Trebao sam poći u Irsku, na novi posao. Na posao koji sam dugo želio, koji sam godinama snivao. Neko bi rekao, to je bar lako – spakuj putne torbe, kroči u avion i sreća je tu. No, tako jednostavno nije sve bilo. To se da razumjeti tek kada kažem da je to bio moj san, ja sam ga snio, ne i moja porodica, posebice ne naše kćeri bliznakinje. Njih dvije su imale sopstvene sne, drugačije, one što ih sanjaju svi tinejdžeri, sne koji se dijele samo s vršnjacima iz škole. A njih je sada valjalo istrgnuti iz sredine u kojoj su propupale, uskoro trebale procvati. Trebalo je odvojiti ih od jata njihovog gimnazijskog, njima tako važnog, gotovo kao porodica, u ta doba možda i važnijeg. Smijem li im to učiniti? Da li imam pravo uzburkati njihovo djetinjstvo i mladost, pitao sam se neprestano. To me brinulo, moju suprugu još više.
Sin Ivan je već ranije otišao iz našeg doma, kao veoma mlad. Ja sam ga tada htio imati uz nas, želio sam nadoknaditi godine koje su nam “skakavci pojeli”, ali on je izabrao svoj put koji ga je vodio u svijet. Dalek svijet. Još u gimnaziji je govorio da hoće na filmsku akademiju, da želi studirati u Amsterdamu. Samo to i samo tamo. Što je snio i naumio, to je bio i ostvario. U vrijeme kada smo mi donosili odluku da krenemo na sjever, ka raspjevanim Keltima i njihovom vječno zelenom otoku, on je već bio završio studij i spremao se za posao, opet u gradu kojem ga je njegovo srce zvalo.
Ivana Irska nije zanimala. Još pri našem prvom pomenu odlaska on je energično odbio ideju da pođe s nama. “Vi idite, ja ću ostati u Amsterdamu, da vas na kraju sviju saberem ovdje, na jednom mjestu, da budemo blizu i zajedno, da budemo istinska ‘la familia’, što si nam ti Brano uvijek spominjao i o čemu si nam godinama propovijedao” – rekao je pomalo ironično, ukazujući mi da bi odlazak u Irsku značio izdaju principa kojeg sam im stalno isticao: da u tuđini trebamo biti skupa, oslanjati se jedni na druge, biti jedan drugome uvijek pri ruci i od pomoći. To je jedina valjana strategija opstanka migranta u stranom svijetu, tako sam ih bio učio, njih, svoju djecu, ja, certificirani ekspert za migracije.
Iako se nije protivio ideji našeg odlaska, osjećali smo oboje, Borjana i ja, da Ivanu neći biti lako i bezbolno nastaviti bez nas roditelja u blizini, bez Iris i Karle s kojima je upravo počeo uspostavljati dublju relaciju – ranije mu je poveliki jaz u godinama između njega i sestara tome bio prepreka. Istina, razumio je moju želju, poticao me da krenem za srcem, govorio mi da ono nikada ne vara. Ponavljao mi je da je on svoje srce uvijek slušao i da je sve činio po njegovoj uputi, da je samo tako ispravno postupati, da je tako dobro živjeti, najbolje. “Iz sretnog srca sav drugi život izlazi”, rekao mi je kada sam mu spominjao svoje strahove i dileme. I još je pritom dodao: “Tata, vjerujem u tebe, znam da ćeš napraviti pravi izbor. Moju podršku ćeš uvijek imati”.
I pored svih Ivanovih ohrabrenja, Borjaninog razumijevanja i podrške, imao sam dvojbe oko odlaska u Irsku. Imao sam probleme s tim, posebno nakon jednoglasne odluke da ja pođem sām kako bih ‘ispitao teren’ za obitelj koja bi mi se kasnije pridružila. Kako se vrijeme polaska bližilo, meni su ti problemi postajali sve veći, nekome drugom ne bi tako golemi bili, možda ih problemima ne bi ni zvao. Pomisao da ću biti sām, zadugo, čitavu godinu dana, počela me odjednom plašiti. Osjećao sam duboki nemir. Znojio se, loše spavao, slutio nevolju. Javile su se móre, teške noćne móre.
Stalno mi se vraćao jedan san: da sam pohranio ušteđevinu u banku koja ima najsigurniji trezor na svijetu, obavijen trostrukim plaštom betona, duboko u zemlji zakopan, baš kao reaktor nuklearke. Pohranio sam sve što sam imao u taj trezor s tajnim kodom koji samo ja znam, a zatim napuštam banku zadovoljan i spokojan da je sve to na sigurnom mjestu, najsigurnijem mogućem. No, moj spokoj ne potraja zadugo. Već pri prvom ponovnom odlasku u banku da bih deponovao još blaga koje mi se odnekud našlo u rukama, ja spoznajem da sam tajni kôd zaboravio, da do pohranjenog bogatstva ne mogu doći. Pokušavam se sjetiti, ali ne ide. Naprežem pamćenje, tražim najmanji znak koji bi me doveo do jedinog mogućeg ključa, do tih pet nanizanih cifara što će mi vratiti sav moj imetak. Počinjem da paničim, unezvjereno gledam naokolo, očekujući pomoć za koju znam da mi je niko ne može pružiti, ludim i znojim se. U znoju se budim. Sav mokar i slomljen.
