Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ: Stećak

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike.  Stećke.

(Miroslav Krleža)

Sve više ukopan u zemlju svih nas,

hrbata uprtog ka nebu, odvagan nasuprot vremenu.

Od svevišnjeg, od svega višeg – manji.

Ništa veći od veličine čovjeka,

ništa manji od veličine čovječnosti.

Prešućen, s mjerom sebe u nama, nas izmjeri sobom.

O tminu oslonjen, Suncu je okrenut onostrano.

Onostrano je važnije.

U oprjeci je: šta je ono što je trajnije?

Nema odgovora: drevan zadaje pitanja i ispisuje slova zarad kojih se radujemo i stidimo.

Nemušt učitelj što nagrađuje vrijedne i kažnjava đake nespremne za učenje i ponavljanje.

Sakriven iza užasa nestajanja i fascinacije stvaranja,

nije se zasitio života poslije smrti.

On, smrtan, živi bezbroj godina, a kraljevstva besmrtna umiru preko noći.

Oholost nije gradila mramorje: oholost nije bila dostatna.

Moralo se imati i misliti.

Moralo se htjeti i znati.

Gledao je, slušajući, ni za pedalj ne ustuknuvši:

kako sve propupa nakon što sve istruhne,

kako isti satrapi i osvajaju i bježe,

kako Sunce od postanja izlazi i zalazi,

kako se mijenjaju jezici osvajača.

Iskusan, oglodan zindanom zime i čelopekom ljeta.

Iskusio svašta.

Puno za ispričati – mnogo za odšutiti.

I kada sakriju i spale karte na kojima je ovo tlo ucrtano – kamen ostaje.

Pokušaju li te uvjeriti da ne postoji zemlja po kojoj hodaš,

klubad smrtnog mramorja međaš su njenog života.

Valjalo je njoj steći stećke.

Trebalo je znati ostaviti valjan biljeg na zemlji bez biljega.

A da nije svaki put nečijom krvlju ispisan.

Piše: Prof.dr Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ

 2,142 total views,  2 views today

Komentariši