odnosu na ovo zapažanje, značilo objaviti vlastiti dnevnik ako ne izaći iz vlastite sobe, na trg?

            Upuštanje u ovu diskusiju pokušaj je historiziranja jednog fenomena kojem robuju opšteprihvećene predodžbe o dnevnicima. Autor dnevnika se ni u principu ni u praksi ne mora baviti vlastitom intimom, niti je ospoljenje kakve intimne istine neizostavan proizvod dnevničkog bilježenja, što potvrđuje mnoštvo primjera naročito u XX. stoljeću, kada je dnevnički žanr iz dokonog intimističkog hroničarenja konačno prerastao u ultimativni oblik egzistencijalističke autorefleksije, jednu vrstu samosvjesnog, čak autorskog projekta. Intima je možda oduvijek bila samo sporedni efekat dnevničkog bilježenja (žanrovski efekat?), kao u slučaju literarno osviještenih Kafke, Musila, Gidea ili, na koncu, Gombrowicza, koji, uostalom, čak ni ne krije da dnevnik piše imajući upravo javnost na umu. Takav autorski samosvjestan odnos prema dnevniku pogodovao je i evoluciji dnevničkog pisma od onog što je Arthur Ponsonby okarakterisao kao prosto “dnevno ili periodično bilježenje osobnih iskustava i impresija”[2] (bez posebnih pretenzija na literarnost) u pravcu esejističke pa samim tim i umjetničke stilizacije, koja je za intimiste ranijih stoljeća mogla biti samo simptom neiskrenosti, budući da u takvom dnevniku privatni život nije više cilj pisanja nego radije materijal za oblikovanje sebe, pa zašto ne i jednu vrstu ciljane samoestetizacije? Kierkegaardov egzistencijalizam, skoro sto godina stariji od Sartreovog, sav je od baš takvih poriva, i, nimalo slučajno, raspisan pod pseudonimima u formi različitih dnevnika, pa i ne čudi da mnogi savremeni kultur-historičari upravo dnevnik smatraju po izboru naše epohe posljednjim utočištem modernog individualizma i izrazom njegove problematične relacije sa svijetom.

Time što su druga, ona “formalna” obilježja dnevnika ostala manje-više prisutna unatoč ovoj re-orijentaciji, samo ukazuje na njihov sekundarni karakter, pa se princip au jour le jour savršeno uklopio u generalnu tendenciju modernog senzibiliteta prema fragmentu, čime se i moderni dnevnik, svjesno okrečući u svoju korist inkonzistenciju i nesistematiziranost iskustava, zapravo vratio svojim originalnim pobudama – artikulaciji osobnog, pod punom sviješću da je “stvarni” život, registrovana haotičnost trenutka u trenutku pisanja, i nikad više.

Subjektivitet ispoljen u dnevničkom tekstu kvalitativno je drugačiji u odnosu na memoare ili autobiografije utoliko što je interval između događaja i doživljaja, odnosno refleksije o njemu, bitno kraći, tako da je sadašnjost, jedino vrijeme što ga dnevničar poznaje, a ne intimna stvarnost, zapravo to što dnevnike čine istinitima, bez obzira na relativizme što ih pomen ove riječi u današnjici priziva. Evo, u konačnici, i preokreta: možda su intimisti XVIII. i XIX. stoljeća “lagali” više, vjerujući da skriveni pred tuđim pogledom bilježe trag o sebi stvarnima.            

Richard M. Meyer je smatrao da svako od nas na izvjestan način vodi vlastiti dnevnik, jer dnevnik je, na kraju dana, naš život u mislima. Tek pojedini odlučuju ga pišu. Napisati dnevnik, za razliku od voditi ga, kao da sugerira nešto drugačiju prirodu motivacije. Dušan Sabo, autor ovog dnevnika, na jednom mjestu zapisuje da mnogi njegovi poznanici i prijatelji zatočeni u opkoljenom Sarajevu također i sami pišu svoje dnevnike, a mi se možemo kladiti da su time slijedili pobude u pravom smislu riječi – egzistencijalističke, neku duboku potrebu da život, pod radikalnim okolnostima, bude ipak nešto više od

___________________

[2] A. Ponsonby, English Diaries, iz 1923.  

pukog preživljavanja. Zato je važno insistirati na distinkciji: dnevnik Dušana Saba nije dnevnik koji bi se mogao voditi, jer, po svemu sudeći, ne bi ni nastao pod normalnim prilikama; motiviralo ga je “vanredno stanje”, i to ga čini dnevnikom koji je mogao jedino biti napisan, onako kako neki ljudi znaju sjesti da napišu djelo.

Pisati dnevnik znači posmatrati stvari u metežu sadašnjosti, što je za autora ovih stranica bilo u svakom smislu egzistencijalno opredjeljenje, koliko je i njegov dnevnik od prve do posljednje bilješke ostao jedna nepomirljiva svađa sa nacionalizmima devedesetih, tim politički motiviranim mitologizacijama historije sub specie aeternitatis. U sadašnjosti, jedinom vremenu s kojim dnevnik može računati, čovjek biva izložen onom što drama historijskog dešavanja zaista jeste, sa svim najkonkretnijim mogućim posljedicama po život, a u gradu gdje je rat stvaran tačno koliko i snajperski metak, artiljerijska paljba, višednevna glad i tijelo bez osnovnih higijenskih uslova, za razliku od epskog doživljaja, kakav se, vjerovatno, dao imati u nekim drugim gradovima sjeveroistočnije, ili televizijskog, negdjezapadnije. Iz ovih stranica izbijaju upravo ovakve slike njegove brutalnosti prema životu kao takvom: bježanje pred snajperskim nišanima, neurotično iščekivanje po podrumima, roditelji s polumrtvom djecom u naručju, izgladnjeli psi koji jedu što pronađu na cesti, da ne idem dalje… – dnevnik ih čini stvarnijima nego što bi bilo kakva historiografska optika ikada mogla, ta “žablja perspektiva” (Sabo je imenuje tako) polaže neka veća prava na govor o historiji, naturalizam se u njenoj vizuri primiče nadrealizmu, kojem život pod radikalnim okolnostima zna biti skloniji od umjetnosti.
_____________________