Sve to se ponavljalo sedmicama, noćne more, pa užas buđenja. Počelo je neposredno pred moj polazak u Irsku, nastavilo se nakon što sam se tamo zaputio i ponavljalo se do dana kada mi nenadano u posjetu, u Irsku, dođe draga osoba, meni predraga. A onda je odjednom sve to, kao nekim čudom, prestalo.
****
Bio sam tek stupio na novi posao, preselio se u nepoznatu mi sredinu, u Dun Laoghaire, gradić na obali mora, niti deset kilometara udaljen od Dublina. Našao sam stan u lijepom kraju, na Tivoli terrace 14. Bio je to nevelik, ukusno uređen apartman, svako bi ga zasigurno tako sudio, za mene je to bila ćelija zatvorska, ljuta samica. Gluhoća tog stana, praznina koja bi me dočekala s vrata, to nisam mogao podnositi. Čim bih u njeg zakoračio, osjetio bih težinu u prsima i tugu što bi me pritiskala i gušila. Nije ni čudo, po prvi put u životu sam bio odvojen od svojih, djece, supruge, sestre, dragih prijatelja – i trebao sam zadugo tako sām u tuđini biti, čitavu godinu skoro.
Sjećam se, bio je lijep i sunčan dan, pred sam kraj ljeta. Išao sam s posla kući, malo pokasno, bilo je već vrijeme večere. Umoran od napornog rada i dugog sastančenja, osjećao sam se potpuno ‘down’. A još se valjalo vratiti u sivilo stančića iznajmljenog. Ta pomisao me načisto ubijala. Bio sam na najnižoj tački lošeg raspoloženja. Sve mi se činilo sivim, bijeli galebovi, crvenilo zalazećeg sunca, bještave lađe u marini Dun Laoghairea, baš sve.
Hodao sam polako, sve više usporavajući korak, ne bih li bar zakratko odgodio susret s pustoši tuđeg mi moga stana. Vukao sam nogu za nogom hodeći uzbrdicom prema nemilom odredištu. Utonulog u neraspoloženje i prazninu sopstvene duše, odjednom me prenu zvuk dobro znane melodije. U prvi mah zbuni, sasvim zbuni, a onda ponese. Poznat mi zvižduk. Onaj naš, sarajevski, meni tako drag, najdraži! Zvižduk kojim sam se dozivao samo s jednom osobom, zvižduk koji je bio naš tajni kôd, šifra naše zbliženosti.
Okrenuh se munjevito u pravcu poznatog mi zvuka, nisko sunce me zaslijepi i jedino što vidjeh je sjenka koja mi trči u zagrljaj. “Šta kažeš, jesi li ikada sanjao da ćeš ovu melodiju, ovu našu himnu, čuti ovdje i danas? Tu sam da te sekiram!”, izusti on sa smiješkom, pa me snažnim rukama obujmi oko ramena i primaknu obraz mome. “Tata, tako mi je drago da te vidim.”
Bio je to on – Ivan. Došao je da me posjeti, da me iznenadi. Reče da je osjećao da mi je teško, kako je posumnjao da me usamljenost ophrvala, to su mu nagovijestile šture telefonske poruke, tih par rečenica koje bih mu povremeno poslao. Pritom mi kaza da dobro poznaje taj neprijatan osjećaj prve razdvojenosti i boravka u nepoznatom, da je bol samoće iskusio kada je napustio roditeljski dom i pošao na pripremne studije u Brisel – da su mu to trenuci kojih se i danas nerado sjeća jer ga i sama sjećanja na njih zabole. Znajući to, došao je k meni da bar zakratko budemo zajedno, da mi olakša privikavanje na novu zemlju i stran mi svijet. Da me utješi i razveseli.
Proveli smo četiri dana zajedno, nezaboravna četiri dana. Praznik za moju dušu. Ivan je stalno smišljao nova iznenađenja, dolazio sa stotinama ideja kako da proslavimo naš susret, susret kojeg smo praznovali svaki dan, svakog sata i trena kojeg smo provodili zajedno. Ugađao mi je i bio nadasve pažljiv. Ja sam se utrkivao da budem isti takav, pa bi onda on činio isto. I tako sve ukrug. U nedogled su se naša srca natjecala, naizmjenično davala, pa primala toplinu beskrajnu.
Šetali smo, ćaskali, zajedno kuhali omiljena nam jela, sjedili na suncu u vrtu ispred moga stana, tu pijuckali vino i igrali karte, išli na nedaleku Forty foot plažu kupati se u ledenoj vodi Irskog mora, smijali se grohotom, uživali neviđeno. Onda Ivan pođe s obećanjem da će opet doći, uskoro. Da ponovo budemo zajedno.
