Nataša Govedić, Zlice i vilice, Fraktura, Zagreb, 2022.
PIŠE: Fedor Marjanović
Dubokog sam uvjerenja da svaki dobar kritičar treba da svoj pristup i metod prilagodi djelu o kojem piše. U skladu s tim, njegova pozicija postaje nezahvalna kada se nađe pred knjigom koja odolijeva objektivnoj procjeni i racionalnom pristupu. Ne zato što se takvo djelo ne može objektivno procijeniti kao dobro ili kao loše, već zato što njegova struktura odbija bilo kakvu vrstu hladnokrvnog seciranja. Pjesnička zbirka Zlice i vilice Nataše Govedić spada u jedno od takvih djela. Svojom razigranošću, duhovitošću i hrabrošću da svoje čitaoce suoči sa likom autorke, ali i sa njima samima, ova zbirka na najbolji način predstavlja mladalačku poletnost poezije, zbog čega se opire krutosti teorijskog sistema. Zato se kritičar u ovom slučaju nalazi pred unaprijed izgubljenom bitkom da predstavi neuhvatljivu suštinu svoje teme.
Zbog čega je tako? Odgovor je možda najbolje tražiti u riječima same autorke. „Moje bavljenje poezijom je stvarno staro i dječije, još uvijek nadam se potpuno dječije, jer je ukorijenjeno u praksu (…) koja je vezana za obično igranje, za odrastanje u jednoj eksperimentalnoj provincijskoj školi na rubu Zagreba, gdje smo se svi četiri godine igrali.“[1] Autorka takođe ističe svoju fascinaranost jezikom, odnosno način na koji on proizvodi i poništava značenja realnih stvari kao što su opasnost, te u ovom slučaju zlo i dobro. Osim toga, istakla je i jedan bitan element upravo ove pjesničke zbirke: „U slučaju ove zbirke jedan sam shvatila da mi je užasno zabavna konstrukcije zlice i vilice, da me fakat nasmijava, onim tihim, suhim smijehom, ne onim glasnim, i da mi se sa tom sintagmom i dalje igra.“ Time smo pronikli tri osnovna konstrukcijska elementa ove zbirke: igra, višeznačnost i humor.
Sam princip igranja višeznačnošću jezika vidi se već u naslovu Zlice i vilice. Nekom čitaocu bi ova sintagma mogla djelovati kao tipfeler sintagme žlice i vilice. Samim tim drugi član vilice proizvodi više značenja koja istovremeno zbunjuju i privlače čitalačku pažnju. Vilice mogu označavati pribor za jelo, kao i kost lica, ali ako se opredijelimo za drugačiji izgovor, one mogu predstavljati i bajkovita bića iz bajki, koja po pravilu predstavljaju princip dobra i prirodnu protivtežu početnim zlicama. Hipokoristični oblik u kojem se nalaze oba člana mogu značiti princip umanjivanja, ali i princip igre prisutan u dječijem svijetu, potpuno naivnom i neiskvarenom, u kojem se svako zlo svodi na nivo zlice (čime se njegova objektivna snaga u zbirci nimalo ne umanjuje). Hipokoristik još predstavlja humor koji provejava kroz čitavu zbirku i koji ne proizilazi iz određenih opisanih situacija, već upravo iz jezika.
Princip jezičkog igranja očigledan je već u uvodnoj pjesmi zlobro. U samom naslovu jasno je da autorka poput djeteta koje se igra spaja riječi potpuno različitih značenja u jednu novu riječ, koja ih objedinjuje, ali i međusobno poništava. Istim principom prožeta je i čitava pjesma: nešto ništi / ništa nešti (…) / nismo / iznad // rajklene / zlobrote. (7)
Dakle, tema borbe dobra i zla, suštinski je povezana sa strukturom zbirke, odnosno sa pjesničkim poigravanjem jezikom. Uspjeh te igre je u potpunom spajanju etičkog i estetskog, jer angažman ove knjige nije nametnut njenim temama, već proizilazi iz samog jezika. Autorkina igra ne staje samo na leksičkom prekrajanju, već se iskazuje i kroz upotrebu različitih jezičkih diskursa. Pjesma brujno stanje koncipirana je kao spisak natpisa koji su određeni svojom direktnom porukom, lokacijom na kojem ih je autorka zapazila, kao i redoslijedom kojim su dati u pjesmi: Natpis na kamionu za smeće: / Osobne promjene vode do uspjeha / Natpis na supermarketu: /Mi smo tu za vas / Natpis na školi /Blagoslovit ćemo i sportsku dvoranu i knjižnicu. (15)
U takvoj formi postaju mješavina humorističnih, ali i tragičnih simbola svakodnevice, pri čemu završni distih: „To sam sve prepisala/ iz stvarnog svijeta“, predstavlja sukob jezika poezije i jezika stvarnosti. Zato možemo reći da je jezik glavni junak, ali i jedna od glavnih tema ove zbirke i da sve pjesme, osim angažovane i metafizičke, imaju i autopoetičku notu. U pjesmi d’efektnost pronalazimo stih u kojem nedvosmisleno kaže da u jeziku mora biti „mjesta za sve izbjeglice“.