[3] “Želimo li da razumeo prave korene ’68. Potreban je žešči napor u odricanju od ustoličene, opšteprihvaćene istorije o kraju Drugog svetskog rata. Tačno je da je Hitlerov fašizam poražen, ali su njegov projekat do kraja sproveli Rusi i Amerikanci. Ove su dve sile zapravo materijalno i finansijski potpomagale Hitlerov dolazak na vlast, a zatim radile na njegovom unutrašnjem i međunarodnom jačanju. Kada je Hitler započeo porobljavanje Evrope, Rusi su u džepu imali aneks ugovor Ribentrop-Molotov, Amerikanci robne i tehnološke isporuke shodno ugovorima. Dok su zemlje Evrope padale jedna za drugom kao kegle, ove dve sile čekale su svoj deo kolača. E, pošto se Hitler predomislio u nameri da kolač ni sa kim ne deli, napao ih je i tada počinje ratno rivalstvo da se svaka strana dočepa što većeg dela Hitlerovog zamišljenog plena. Staljin juriša prema Berlinu – za njega rat je pljačka – i pod sloganom oslobađanja država (koje mu i inače prema ugovoru s Hitlerom već trebaše pripasti) zapravo ih okupira. Ruzvelt takođe juriša na Berlin – za njega rat je investicija – oslobođene zemlje postaće zahvalan deo njegovog tržišta.” Život, br. 3-4, 2018.

proxy-ratiše… Da je fašizam fenomen sa mnoštvom lica i dugog trajanja u konfiguracijama svjetske političke modernosti nigdje se nije dokazalo ubjedljivije nego na tlu države uvjerene u svoje čvrsto počivanje na tekovinama antifašističke revolucije, dakle, upravo tu gdje ga se nekoć s ponosom adaktiralo među “mračne i u povijesti našeg naroda već pobijeđene snage” (Tito, povodom tzv. Hrvatskog proljeća, 1971). U red ovakvih grotesknih ironija spada i to što će Sarajevo, na isti datum na koji je pedeset godina ranije oslobođeno fašističke okupacije, postati taocem novog fašizma, vaskrslog na krilima upravo te, na sentimentu partizanskog otpora ideološki izgrađene Jugoslovenske narodne armije, čiji će ga topovi razarati kao da nikad nije uistinu bila ni antifašistička, ni trijumfalna, ni narodna, “u duhu Kardeljeve Teorijske zaostavštine”, piše Sabo, za kog su nacionalizmi devedesetih samo varijante povampirenog fašizma u novim političko-ideološkim kostimima.

“Opšta fašizacija naroda Jugoslavije” je na djelu, primjećuje on u pomenutom pismu beogradskom prijatelju u oktobru 1991, i ova će misao biti esejizirana u nastavku dnevnika nadugo i naširoko, u razgovoru sa samim sobom i odsutnim sugovornicima, gotovo kao “teza” koju stvarnost rata stavlja pred ispit nemajući čime da je demantuje, jer joj u prilog govore sve pojave, od ratohuškačkog nacionalističkog bjesnila u institucijama države, preko paramilitarnog naoružavanja u konspirativnoj pozadini, pa do “bijelog terora” po sporednim ulicama Sarajeva. Jer, fašizam je, koliko o njemu već znamo i razumijemo, bolest koja se širi odozdo, može dugo živjeti u bezazlenom obliku mržnje “prostog puka” i upravo zbog toga ostati neprimjetan prije nego što ga političko-ideološki interes mobilizira u svoju korist, u momentu kad jedan stari poredak nestaje dok se novi još nije uspostavio.[4] Autoru ovog dnevnika treba priznati, imajući u vidu vrijeme pisanja, da se neke od njegovih osnovih preokupacija u dobroj mjeri podudaraju sa kasnijim tezama oko kojih će se formirati u poslijeratno vrijeme neka ozbiljnija historiografska i politološka razmatranja bosanskohercegovačkog slučaja, lokalna pa i strana.

Za Dejana Jovića je Jugoslavija država koja je naprosto odumrla, ne toliko pod pritiskom bilo kakve kontrateže, koliko upravo u skladu s ideološkom doktrinom kakvu je na tragu svoje interpretacije marksizma formulirao svojevremeno Eduard Kardelj, trasirajući putanju njene postepene političke decentralizacije, čiji će nepredviđeni ishodi biti, prvo, jedno stanje poluanarhije (naličje samoupravnog socijalizma), a na kraju i definitivna disolucija.[5] “Nasilje koje je na ruševinama Jugoslavije, u bezdržavnom prostoru, nastalo u devedesetim godinama prošlog stoljeća, naime, ima isti uzrok kao i sam raspad: ono je bilo izraz slabih, neefikasnih država koje nisu bile u stanju svladati privatne vojske, privatne osvete, privatne ‘zakone’ i privatno nasilje.”[6] U Bougarelovoj knjizi Bosna, anatomija rata pojavljuje se usporediva opservacija vis-à-vis statusa takozvane “sedme republike”, to jest položaja u koji je Jugoslovenska narodna armija dovedena uslijed decentralizacije političke moći i spuštanja “monopola na legitimnu upotrebu sile” na razine republičkih teritorijalnih odbrana.[7] Bougarel

________________________

[4] Andrić je u relativnom nepoznatom spisu naslova “Rađanje fašizma” (“La naissance du fascisme”) iznio o ovom fenomenu neke dosta zanimljive opservacije. Novija literatura ih je u velikoj mjeri potvrdila.

[5] “Ne samo raspad Jugoslavije, nego i rat koji je slijedio tom raspadu, ima svoj najdublji korijen u ideologiji odumiranja države.”, D. Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, str. 19.

