Goran Sarić: Pretpraznička

S druge strane ulice
prema meni ide starac 
sa psićem na uzici.
Mali,
krivih nogu, a glava k’o u buldoga.
.

Starca znam od ranije,
iz drugog kraja kvarta.
“Promijenili ste rutu”, velim.

“Ma jok”,
veli mi on,
i pokazuje veliku šljivu ispod oka.
“Juče me nokautir’o jedan. Zbog psa.”
I prstom pokaže malog.

“?”

“Ma ne, ne ovog mog!
Ovaj je miran k’o bubica,”
veli,
a buldog-patuljak 
samo što nije skočio ná me.

“Nego, 
njegov bio odvezan,
pa mu ja prigovorio.
A on, mladić u punoj snazi, 
odmah: tup!”
I tužno dodade:
“Pa sad,
barem par dana,
biram drugu džadu.”

I odgega,
tegleći okoprčnog za sobom.

Sjednem na zidić,
pred ulazom -
- petarde i uplašeni prhut ptica -
i mislim na ono davno doba kad su nas,
sve sa pionirskim maramama,
učili da onoga,
da rata, 
više nikad ne smije biti.

Nikad je vrlo čudna riječ.


 524 total views,  6 views today

Komentariši