FORTY FOOT bathing place, Sandycove – Dun Laoghaire
Kako on pođe kući u Amsterdam, nešto veliko se desi. U meni, unutra u grudima. Srce mi snažno zalupa, hoće da iskoči. Čujem kaže mi: “Ivan je tvoje blago, njegova ljubav je ta petocifrena šifra kojom možeš otvoriti trezor svoga srca i tamo pronaći milione. U njemu i u srcima onih koji te vole je pohranjen neprocjenjiv imetak. Blago koje se ne da mjeriti ni sefovima dragulja po švicarskim bankama, niti brdima zlatnih poluga u trezoru Ford Knoxa. Brano, ti si milioner! Imaš sve i još više od toga”. To mi izrecitova moje srce u dahu, u par sekundi dok sam mahao za autobusom koji je Ivana vodio na dublinski aerodrom.
S osmijehom na usnama krenuh prema stanu s nekom dotad nepoznatom milinom. U ušima sam još uvijek čuo refren muzike koja je dopirala iz mojih grudi: “Što je u srcu, najvrjednije je. Samo ga treba otvoriti, dati pristup tom blagu svima oko tebe i desit će se ono što je neminovno – njihova srca će se pokazati tebi, Brano, stajat će širom otvorena za tebe i ponudit će ti zauzvrat sva blaga koje se u njima nalaze, desetine i stotine njihovih blaga u zamjenu za samo jedno. Ono tvoje koje ti podaš njima. ”Vauuu! Koja čarobna melodija!
****
Četiri dana provedena s Ivanom bili su dani neviđene radosti. To beskrajno natjecanje naših komora i pretkomora u davanju topline i ljubavi najljepše je što sam do tada doživio, nešto magično, gotovo nestvarno lijepo. To iskustvo me je izmijenilo, pokazalo mi kako dosegnuti sreću. Naučilo me da takvu radost mogu ponovo doživjeti ako se potpuno i nesebično predam drugome i kada mu omogućim da uradi isto. To iskusim uvijek kada sam u blizini onih koji mi poklanjaju ljubav dok se ja utrkujem da im je uzvratim, što njih opet potakne da isto čine. Za mene to ne može biti ništa drugo negoli ono što jedni rajem zovu, drugi džennetom, a treći Kraljevstvom božijim. Samo što ja nikada ranije nisam pomišljao da to može biti tu, među nama, ovdje na Zemlji i još za našeg života. Paradise now! Raj ovozemaljski, sadašnji! Da, to je to! To je ono što odskora nastojim živjeti. To je ono u što ja sada vjerujem.
Istina, mnogi znanci i rođaci moji vjeruju samo u raj koji nastupa nakon života, tek poslije kliničke smrti naše. Za njih je to nešto najbolje, nešto što tek treba doći. Ja o tome ne razmišljam, ali s time mogu živjeti. Ako postoji taj raj u kojeg su još faraoni vjerovali i ako me taj raj kojim slučajem zapadne, ja neću imati ništa protiv. Neću se protiviti za neko vrijeme, ali sumnjam da ću pristati cijelu vječnost šetati po perivojima edenskim, brati slatke plodove što mamno s grana vise i slušati cvrkut rajskih ptica pomiješan s čarobnim zvucima harfe čije žice, samo za mene, nježno i znalački dira neka nimfa, hurija ili pak sirena napola razgolićena. Znam da bi mi to već za koju deceniju dosadilo, tà probao sam već dosta od toga na ovom svijetu. Ne mogu si zamisliti da bi mi to bilo interesantno kroz hiljade i milione godina. I tako sve u beskraj.
Ja bih radije da u vječnosti živim ono najljepše što sam iskusio među ljudima, braćom i sestrama koje sam stekao po svijetu – da u beskonačnost volim, darujem i dajem. I da budem voljen, ne nužno zauzvrat. Jednostavno, izabrao bih da budem beskrajna, svemoćna ljubav ili njen troslovni sinonim kojim se u knjigama svetim oslovljava stvoritelj svega i svja. Meni su oboje isto, tek dvije strane jedne proste jednadžbe.
A istina je i ovo. Nakon što me Ivan posjetio u Dun Laoghaireu, moje noćne móre odjednom su prestale. Ne samo ona sa zaboravljenim kodom bankovnog trezora u koji sam pohranio novce, već i sve druge koje su me nekada ranije u snu pohodile. Ivanova ljubav bila je jača od njih, ona ih je odagnala iz moga sna i moga života zauvijek.
Pa neka mi još neko kaže da ljubav ne čini čuda!
____________________________
*) Ova priča je samo jedna od petnaestak koje će se uskoro pojaviti u autorovoj novoj zbirci zapisa pod nazivom LJUDI-PUTOKAZI. Izdavač je Dobra knjiga, Sarajevo (juni 2020).
7,367 total views, 2 views today