[6] Ibid., str. 497.
[7] “Stvorena 1945. godine, Jugoslovenska narodna armija je doživjela paradoksalnu transformaciju svoje institucionalne i političke uloge uslijed decentralizatorskih reformi iz šezdesetih godina. S jedne strane, stvaranje republičkih teritorijalnih

s razlogom u više navrata insistira na Weberovom razumijevanju države da bi dotakao ono što je po njemu “srž jugoslavenske krize” u ogledalu jednog od njenih simptoma: “raznovrsnost paravojnih formacija” političko-mafijaškog tipa koje nastaju u sprezi “nacionalističkih stranaka”, od samog starta spremnih da formiraju svoje paralelne strukture moći van okvira zvaničnih institucija, i “organizovanog kriminala”. U širem kontekstu, fenomen paramilitarizma pripada dramatičnoj prošlovjekovnoj historiji nestajanja i nastajanja država, pa tako i knjiga Rat u miru: paravojno nasilje u Evropi posle Prvog svetskog rata Roberta Gerwatha i Johna Horna također evocira Weberov koncept Gewaltmonopola: “Ono što je bilo posebno u vezi s ovim novim [paravojnim] pokretima jeste to da su se pojavili nakon stoljeća u kojem su nacionalne armije postale normom a moderne policijske formacije, kaznene procedure i zatvori pomogli čvrstoj uspostavi uglavnom neosporavanog monopola sile u rukama države.

Ovaj monopol je bivao nagrižen kako se Veliki rat rasipao na široko rasprostranjene manje konflikte. Štaviše, činjenica da se ovo dešavalo kao dio veće tranzicije u oblike država, društvene strukture i političke ideologije znači da je paravojno nasilje prožeto dvostrukim značenjem, sile koja je utjecala na ishode oružanih konflikata ali i novog izvora političkog autoriteta i državne organizacije.”[8] Četnici Jovana Babunskog, ORJUNA, Ustaše, VMRO, rumunjska Legija arhanđela Mihaela kasnije poznata i pod imenom “Željezna garda” i mnogo drugih primjera posvuda na balkanskom, ali i na čitavom europskom tlu od Francuske do Rusije, Italije do Finske, potvrđuju da je fašizam u liku paramilitarnog poduzetništva djelovao i prije nego je postao državno afirmisana ideologija (fašistička doktrina je, primjerice, u Italiji formulisana tek 1935.), a s ciljem etničkog homogenizovanja teritorija na kojem se trebala uspostaviti ova ili ona nacionalna država u začetku.

Kontekstu pripada, na svoj način, i bizarni “Zeleni kader” o kojem Krleža piše svoju prvu zbirku novela. Ovo su samo neka mjesta koja se sa današnje trodecenijske distance daju navesti u prilog Sabovim opservacijama o procesima fašizacije društva po etničko-nacionalnim linijama, u momentu raspadanja jedne države i nastajanja novih.

Doživljaj stvari je u dnevniku neminovno subjektivan, autor je uronjen u jedno ovdje i sada, njegove su bilješke izraz njegove neposredne egzistencijalne situacije, u čemu ima dragocjenosti tačno koliko i nevolje, za samu misao, naime. Budući da čovjek u ’92. godini ne zna šta se dogodilo u ’93, dnevnička zapažanja imaju posebnu vrstu težine kada je u pitanju ono što

____________________

odbrana 1969. godine dovelo je u pitanje njen monopol nad vojnom silom. S druge strane, institucionalizacija njenog neposrednog učešća u rukovodećim instancama Saveza komunista i države pretvorila ju je u samostalni politički faktor. Tada su neki analitičari čak opisivali JNA kao ‘sedmu republiku’, pored šest konstitutivnih republika jugoslavenske federacije.”, X. Bougarel, Bosna, anatomija rata, str. 93
[8] “What was distinct about these new movements was that they appeared after a century in which national armies has become the norm and modern police formations, penal codes and prisons had helped to firmly establish a largely unchallenged monopoly of force in hands of the state. This monopoly was eroded as the Great war dissolved into widespread, smaller conflicts. Moreover, the fact that this occurred as part of a major transition in state forms, social structures and political ideologies meant that paramilitary violence was imbued with a double significance, as a force that affected the outcome of military conflicts but also as a new source of political authority and state organization.”, R. Gerwath & John Horne, War in Peace: Paramilitary Violence in Europe after the Great War, str. 2; Gorenavedeni citat preveo je slobodno autor pogovora; Knjiga je prevedena na srpski jezik pod naslovom “Rat u miru – paravojno nasilje u Evropi posle Prvog svetskog rata” u izdanju izdavačke kuće “Arhipelag”.

zovemo stvarnošću, samim tim što je dnevničar uvijek izložen riziku greške, čega je autor ovog dnevnika bio itekako svjestan kada je na jednom mjestu zabilježio:

“Potajni beleškar, poput mene, po definiciji je u superiornoj poziciji. Pred sobom mogu da vršim procene kako mi drago. I da grešim, do mile volje. Čak da niko nikad ništa o tome ne sazna. Dnevnik odnosa prema događajima, za razliku od dnevnika događaja, dnevničara drži u stalnom nekažnjivom preispitivanju. Stoga moje grešne misli, nepravedne slutnje prema nekima, kao i patetična predviđanja, pogrešne procene… stoje u najboljem skladu s namerama autora. Ove stranice ispunjavam mimo očiju javnosti upravo zato da u poslovima i zbivanjima – a koji nezaobilazno utiču na moju sudbinu – ne bih kome ili čemu naudio u toku samog njihovog događanja. Moje stranice, naknadno objavljene, po svršetku svega na šta se obraćaju, ukazaće više relacija:

1) Tačnost/netačnost uvida (sa stanovišta raspleta);

2) Osećanje autora (o svemu dotaknutom) i

3) Podsećanja čitaoca na prošlo.

Iza br. 1 krije se moja sposobnost – ili nesposobnost? – da analitički razabirem i anticipiram sile u igri. Da iz dostupnih krnjetaka sklapam projekciju buduće celine… U ovom segmentu nije nemoralno grešiti. Iza br. 2 može da me spase isključivo originalnost zapažanja (možda i stila?). Ne poklanjam pažnju ni jednom od ovo dvoje. Smatram da za takav prilaz dnevniku nemam dovoljno nervnih predispozicija (a bude li u mojim preživljavanjima išta autentično, to će da vredi i po svršetku opsade). Najvjerovatnije je od najveće koristi ono što stoji iza treće brojke. Svaki čitalac, listajući ove stranice, porediće što je on zapazio o istom, kako se on prema tome odnosio, šta je njemu izgledalo slično ili različito.”

Tridesetogodišnja distanca u odnosu na događaje o kojima ovaj dnevnik svjedoči vjerovatno će značiti izostajanje velikih iznenađenja povodom autorovih procjena i zapažanja, budući da svojom preokupacijom spada u rubriku naših odavno započetih a čini se beskrajnih diskusija na koje sigurno neće staviti posljednju tačku, no, njegova vrijednost, na kraju krajeva, i nije uopšte u tome.