Već sama konstrukcija zbirke upućuje nas na tehniku kolažiranja. U sadržaju je jasno da zbirka nije podijeljena na tematske cikluse, što opet ne znači da ih nema. Oni su sa jasnom namjerom razbijeni i razbacani po sadržaju knjige, poput puzli koje čitalac treba sam da spoji i od njih napravi smislenu cjelinu. Time autorka svoju igru ne ostavlja samo za sebe, već u nju uključuje i čitaoce. Najindikativniji označitelj ovakve strukture jesu i naslovne pjesme, kojih ukupno ima devet, ali koje nisu raspoređene jedna za drugom, već su „razbacane“ po čitavoj zbirci. One se mogu posmatrati kao jedan od autoričinih rascjepkanih ciklusa. Neki od njih bi mogli biti oni koji raspravljaju o dobru i zlu kao o metafizičkim i psihološkim temama, angažovane pjesme (gdje se problematizuju razne društvene pojave kao što su revolucija i „revolucija“, feminizam, migrantska kriza), pjesme koje se bave samom prirodom jezika, ali i pjesme u kojima se promišlja o samoj prirodi poezije, njenoj društvenoj ulozi, te se nerijetko ulazi u britku polemiku sa pjesničkim imenima čiji se ideološki stavovi kose sa stavovima same autorke.
Posljednji ciklus možda i predstavlja samu suštinu ove zbirke, jer se tu vidi autorkina zapitanost o samoj svrsishodnosti poezije u savremenom društvu, te i o njenoj zavisnosti od samog autora. U pjesmi zlice i vilice 2 autorka se sukobljava sa ideologijama različitih velikih umjetnika (Kipling – rasizam, Pirandelo i Paund – fašizam, Bergman i Hamsun – nacizam), pri čemu se ona bori za slobodu umjetnosti od njenog tvorca, zaključujući „i još bolje: književnost bez bardova.“ Uspjeh ovih pjesama jeste u tome što njihov angažman ne proizilazi sam iz sebe, nego iz jezika, odnosno u tome što su one savršen balans etike i estetike.
Dio pjesničkog kolaža jesu i grafike Hane Lukas Midžić. Kao i poezija Nataše Govedić, grafike su apstraktni prikaz tjelesnih povreda i ožiljaka koje nosimo kroz čitav život. Na određeni način one se same poput rana umeću u zbirku kao cjelinu, odnosno prave određen rascjep, koji dolazi neočekivano, i skreću čitalačku pažnju sa tekstualnog na vizuelno. Na određeni način one nas upozoravaju na duboko traumatično iskustvo koje se nazire iza jezičke zaigranosti ove poezije, jer pored jasno izraženog humora, njena osnovna tema jeste sukob dobra i zla.
Pred ovom zbirkom, kritičaru ne ostaje ništa drugo nego da se osjeća poražen, jer se kroz nju suočava sa nezgrapošću teorijskog aparata, koji je uvijek slabiji od jezičke invencije i pjesničke zaigranosti. Ipak, kao čitalac, kritičar je pobijedio. Pobjeda u čitanju ove zbirke jeste u tome što igra nikada ne prestaje i što ona iznova i iznova poziva na nova čitanja, nova tumačenja i nova razumijevanja. Broj značenja koja ona proizvodi je potencijalno beskrajan, a samim tim i tehnika igranja. U tome se zapravo nalazi čitalačka i pjesnička pobjeda ove knjige. U poletnosti koji podmlađuje i samu autorku i samog čitaoca i u pozivu da se dječijim očima borimo protiv zla.
[1] Citat preuzet sa promocije knjige u organizacije Frakture, dostupne na Youtube-u. https://www.youtube.com/watch?v=X9rmSkxk4Hg&t=900s
FEDOR MARJANOVIĆ (rođen 5. 11. 1990. u Banjoj Luci) doktorand je na odsjeku za Jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Dobitnik je nagrade Zija Dizdarević za kratku priču Kerber. Svoju prvu knjigu, zbirku pripovjedaka Junak bez lica, objavio je 2020. godine u izdanju Imprimatura. Objavljivao je naučne radove iz oblasti nauke o književnosti i učestvovao na naučnim skupovima. Kao novinar sarađivao je sa portalima Karike, Mi o nama, Analiziraj.ba i eTrafika. Trenutno je zaposlen kao profesor srpskog jezika u JU Medicinska škola Banja Luka.
Finansirano iz Stabilizacionog fonda – Inicijativa za podršku kulturnim i obrazovnim organizacijama u Ukrajini, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi i Centralnoj Aziji pogođenim posljedicama rata u Ukrajini. / Funded by the Stabilisation Fund – An initiative to support cultural and educational organisations in Ukraine, Eastern and South-Eastern Europe and Central Asia affected by the impact of the Ukraine war.
2,506 total views, 3 views today
