Desetog prosinca 2018. objavljen je, u nakladi Ex librisa – Rijeka i Synopsisa – Zagreb, Sarajevo i šesti svezak Izabranih djela Željka Ivankovića.
Bio je to jedan od najljepših načina da se istovremeno obilježi 40. obljetnica rada našega književnika. Puno truda uložili su od 2011. do 2018. godine urednici edicije Zoran Grozdanov i Ivan Lovrenović.
Autori predgovora bili su Miljenko Jergović, Zoran Grozdanov, Enver Kazaz, Jadranka Brnčić, Miroslav Mićanović. Imali smo, dakle, puno razloga da zamolimo Ivankovića za razgovor.
Kazali ste mi kako se ni na kakav način niste htjeli miješati u posao urednika i nakladnika. Sad, kada imate Izabrana djela u rukama, žalite li zbog te odluke ili ste potpuno zadovoljni?
-Mislim da je to bila posve logična odluka. Kad mi je urednik Zoran Grozdanov predložio da uradimo moja izabrana djela u šest knjiga, valjda je već imao u vidu da imam obimno djelo, da je ono žanrovski razuđeno, da je kvalitetno za takvo što, da sam u godinama kad je posve prirodno da autor dobije izabrana djela, da ja to kao autor zaslužujem, da to zaslužuje moje djelo, da se tu ima što izabrati i kvalitetno prezentirati… Dakako, bio sam iznenađen njegovim prijedlogom, a moram vam reći da mi je i danas, kad tih šest knjiga gledam na okupu, iznenađenje najsnažnija emocija. To je vjerojatno moja i najdominantnija emocija kojom iskazujem zadovoljstvo. Sjećam se da je ona bila najsnažnija i kad sam 2016. dobio Nagradu Gjalski.
Dakle, zadovoljan sam. Čak i više od toga. No, da sam se išta pitao i da sam išta htio mijenjati, na bilo što utjecati, jedino bih intervenirao u izbor eseja, u knjigu Identitet i druge opsesije. Doduše, to sam, post festum, rekao i uredniku. Dva eseja iz nje bih izbacio, a ubacio pet drugih i knjiga jedva da bi promijenila opseg, ali bi, mislim, bila raznolikija i kvalitativno bogatija. Ali, to je gotovo beznačajno i ne bih to ni spomenuo da me niste “povukli za jezik”. Značajnije mi je, kao autoru mi daleko važnije, vidjeti kako me netko sa strane, kako me drugi vidi kao pisca nego to kako ja vidim samog sebe kao pisca.
Koja su djela, koji književni rodovi i vrste obuhvaćeni Izabranim djelima? Imate li sada novi, drugačiji nego ranije, uvid u svoj cjeloživotni opus?
-Izabrana su djela dala točan presjek cjeline moga književnog djela: roman, poezija, priče, eseji, ratni dnevnik i putopisi/putopisni dnevnici. Rad na izabranim djelima i protok vremena, desetak godina od ideje do konačne realizacije, dodatno je “protresao” ukupno moje djelo i snažno ga diferencirao. Izabrana djela su, dakako, i meni i priređivačima i čitateljima, sadašnjim i budućim, omogućila precizniji, točniji, rekao bih – sveobuhvatniji pogled na moje djelo. Da, ona su i meni, i u meni, posložila neke stvari. Ja svoje djelo vidim iznutra i cjelovito i fragmentarno… No, novi i drukčiji uvid bi bio jedino taj, a to nipošto nije malo, imati sebe i svoje djelo viđeno, probrano i posloženo na polici iz tuđe vizure, iz tuđe perspektive, tuđom percepcijskom aparaturom. Ako imate iole kritičke svijesti i ako niste oholi, onda ćete biti više nego zahvalni da je takvo što uopće moglo biti realizirano, pa još na tako visokoj profesionalnoj razini.
Za knjigu Rat i sjećanje dobili ste prestižnu nagradu… Doživjela je već dva izdanja… Rad na knjizi trajao je dvadesetak godina?