S obzirom na čas objave ovog dnevnika, Dušan Sabo nije prvi (premda, u vremenu pisanja jeste po svemu sudeći bio jedan od prvih) da je napisao vatrenu polemiku sa nacionalizmom kao idejom i kao politikom, da je osudio ratohuškačke i genocidne politike, da je promišljao problematiku te naše fundamentalne antinomije etničkog-ili-građanskog predstavljanja (komunitarizam versus građanstvo, rekao bi X. Bougarel), da je ukazao na tromost i površnost tzv. “međunarodnog faktora”, da je pravovremeno prepoznao ono što danas spada u činjenice bosanskohercegovačkog rata, da je predvidio razna “posipanja pepelom”, “naknadnu pamet” i mnogo od onog što će pisati u knjigama mnogih poslijeratnih sinekurista, pod naslovima kao što su izdaja, prevara, prodaja, pljačka… Bosne, itd.

Upravo zbog same distance, kapitalna vrijednog ovog dnevnika nije u tome što je u vrijeme pisanja imao da primijeti o neposrednoj sadašnjosti i procijenio o bližoj ili daljoj budućnosti, već u tome što u vrijeme svoje objave, danas, može reći o našoj prošlosti, eventualno i doprinijeti rasvjetljavanju jednog od opskurnih mjesta naše novije političke historije i novije historije grada Sarajeva, a s obzirom na sarajevsku inače vrlo dementnu kulturu pamćenja. Ili, ako ništa drugo, onda barem otvaranju jedne naizgled zapečaćene diskusije o nečemu što bismo mogli nazvati – sarajevskim šestoaprilskim kompleksom.    

         Poznato je, i na stranicama dnevnika više puta spomenuto, da je njegov autor bio važan sudionik demonstracija za mir koje su 5. aprila 1992. na ulice Sarajeva izvele nezapamćen broj ljudi (po određenim procjenama 110.000, po konzervativnim 60.000), ujedinjenih u cilju da na kakav god mogući način spriječe već izgledan rat, eksploziju političke napetosti koju su uzrokovale tri nacionalne stranke u vladajućoj koaliciji. Mirovni koncerti i protesti u organizaciji YUTEL-a traju već neko vrijeme u kontinuitetu, dok iste te stranke, u pozadini ionako nemogućeg parlamentarizma, pregovaraju o etničkoj teritorijalizaciji u interesu mira, radeći istodobno na naoružavanju u ishodu rata, jedne drugima iza leđa, i iza leđa građanstvu, kojem se plasiraju nerijetko kontradiktorne, lažno umirujuće informacije.

SDS prvi zadaje ultimatume, logiku teritorijalizacije nameće kao jedini mogući “dogovor” ukoliko dvije druge strane naprave potez prema otcjepljenju BiH, secesionističko djelovanje pojačava proglašenjem “srpskih autonomnih oblasti”, najavljuje stvaranje para-državne tvorevine koja će, opet, po famoznom principu “prava naroda na samoopredjeljenje”, ostati u “krnjoj Jugoslaviji”.

Dvije druge nacionalne stranke drže stranu jedinstvene, cjelovite i suverene nezavisne države, ali igraju i svoje respektivne “dvostruke igre”: hrvatski nacionalizam (HDZ) traži partnera u bošnjačkom (tada zvanom “muslimanski”) protiv srpskog, a u srpskom protiv bošnjačkog, te proglašava svoje autonomne oblasti, potom i Herceg-Bosnu, zahtijevajući i reformulaciju referendumskog pitanja[9]. U očima Zagreba i Beograda BiH nema, kao ni u vrijeme Kraljevine SHS, Banovine i NDHazije, gotovo nikakav sopstveni subjektivitet, niti stvarno postojanje izvan velikohrvatskog i velikosrpskog horizonta,[10] pa je Tuđman već 1990. u svojoj glavi zamislio njenu djelidbu da bi istu dogovorio s Miloševićem tokom konspirativnog sastanaka u
___________________________

[9] “Referendumsko pitanje”, objašnjava X. Bougarel, ”kako ga je reformulirala HDZ, spominje ‘konstitutivne i suverene narode (…) u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)’”; vidi: Bosna, anatomija rata, str. 48.

[10] Slavan je također i Sporazum Cvetković-Maček, još jedan od oblika srpsko-hrvatskog teritorijalnog kompromisa u vezi s Bosnom. Riječ je, u širem smislu posmatrano, o takozvanim “tisućljetnim”, odnosno “viševekovnim”, snovima o širenju vlastitih teritorija, o čijim je intencijama ozbiljna historiografija davala višestruko svoje sudove, ukazujući i na kontinuitete političkog odnosa Srbije i Hrvatske prema Bosni. Perzistenciju ovih ambicija pokazati će i opskurni sporazum Pavelić-Stojadnović, potpisan, smatra se, 1954. u Argentini. U kultur-psihološkom smislu, i srpski i hrvatski nacional-historijski terminus ad quem inspirisan je dubokim kompleksima: obnova Carstva Dušanovog na jednoj strani činila je mitomansku motivaciju srpskog nacionalizma još od Ilije Garašanina, pa tako i u osvajačkim pohodima tokom posljednjeg rata, o čemu svjedoče i izjave poput one da je srpska politika krenula “svetolazarskim putem” kada je odbila Vance-Owenov ponuđeni teritorijalni kompromis izražen u nezadovoljavajućim procentima. O Tuđmanovom kompleksu takozvane “kifl-države” kao samo jednom od anegdotalnih primjera tisućljetne težnje velikohrvatskog nacionalizma da uveća svoju državnu teritoriju na račun BiH iscrpno piše Ivo Goldstein u knjizi Hrvatska 1990.-2020. Da ovaj paternalističko-kolonijalni odnos prema Bosni leži u srcu velikohrvatskog nacional-političkog horizonta sugerira i Starčevićeva ideologija pravaštva (historijskog prava), tog rasističkog mislioca gobineauovskog tipa koji je sve južnoslavenske narode osim hrvatskog zvao “pasminama”, čiji spisi predviđaju “kooptiranje” (Emir Suljagić, Hrvatsko pitanje i historijske činjenice: Herceg-Bosna ne odstupa od glavnog toka hrvatske političke historije) onih koje naziva “muhamedancima” u hrvatsko nacionalno tijelo. Po istoj će logici, pokazao je recentni dokumentarac o NDH u produkciji HRT-a, uništavanje muslimanskih vjerskih objekata u vrijeme II. svjetskog rata biti opisivano četničkim razaranjem “svega što je hrvatsko”. Scenario za podjelu Bosne iz posljednjeg rata, štaviše, liči na rezervnu soluciju jednom kad se konačno odustalo što od takozvanog “hrvatskog cvijeća” što od “bosanskih Hrvata” koji su, opet Tuđmanovim riječima, “završili pod fesom” (Stenogrami o podjeli Bosne). Treba reći da i o dilemamabošnjačkog nacionalizma u odnosu na “dvostruke igre” hrvatskog – jer mu se katkad našao suprotstavljen, a katkad vrlo upotrebljiv – ali i o laviranju ovog faktora u “sprsko-hrvatskom političkom procijepu” u kontekstu prve državne zajednice Južnih Slavena, historiografija nudi brojna zanimljiva razmatranja. Utisak da nacionalizmi tu zemlju neminovno kidaju čak i kada se kunu da je spašavaju, a možda i ponaročito tada, nalazi mnoštvo argumenata, koji išarete uzgred ponešto i o njihovoj problematičnoj državotvornosti.

