S druge strane ulice prema meni ide starac sa psićem na uzici. Mali, krivih nogu, a glava k’o u buldoga. . Starca znam od ranije, iz drugog kraja kvarta. “Promijenili ste rutu”, velim. “Ma jok”, veli mi on, i pokazuje veliku šljivu ispod oka. “Juče me nokautir’o jedan. Zbog psa.” I prstom pokaže malog. “?” “Ma ne, ne ovog mog! Ovaj je miran k’o bubica,” veli, a buldog-patuljak samo što nije skočio ná me. “Nego, njegov bio odvezan, pa mu ja prigovorio. A on, mladić u punoj snazi, odmah: tup!” I tužno dodade: “Pa sad, barem par dana, biram drugu džadu.” I odgega, tegleći okoprčnog za sobom. Sjednem na zidić, pred ulazom - - petarde i uplašeni prhut ptica - i mislim na ono davno doba kad su nas, sve sa pionirskim maramama, učili da onoga, da rata, više nikad ne smije biti. Nikad je vrlo čudna riječ.
2,230 total views, 4 views today