-Da, jedan od “uvjeta” u projektu Izabrana djela bio je da jedna od šest knjiga bude nova. I premda sam imao već dva romana, znali smo da će ta nova knjiga biti roman. Novi roman. Izabrana djela su me neprestano i “gurala” da ga dovršavam, da ga najposlije i dovršim, napišem. Pisao sam ga više od dvadeset godina. Naprosto, morao je posve sazreti da bi bio ubran kao zrela voćka. Ja sam pisao roman, a roman je pisao mene. Bila je to dugotrajna interakcija svih mojih mentalnih, intelektualnih i emocionalnih potencijala s cjeloživotnim znanjima, iskustvima, memorijskim ostavama… Zato je to sazrijevanje, to pisanje trajalo, trajalo… Rad je na njemu bio i dug i mukotrpan. Jedno je imati ideju, pa imati priču, pa arhitekturu priče, a posve drugo je oblikovati ju, pa još u tom opsegu i tom formatu (oko 450 kartica teksta). Nije slučajno rečeno da je roman – velika matura literature. Zato sam ga, dovršivši ga i nazvao svojim magnum opusom. Srećom, bilo je to i prepoznato, pa sam u više nego respektabilnoj konkurenciji i od iznimno cijenjenog žirija jednoglasnom odlukom dobio Gjalskog. Ta je činjenica povukla za sobom i drugo izdanje, što je značajno i za taj roman, ali i za, nadam se, Izabrana djela, koja se u ovom svjetlu sad vjerojatno imaju gledati drugom optikom.
Ipak, sebe doživljavate prije svega kao pjesnika?
-Da, nekako sam oduvijek sebe ponajviše smatrao pjesnikom. Paradoksalno, zar ne? Nagrađeni roman, nagrađene priče, nagrađeni eseji, prestižne nagrade, a evo ipak u prvi plan stavljam svoju poeziju. No, to nije samo subjektivan doživljaj, premda ni njega ne treba zanemariti, i kritika je to nerijetko isticala, pa je knjiga izabrane poezije, kao šesta u Izabranim djelima, došla nekako kao šlag na tortu i učinila me posebno ponosnim. Prva knjiga na ulasku u literaturu bila je poezija, posljednja knjiga o četrdesetogodišnjici književnog rada – izbor iz poezije.
Ipak, poezija je u današnjem svijetu siroče. Svi trče kupiti roman, svi čitaju romane ili uopće proze, ali poezija… Čak mi je i urednik mojih Izabranih djela, Zoran Grozdanov, jednom rekao kako on uopće ne bi objavio poeziju, ali eto, kako vidi da sam i tu cijenjen, objavit ćemo kao šestu knjigu. U tom je smislu poezija ovdje bila “trinaesto prase”, a meni je, i nipošto ne zbog toga, bila nekako ponajvažnija, koliko god sam svjestan važnosti romana Rat i sjećanje i za moje ukupno djelo i za ova Izabrana djela.
Je li točno da ste nadahnuće u velikoj mjeri crpili iz sjećanja na rodni Vareš?
-Hm… Uvijek se iznenadim na spominjanje mog rodnog mjesta. Kao da je to nešto neobično, kao da ja u svom pisanju činim bogzna što… Bi li itko ovakvo pitanje postavio Andriću za Travnik, Krleži za Zagreb, Pamuku za Istanbul, Jergoviću za Sarajevo…? Zar je čudno što pisac u svojoj svijesti, memoriji i emocijama, nosi zavičaj, njegov jezik, njegov krajolik, njegovo nebo…? Mjesto u kojemu čovjek fizički, emocionalno i intelektualno progleda, prohoda; mjesto u kojemu otkrije svoj jezik, priče, iskustva… sve i da to neće, zauvijek ga obilježi. A koje to ja ljude, koje priče, koju mitologiju znam bolje od zavičajne? Zar je drugačije s Gjalskim, Kozarcem, Desnicom, Aralicom…? Da, Vareš je meni, rekao sam to sto puta i ponavljam – moj fizički i duhovni Macondo.
Paralelno s književnim trajao je i Vaš urednički angažman. Zahvaljujući tome imate uvid u našu književnu produkciju. Kakvi su Vaši dojmovi?