Karađorđevu. Dogovor Karadžić-Boban u Grazu ’92. biti će tek varijacija na temu “srpsko-hrvatske teritorijalne nagodbe u Bosni i Hercegovini”[11], što je poziciju bošnjačkog nacionalizma stavilo pred izbor da traži sebe u “diobi kolača” ili da ostane jedina među nacionalističkim strankama zainteresirana za cjelovitu BiH (što će ostati temeljna “ideološka dilema”[12] i u ratu), riskirajući time jačanje osovine HDZ-SDS. Lojalnosti nema jer niko ne vjeruje nikome, dok se država i sve od legalnih i sigurnosnih institucija u njoj rastače po liniji etničkog preustrojavanja. Carrington-Cutileiro, famozni Lisabonski sporazum, baca na papir ono što ovlaš zainteresiranoj zapadnjačkoj vizuri izgleda kao stvarnost na terenu – kantonizirana BiH po etničkom kriteriju, u kojoj bi administrativne jedinice imale svoja pravosuđa, policije, ali i zastave i grbove i “nacionalne garde”, te čak i mehanizme odlučivanja o spoljnoj politici.

Poznato je da je Karadžić ovom idejom bio prilično oduševljen, a iz Zimmermanovih memoara da je Izetbegović na ovu “izvjesnu reogranizaciju” nerado popustio osjećajući se pritisnutim od međunarodnih posrednika, zbog čega će biti žestoko kritikovan i u sarajevskoj štampi i u vlastitoj stranci. Prva diplomatska pobjeda secesionističkog interesa, prvi diplomatski poraz koncepta nepodijeljenje BiH, prvo ogriješenje lordova svjetske diplomatije o zdrav razum, i prvi momenat slabosti Izetbegovićeve politike, Carrington-Cutileiro će, nedugo zatim, biti mrtav kao pokušaj da se rat spriječi (bolje reći, na neko vrijeme odgodi) logikom teritorijalizacije.

Od marta 1992. su u Sarajevu već barikade na ulicama, maskirana strašila teroriziraju civilno stanovništvo, oružani incidenti učešćavaju, organi koji mogu sprovesti zakon ne funkcionišu ili više ne postoje, država ide putem “libanonizacije” i de fakto više ne može održavati mir ni garantovati sigurnost na svojoj teritoriji, što, po određenim definicijama, znači da je nema. Političarima koji su dugo odbijali da javnost upoznaju sa stvarnošću konačno je jasno da nemaju kud. Pri jednom televizijskom gostovanju Izetbegović po prvi put javno ne krije bojazan, čak na dojam osobno prestrašen izjavljuje da bi mogao uslijediti haos. Haos će i uslijediti. 1. i 2. aprila Arkanova Srpska dobrovoljačka garda masakrira civile bošnjačke nacionalnosti u Bijeljini, počinje “etnički čistiti” u jednoj od ranije proglašenih srpskih autonomih oblasti. U Sarajevu je 5. april morao biti dan kada je već bilo jasno da će rat biti jeziv, ali i kada je još uvijek postojala nada da se tok stvari može preokrenuti. Radi “kontraverzi” koje će pratiti ovaj dan u kasnijim rezimeima, veoma je važno insistirati na kontekstu i pokušati rekonstruirati tok događaja, što nikada, da budemo pošteni, nije učinjeno, jer su mahala (usmena tradicija) i konspirologija obavile posao ideološkog formatiranja petoaprilskog događanja davno prije nego što je historiografija mogla stići da se njime interpretativno pozabavi.

Televizijske kamere iz vremena su zabilježile dobar dio drame koja se u ova dva dana, 5. i 6. aprila, odvijala pred zgradom i u zgradi Skupštine, gdje je dio mandatara tada već desetkovane vlade podnio ostavke na zahtjev demonstranata, koji će potom formirati i Svenarodni parlament. Ove dane pamtimo kao početak rata u Sarajevu, kada su na mostu Vrbanja život izgubile prve civilne žrtve pod snajperskom vatrom iz pravca Kovačića, a sutradan i sa krova hotela Holiday Inn, gdje je bio utaboren Karadžićev SDS. Pucnjevi SDS-ovih paramilitaraca po nenaoružanoj gomili definitivno razbijaju protestni skup, uvode novu realnost, mijenjaju “pravila igre” u kojoj je od sada

____________________________

[11] Ibid.
[12] O ovome pišu i Marko Attila Hoare u knjizi How Bosnia Armed i Xavier Bougarel u knjizi Nadživjeti carstva.

jasno da civilni pacifistički rezon više nema nijedan potez i da je oružani otpor agresiji jedino što preostaje.

