U Europi : 1999-2019
(odlomak)
Euro, taj sivi novac kompromisa koji je odjednom posvuda potekao iz automata, je, ukratko, imao leteći start. Tih se prvih godina desilo tačno ono čemu su se ljudi nadali: zajednička valuta je veoma zbližila Europu. Briselski denktank Bruegel je 2008. napravio prvi balans. Uvođenje je proteklo glatko, baš kao i pristupanje novih članica poput Grčke, Slovenije i Cipra. Cijene su ostale stabilne, ekonomije rasle, putovanja i trgovanje postali mnogo lakši. Europljani su bili zadovoljni.
Euro je dobro stajao i na svjetskom nivou: četvrtina svih inostranih valutnih rezervi sastojala se iz eura. Novinske agencije su 2007. javile da brazilski top-model Gisele Bündchen više ne želi biti isplaćivana u dolarima, nego isključivo u eurima. A ona je, s njenim milijunskim poduzećem, samo slijedila raspoloženje na tržištima. Euro je čak počeo da potiskuje dolar.
Ali je li to bio istinski mir, to blagostanje i taj euro? Indijski novinar i esejist Pankaj Mishra je, kao spoljni promatrač, tu prije svega vidio jednu “čednu” europsku povijest. Europski mir i blagostanje nakon 1945. godine su, po njemu, desetljećima uspjevali da prikriju duboko skrivene pukotine i traume tog kontinenta. U stvarnosti je ta povijest zapravo bila priča o pokoljima i haosu, a ne o miroljubivom europskom ujedinjenju. Sve to je, međutim, sklonjeno u jednu posebnu kutiju: većina Europljana je staljinizam, fašizam i nacizam smatrala čudovišnim otklonima od inače lijepe, “prosvjećene” povijesti. Čini se da Europljani nisu toga svjesni, pisao je on, ali ravnoteža nakon 1945. je bila “krhka i izuzetna”.
Uprkos svim trijumfima, ta ravnoteža nakon 1999. nije postala čvršća. Jer, za sve radosti globalizacije morala je da bude plaćena određena cijena: nejednakost u prihodima, koja se prvih desetljeća nakon rata smanjivala, na razmeđi stoljećâ opet je brzo rasla. Na finacijskim se tržištima, sad skoro bez pravila i nacionalnih ograničenja, u tren oka moglo obogatiti – i doista je jako porastao broj superbogataša, a time i njihov politički uticaj. Nova klasa menadžera, tehnokrata i savjetnika je maksimalno iskoristila “izazove” globalizacije, a još i više financijske mogućnosti koje su im pružale silne privatizacije. Oni više nisu bili upravni činovnici, najednom su sami sebe titulirali sa “CEO” i preko noći zarađivali dvije ili tri ranije plaće.
Istovremeno je na drugoj strani društvene ljestvice nastao proletarijat 21. stoljeća, koji je letao s jednog privremenog posla na drugi, neprestano proganjan tagetima menadžmenta izraženim u brojkama, iscrpljivan i ponižavan na suptilan način. Mnogo ljudi je vodilo težak život, često i u lošim uvjetima stanovanja, nerijetko su imali zdravstvene probleme i prevelike dugove. Njihovi prihodi, nasuprot onima od najbogatijih 10 procenata, za svih godina blagostanja jedva da su porasli.
I između različitih europskih regija i zemalja, uprkos podršci bezbrojnih europskih fondova, su ostale ogromne razlike. Oko smjene stoljeća proizvodnja po glavi stanovnika u srednjoj i istočnoj Europi još uvijek nije otišla dalje od polovice one u zapadnoj Europi. I pukotine unutar pojedinih zemalja bile su najmanje toliko velike. Na primjer, između londonskih oblasti, počev od financijskog sektora u City-ju i, s druge strane, starih industrijskih oblasti u Škotskoj, Velsu i na sjeveroistoku Engleske. Ili između Bavarske i bogatog Minhena i, sa druge strane, bivšeg DDR-a i prohujale slave Rurske oblasti. Ili između Flandrije i Valonije. Ili između sjevera i juga Italije.
U bivšem istočnom bloku je na početku dvadeset i prvog stoljeća još uvijek bilo dovoljno uspomena na oskudice i dileme života u ratu, u vrijeme velike krize ili pod diktaturom. Češki predsjednik Vaclav Havel je proveo deset godina u zatvoru, samo zbog onoga što je mislio ili napisao. “Tek tada zaista shvatiš što znači sadašnja Europa.”
Mnogo ljudi na Zapadu, a posebice mlađe generacije, nisu više imali pojma što im se, najednom, moglo sručiti na glave. “Oni plešu na rubu vulkana,” gunđao je ponekad Max Kohnstamm – u međuvremenu sam ga dobro upoznao. “To smo i mi radili, tridesetih godina. Ali smo barem znali da to činimo.”
(s holandskog preveo: Goran Sarić)
Velika očekivanja su nastavak izuzetno popularne knjige U Evropi koja je objavljena prije petnaest godina. Nekoliko godina kasnije je uslijedila uspješna tv-serija od 35 nastavaka pod istoimenim naslovom, sa piscem u ulozi naratora. U Evropi se radilo o 20. vijeku, i kako nas je sve formiraio taj, u mnogim aspektima, strašan period, obilježen sa dva svjetska rata. Velika očekivanja govore o prve dvije decenije 21. vijeka. Knjiga nastavlja tamo gdje je stala prethodna, 1999. godine. Mak skicira atmosferu i raspoloženje na prelazu milenijâ, veliki početni optimizam, ali koji postepeno splašnjava i skoro sasvim nestaje. Opisuje, nadalje, osjećanja u vrijeme uvođenja eura, posljedice napada na Twin Towers, stanje u istočnoj Evropi i Rusiji, bankarsku krizu, Sjedinjene Američke Države, kontraste između sjevera i juga Evrope, izbjegličku krizu… U novoj knjizi Geert Mak piše kao i uvijek: jasno, utemeljeno i vjerodostojno, jezikom naučnika i istraživača, a opet stilski briljantno i uzbudljivo, tako da se i ova njegova knjiga čita poput najnapetijeg literarnog štiva! Velika očekivanja su već orevedena na više svjetskih jezika i po njoj je takođe snimljena tv-serija, opet sa piscem u ulozi voditelja i naratora. Jedan od nastavaka na neobičan, veoma potresan način govori o životu i posljedicama rata u postdejstonskoj Bosni i Hercegovini.
Geert Mak (1946) je poznati holandski pisac, publicista i novinar. U Bosni i Hercegovini su, osim knjige U Evropi, prevedena i njegova djela Most (o Istanbulu) i Putovanje bez Džona (američki putopis). Osim na naš jezik, njegove knjige su prevedene na mnoge druge strane jezike i štampane u stotinama hiljada primjeraka širom svijeta. Dobitnik je mnogih uglednih nagrada, među kojima De Gouden Ganzenveer (Zlatno guščje pero), Leipziger Buchpreis i nagrade za životno djelo Prins Bernhard Cultuurfonds.
6,114 total views, 5 views today