-Od prvih svojih književnih koraka sam i urednik, bilo u reprezentativnim književnim časopisima, bilo u renomiranim izdavačkim kućama. Kad ste kritičar, kad ste prevoditelj, uza svu “primarnu” književnu djelatnost, onda vas uređivanje ne može mimoići. A uređivanjem (u časopisima ili izdavačkim kućama), da – u pravu ste, steknete nacjelovitije uvide u ono što se zove književna produkcija. E sad, zamislite to raditi više od 40 godina… Dojmovi?! Često sam pisao mnogo više od dojmova o našoj književnoj produkciji. Pisao sam eseje o našim književnostima, autorima, književnim fenomenima, pa i recentnoj produkciji… Previše bi prostora uzelo elaboriranje bilo kojeg od segmenata onoga što se zove uređivanje i što sam sve te nebrojene godine prakticirao. No, svesti to danas i ovdje na dojmove, značilo bi pojednostavljeno reći: Mi, unatoč tome što pripadamo malom jeziku / malim jezicima, imamo ipak odličnu književnost, koja je, nimalo slučajno, s Nobelovom nagradom Ivi Andriću, a poslije s ratovima na našim prostorima, prepoznata i visoko vrednovana i izvan ovih naših uskih i klaustrofobičnih okvira. Naša je literature, na sreću, često bolja, mnogo bolja od nas!
Koliko Vam je zadovoljstva donijelo bavljenje književnošću?
-Znate, teško je reći da se pisac bavi književnošću. Književnošću se bave oni oko nje, profesori koji je predaju đacima i studentima, oni koji su izvan nje, a sude i presuđuju o njoj kao da je njihov izum. I k tomu, bolje od nje žive nego pisci. Da, naravno, i ja se bavim književnošću onda kad je uređujem u časopisima ili izdavačkim kućama… E, sad, zadovoljstvo ili čak – zadovoljstva? Ako književnost shvatimo kao poziv, zanimanje, nutarnji imperativ stvaralačkog bića, onda je istinsko i pravo zadovoljstvo jedino – okončati neki posao. Nikad to tako intenzivno nisam osjećao kao kad sam od sebe odgurnuo dovršen rukopis romana Rat i sjećanje. Nikad. Možete osjećati zadovoljstva i radosti nakon priznanja, nakon nagrade za ono što ste napisali, ali ništa nije ravno osjećaju zadovoljstva da ste jedan veliki i vama važan posao završili. Bilo da se osvrnete za izgrađenim mostom, snimljenim filmom, dovršenom slikom, odigranom dramom…
A onda idu ona, rekao bih, sekundarna zadovoljstva: sretati svoje čitatelje, upoznavati nove ljude i svjetove na putovima koje vam je otvorilo ono čime se bavite. A meni je tu književnost ili, ako hoćete, bavljenje književnošću, nesebično uzvraćalo…
Koliko se danas uopće čita? Koja populacija čita najviše?
-Bojim se da je bitno promijenjeno značenje pojma čitanje i čitatelji… Mi danas, u odnosu na samo dvadeset pet godina unatrag, živimo posve drugačiju paradigmu svijeta čitanja. No, to je vjerojatno za neku drugu priču. Ako bih sudio po onome što vidim oko sebe, najviše čita onaj tko mora. Dakle, populacija koja se školuje. A među njima studenti. Njih ćete najviše vidjeti i na tzv. sajmovima knjiga, ako je to mjerilo. I to će valjda uvijek tako ostati. Ali, najbolji su čitatelji oni koji to rade bez moranja i za vlastiti užitak. A ako uđete, već i na pola sata, u bilo koju knjižnicu da, primjerice, s poznanicima ili prijateljima u njoj popijete kavu, vidjet ćete da su najčešći među onima koji posuđuju knjige, dakle i najbolji čitatelji, ljudi iznad 50-55 godina. I ne samo zato što su “besposleni”…
Mislite li da pisac, unatoč svemu, mora biti i neovisni intelektualac?
-A čemu to i kome to pisac može bez ostatka pripadati osim književnosti? Ipak, vidimo oko sebe kako je zamamnom zovu sirena teško odoljeti. Ali tko hoće, ima Odisejev recept. Dati se stranci, politici, narodu ili kome već, pa vidjeli smo i vidimo svaki dan što to donosi… Misliti svojom glavom, biti svoj, imati kritičku svijest i na njoj izgrađenu kritičku distancu, valjda je jedino što piscu i intelektualcu ostaje. Pristati biti intelektualno kastriran, upotrijebljen za najjeftinije manipulacije zarad sitnih probitaka, puno više košta nego biti odbačen od njih, društveno marginaliziran, čak dnevno etiketiran ili vulgarno diskreditiran… To, dakako, ne znači živjeti pod staklenim zvonom i ne baviti se fenomenologijom svakidašnjice… Uvijek se sjetim one Heinricha Bölla: “Umiješati se jedina je mogućnost ostati realističan!”, jer ona je idealna mjera aktiviteta i neovisnosti.
Razgovarala: V. Hlavaček
8,115 total views, 1 views today