Nemoguće je, međutim, oteti se dojmu da se u Sarajevu danas petoaprilski i šestoaprilski događaji pamte proizvoljno i selektivno, da je u opticaju mnoštvo poludovršenih narativa i proturječnih konstrukcija, da se stvari nekako podrazumijevaju, da su o protestu osporavatelji njegove autentičnosti govorili s određenim prezirom, da su neki njegovi sudionici o njemu reflektirali ne bez izvjesne doze cinizma. Nije novost da političko-ideološki motivirani narativi preduhitre pedantniju historiografsku rekonstrukciju nekog važnog događaja (Sarajevski atentat je, recimo, primjer), niti je zagonetno zašto je u slučaju konkretno ovog moralo biti upravo tako. Ono što je važno imati na umu jeste da u historiji stvari postaju “neminovnost” tek u rekapitulacijama post-festum – nakon što su se stvari već dogodile kako se jesu dogodile, rado im se pripisuje sudbinski karakter. Nasuprot tome, u momentu dok se ona događa, postoje samo mogućnosti, da bi iz sume svih jedna bila odabrana. “Politika je izrazito subjektivizirana djelatnost” (Jović), baveći se njom ljudi donose odluke limitirani svojom sposobnošću sagledavanja okolnosti, a one znaju nerijetko biti takve da je najbolji izbor nemoguć. Bez potrebe za bavljenjem kontrafaktualima i alternativnim univerzumima, mi imamo razloga da o događaju na kojem se toliko puta izgovorilo “građanska BiH” razmišljamo možda kao i o prijelomnom u historiji jedne nikada do kraja ostvarene ideje, zainteresirani upravo za pitanje zašto se stvari jesu dogodile tako kako su se dogodile, pretpostavljajući da se dio odgovora, po naravi paradoksa, krije i u naracijama, da ne kažemo – strategijama zaborava, koje su se o tome u posterioritetu razvijale.         

    “Malo je koji događaj iz ovog rata”, piše Strajo Krsmanović, u jednom tekstu iz 1995, dakle, na treću godišnjicu od 6. aprila, “tumačen sa toliko kontraverznih sudova kao protestno okupljanje građana 5. i 6. aprila ’92. godine ispred Skupštine BiH. Konačnu i istinitu ocjenu o njemu može dati samo istorija, a za to je potrebna vremenska distanca, ali jedno je jasno: bez obzira šta je prava istina, događaj je bio relevantan, i ne može se ignorisati. Prisutna tenedencija, naročito vladajućih krugova, da potisne njegov značaj, svjedoči o toj relevanciji bolje od bilo čega.”[13] Postoje kontraverze, ističe Krsmanović, pod njima misleći na stajalište koje se sa tačke gledišta tada vladajućih stranaka čini najlogičnijim, naime, da su demonstracije bile pokušaj “državnog udara” organiziran od opozicionih stranaka građanske provenijencije, ili, čak, komplotiran od strane jugoslovenskih obavještajnih službi, s ciljem svrgavanja legalno izabrane vlasti i postavljanja nove čiji bi zadatak bio da obustavi proces otcjepljenja BiH i zadrži je u okvirima “krnje Jugoslavije”. Nema dileme da je skup, na što su bezrezervno ukazivali svi, bio usmjeren protiv nacionalističkih stranaka, što se da, uostalom, očitati i iz zahtjeva takozvanog Svenarodnog parlamenta.

Očigledno je i da je titoistička ikonografija, kojom je dio demonstranata želio izraziti sentiment jugoslovenstva (“bratstva i jedinstva”) i otpor nacionalizmima, doprinosio dojmu da masa mogućnost mira vidi u preokretanju procesa koji je započeo referendumom o nezavisnosti BiH. Bilo bi, isto tako, naivno tvrditi da su akteri zainteresirani za takav scenario, sa svim kapacitetima što su ih na raspolaganju imali, jednostavno stajali po strani, operativno neinvolvirani u razvoj situacije. No, jednako je u najmanju ruku tendencizno otpisivati svaku mogućnost da su demonstracije imala karakter

______________________________

[13] Tekst objavljen u Krsmanovićevoj knjizi Teatr(e)alitet, 1998. godine, u izdanju “Naši dani“.

spontanog građanskog bunta, s obzirom na paniku koja je obuzela društvo pred izvjesnošću rata, za koji građanstvo, odlukom političara, nije bilo psihološki spremno[14]. Krsmanović tvrdi da je, unatoč “romantizmu”, “naivnosti” i “lošim procjenama”, “zbor” bio dovoljno samosvjestan da ne bude “ni u jednom momentu (…) blagonaklon prema JNA, koja je formalno još uvijek bila jedina legalna vojna formacija”, te dodaje i vrlo zanimljivo zapažanje da su paravojske SDS i JNA bile iznenađene okupljanjem građana, i da je skup onemogućio JNA da “obavi neke predviđene zadatke vezane za podjelu i okupaciju grada.” Interesantno je i to da su, prema brojnim svjedočenjima, reakcije dviju nacionalističkih stranaka, čiji su stavovi po pitanju nezavisnost-ili-ostanak BiH u “krnjoj Jugoslaviji” mogli biti jedino dijametralno suprotni, u vezi s mirovnim demonstracijama bile gotovo identične.

Bougarel u svojoj knjizi sumira ono što je dugo vrijedilo za opštepoznatu stvar: “SDS i SDA osuđuju ove antiratne demonstracije gotovo istovjetnim riječima, i barikade koje su srpske i muslimanske paravojne formacije postavile oko grada sprečavaju dolazak konvoja rudara i metalaca iz Tuzle, Zenice, Vareša.”[15] Nenad Pejić, tada glavni urednik TVSA, u svojoj knjizi prepričava kako su mu lideri dviju stranaka jednako zamjerili što demonstracije podržava prosto time što ih televizijski prenosi. Karadžić mu upućuje telefonski poziv u kojem skup karakterizira kao državni udar, optužujući urednika televizije da “ljude podstiče protiv Jugoslavije”[16], s ciljem da se Bosna otcijepi.

U idućem telefonskom pozivu nedugo zatim, Izetbegović će Pejića optužiti za istu stvar, tumačeći protest kao pokušaj rušenja “legalno izabrane vlade”[17] da bi BiH ostala u Jugoslaviji. Omer Behmen demonstrante podrugljivo naziva “mitingašima”, aludirajući na naivnost njihovog pacifizma u momentu dok četnici spremaju napad na grad. Karadžić će u osvrtu na ovaj događaj za BBC-ev dokumentarni serijal “The Death of Yugoslavia” ironizirati mirotvorni karakter demonstracija, smatrajući ga lažnim. Veoma važan zaključak podcrtava, ponovo, Krsmanovićev tekst: skup je uspio isprovocirati upravo SDS da se pokaže definitivnim agresorom činom pucanja na građane ispred zgrade Skupštine, što bi trebala biti najjasnija naznaka da politika ove strane u demonstracijama nije prepoznala vlastite ciljeve (ona je, štaviše, svoje protestne aktivnosti obavila još i ranije).  

           Logično je da će vlast koja preferira nedemokratske modele ponašanja svako masovnije građansko okupljanje protiv sebe strateški etiketirati kao pokušaj državnog udara. Teorija “državnog udara”, nazovimo je tako, pokazuje ipak pukotine uzme li se u obzir ono što se u političkoj znanosti naziva “vakuumom moći”, kakav se, ako ne i ranije, nesumnjivo otvorio od momenta kada je SDS u

___________________________

[14] U izvrsnoj i na ovu temu jedinstvenoj knjizi, How Bosnia Armed, Marko Attila Hoare piše: “While it is true that the SDA laid the organisational foundations for a Bosnian resistance, the party’s leaders did not prepare the Bosnian population politically or psychologically for war; such a preparation was made impossible by their governmental alliance with the Serb nationalists, their desire to conciliate the JNA and above all the inability of the SDA, as a wholly Muslim party, to appeal in any way to over fifty percent of Bosnia-Herzegovina’s population. (…) Most SDA politicians neither believed war would break out, nor prepared their constituents in any way for its possibility, but guided Bosnia-Herzegovina toward independence in the naive belief that this could be achieved without war.”

[15] Bougarel, Bosna, anatomija rata, str. 50

[16] Citirano prema memoarima Mustafe Čengića, knjiga Sarajevo 6. april 1992, str. 59, objavljena 2021. u Sarajevu za izdavačku kuću Art Rabic.

[17] Ibid.

dosluhu s Miloševićem, prema Zimmermanovom tumačenju[18], protestnim nepriznavanjem referenduma pokušao izvršiti vlastiti “puč” na državu. Ponovno, pitanje monopola na legitimnu upotrebu sile: paravojno organizovanje svih triju stranaka već je razorilo državni sigurnosni aparat, stvarajući ambijent političkog nepovjerenja u kojem je paraliza legalnih institucija bila neminovan ishod.

Prema vlasti koju je demokratskim načinom prethodno izabralo, civilno stanovništvo se u takvim okolnostima moglo jedino odnositi pobunom, pozivajući je na odgovornost, jer, dok u glavi političara mir može biti postignut i ratovanjem, interes civila da se rat bezuslovno eliminira kao ikakva solucija je jedino prirodan i logičan – zašto? – Pa, između ostalog, zato što rat političara štedi više nego nenaoružanog civila, zato što “vanredno stanje” suspenduje građanski život, dok se politički idalje odvija, zato što su moderni ratovi nesvodivi na izravne sukobe vojski i oduvijek uključuju dimenziju terora i masakra nad civilnim stanovništvom. Informacijska asimetrija između stranaka s jedne i građanstva s druge strane učinila je perspektive na mogući rat međusobno disparatnim.

Naoružavanje, koje s tačke gledišta onog ko ga organizuje djeluje kao nužna priprema budući da i druge strane rade isto (po logici koju je, svojevremeno, opisao Thomas Schelling), iz ugla civilnog stanovništva, isključenog iz informacijske kolotečine, izgleda kao zajednička krivica za ugrožavanje sigurnosti. Tri zasebne linije paravojnog organiziranja, JNA koju se samo čeka da odabere stranu (skrene i sama u paravojno djelovanje), narodi u čije ime se sve to radi, i građanstvo, u svom ideološki nacionalno nezainteresovanom (što ne znači i neodređenom) profilu, čiji interes niko ne namjerava zastupati – to je ono što čini situaciju petoaprilske i šestoaprilske drame, koju je, premda moguće i nehotično, artikulirao čak i Izetbegović kada je u Skupštini rekao da nije došao kao Predsjednik, nego kao građanin (neobičan “anti-performativ”, kao da jedno isključuje drugo), posvjedočivši time i o karakteru događaja. Na govornici takozvanog Svenarodnog parlamenta, u Skupštini te tada po svim kritijerima “propale države”, više puta se čulo izgovoreno da se ne zna ko vlada, a isto je konstatovao i Dragan Vikić kada je rekao da više ne zna od koga prima naredbe.

Sudionici demonstracija, ugledni građani Sarajeva, članovi formiranog Komiteta javnog spasa i Svenarodnog parlamenta, govorit će u retrospektivi i o tome da se tada bila otvorila realna prilika da neko vlast postane, no, kako kaže Pejić, ona (vlast) se “valjala ulicama” ali “niko nije htio da je uzme”[19]. Još jedan razlog zašto se može govoriti o šestoaprilskom kompleksu, ovaj put kao problemu poraza građanstva pred silom ratobornog nacionalizma. Bougarel primjećuje: “Događaji od 5. i 6. aprila jasno ukazuju na unutrašnje uzroke i dimenzije rata u Bosni i Hercegovini koji jeste građanski rat upravo zato što je posrijedi rat protiv građana, protiv građanskog društva.” Ali i dodaje: “S druge strane, izraz ‘građanski rat’ ni u kom slučaju ne smije da zamaskira spoljne uzroke i dimenzije bosanskog rata, njegovu dimenziju agresije i osvajačkog poduhvata.”[20] Problem koji se čini da imamo u vezi s karakterom ovih demonstracija, naš šestoaprilski kompleks, usko je vezan uz i danas aktuelno, problematično pitanje postojanja građanskog u trouglu etnokratija, a o čemu Bougarel govori
_______________________

[18] “The Bosnian referendum produced the expected result—a 64 percent vote (almost entirely Muslims and Croats) for independence with almost all of the Serbs boycotting. Just after the vote Karadzic turned Serbian demonstrators onto the streets of Sarajevo, ostensibly to avenge the murder of a guest at a Serbian wedding, more likely to destabilize and if possible overturn the Jzetbegovic government.”, Origins of a Catastrophe – Yugoslavia and its Destroyers, str. 193

[19] Sjećanja Nenada Pejić: “Televizija priprema državni udar!” (Prvi dio) za Radio Slobodna Evropa.
[20] Bougarel, Bosna, anatomija rata, str. 51

u terminima suprotnosti između građanstva i “komunitarizma”[21], principa struktuiranja bosanskohercegovačkog društva po liniji pripadnosti vjerskoj i etnonacionalnoj zajednici. U njegovoj interpretaciji događaja 5. i 6. aprila, “nastajuće bosansko građansko društvo pokušalo je da istisne komunitarizam iz političkog života”[22], ali neuspješno.

Ovom neuspjehu unatoč, Iz Bougarelove interpretacije vidimo da su protesti tada dali artikulirati ono što i danas progovara kao svojevrsni “četvrti faktor” u političkoj konstelaciji dejtonske etnokratije. Ovaj događaj zaslužuje biti obuhvaćen horizontom kulture pamćenja, rekonstruiran, interpretiran, adekvatno valorizovan, iz prostog razloga što njegovo značenje, kakvo god ono bilo, možda stoji u središtu svih pitanja oko kojih se i danas lomi bosanskohercegovačka politička stvarnost “paraliziranog mira”, “zamrznutog konflikta”, etc.

Zaslužuje, za početak, barem pokušaj razumijevanja: u odnosu na antinomiju etničkog-ili-građanskog, koja ne prestaje biti diskusijom, u odnosu na hiljadu puta proklamirani i isto toliko puta iznevjereni cilj “građanske BiH”, u odnosu na njen status anomalije u političkom sistemu etnokratske BiH po čijim pravilima gubi i onda kada dobija, u odnosu na pomalo neugodan dojam o njenom fantomskom postojanju bez jasne predodžbe o njenim političkim, kulturnim i drugim dimenzijama. Konačno, u odnosu na njen prvi historijski poraz prije 30 godina, koji je, čini se, duboko ishodište našeg šestoaprilskog kompleksa.

Tekovina urbane društvenosti, kulturni proizvod socijalističke modernosti, njenog, istina, jugoslovenskog optimizma s jedne i dekadentnog zamora s druge strane, taj “građanski horizont”, sa svojom autentičnom tačkom gledanja na bosanskohercegovačko pitanje, ostao je negdje na razini moralnog trofeja samozadovoljnih anti-nacionalističkih intelektualija, u velikoj mjeri idejno i politički nedefinisan, u izgradnju vlastitih vrijednosti i pozicija nikad do kraja investiran, a svejedno lukrativan (čemu Sabov Dnevnik također poklanja komad svoje pažnje), pa zato u međuvremenu i sve raspoloženiji da kontinuirano političko luzerstvo kompenzira kao još jedan kalkulant u opštoj igri oportunističkih računica. Samouvjeren da će se u njegovom kvazi-naprednjaštvu tek tako prevladati i anulirati stoljeća bosanskohercegovačkih proturječja, četvrti faktor zaboravlja da je oblikovan tom istom napetošću s kojom se odbija kontekstualizirati, i da je utoliko složeniji fenomen od onog što predviđa okvir njegovog uistinu površnog europejstva. Podrazumijevajući “biće” svoje idejne tvorevine, te građanske BiH, alternativne silama bosanskog komunitarizma, taj četvrti faktor je previdio da osnove njegove afirmacije

_________________________________

[21] Bosanski komunitarizam, prema mišljenju Bougarela, ima staro porijeklo i dugu historiju, proizišao je iz konfesionalne i kulturne raznolikosti, koju će u XVIII. stoljeću kulturno i pravno uokvirivati institucija mileta, jedan od pokušaja modernizacijske reforme u kasnoj Osmanskom carstvu. U vrijeme kada na europskom tlu stasavaju pokreti nacionalnog buđenja usredsređeni na izgradnju nacionalnih država, “komunitarističke mobilizacije”, kako ih naziva Bougarel, u Bosni “teže da [otomansku] državu drže na distanci” (str. 21). S izazovom bosanskih komunitarizama će se suočiti i Austro-Ugarska, promocijom koncepta “bosanske nacije” će nastojati da svoju novu graničnu pokrajinu zaštiti od utjecaja srpskog i hrvatskog nacionalizma, ali neće uspjeti da doskoči logici komunitarizma, koji se izrazio i u prvoj osnovanoj parlamentarnoj instituciji u BiH, bosanskohercegovačkom saboru, sačinjenom od 37 pravoslavnih, 29 muslimanskih, 23 katoličkih i jednog jevrejskog poslanika. Komunitarizam će u različitim oblicima političke institucionalizacije istrajavati što u ratnim što u mirnodopskim razdobljima buduće historije BiH, artikulišući se uvijek “oko dva bitna uloga”: “oko kontrole nad državnim aparatom, i oko kontrole nad zemljom” (str. 31). Kao izraz višestoljetnog komunitarističkog refleksa njenih vjerskih, kasnije i etnonaconalnih zajednica, 1990. godine se događa ubjedljiva izborna pobjeda nacionalističkih stranaka na prvim slobodnim izborima.

[22] Bougarel, Bosna, anatomija rata, str. 50

leže u pamćenju i historiziranju, tako da je šestoaprilski kompleks danak i njegove neuroze, a ne samo nacionalizma u problemu s vlastitom historijom.

Politička dimenzija Dnevnika Dušana Saba nedvosmisleno leži u njegovom građanskom pogledu na stvari, odnosno pogledu građanina na rat, i kao takav je jedno od “malih čuda” sarajevskog kulturnog, zašto ne i građanskog mikrokosmosa, nešto s čim nacionalistička ideološka optika vjerovatno nema šta započeti, jer izmiče svim njenim redukcijama, imale one oblik snajperskog pucnja ili poslijeratnog damnatio memoriae. Upravo zbog toga, u dimenzijama svog doprinosa kulturi pamćenja, njegov bi širi značaj mogao biti u podsticanju mnogih pitanja koja čine nemirujuću jezgru našeg šestoaprilskog kompleksa.  

 1,348 total views,  7 views today

Komentariši