Marijana Čanak, Klara, Klarisa, Buybook, Sarajevo, 2022.
PIŠE: Emina Adilović
Naslovljavajući svoj debitanski roman Klara, Klarisa, autorica Marijana Čanak već pri prvom susretu sa tekstom otvara književni rebus čiji će slikovni, zvučni i taktilni elementi graditi mostove značenja do konačnog razrješenja na posljednjim stranicama. Ko su Klara i Klarisa? Jedni će naslutiti identitarnu igru imenovanja i prošlih života, a drugi temu dijaboličnosti, dok rješavanje ovakve zagonetke zahtijeva sastavljanje i ponovno rastavljanje motiva, čulnih utisaka podjednako kao i vlastitih predodžbi o graničnim temama poput surogat majčinstva, nasilja i tjelesnosti.
Uvođenjem prve tabu-teme, male pilule u velikom pakovanju, započinje radnja romana: Zdrave žene to ne gutaju. Zdrave žene su srećne ako su oplođene (7). Suprotstavljanje ustaljenim principima slijedi odmah nakon predstavljanja tradicionalnog pristupa – Klara je sretna jer nije oplođena. Ovakvo kratko uključivanje ključnih okosnica doima se stidljivo, škrto i nejasno, ali oštar, koncizan i britak jezični izraz upućuje da smo još uvijek u povojima arhetipske priče. Nakon prvog odlomka iz kojeg postaje jasan književni toponim primorja, bježanja od trudnoće i nasilnog partnera, slijedi digresija i vremenski tok romana vodi u prošlost.
Razigranost teksta dok prati period djetinjstva ne isključuje mogućnost dodatnog značenja koju implicitna autorica vješto iskorištava. Bez obzira na naivnu i luckastu dječiju tačku gledišta, odrastanje Klare i brata Klausa nije bezazleno i lišeno previranja. Reminescentni tok otkriva karakterne razlike te pokušaj ograničavanja rodnim ulogama, majčinom strogoćom i osudama školskog okruženja. Prva slika Klare nije njena vlastita. Izmaknuto viđenje uslovljeno je i Klausovom perspektivom djetinjstva – povučen, šutljiv i nesiguran dječak stoji nasuprot buntovne, prodorne i neustrašive djevojčice. Opozicije vidljive na nivou sadržaja praćene su i formom teksta. Tako, Klaus govori u prvom licu, dok je Klarina priča vezana za poziciju sveznajućeg pripovjedača. Književni postupak kombiniranja prvog i trećeg lica ne proizvodi samo lako uočljivi paralelni, bipolarni razvoj narativa. Pripovijedanje u prvom licu fokusira se na Klarine zločeste poduhvate i seksualne igre, dok dio priče u trećem licu ostaje uronjen u njen unutrašnji svijet u kojem se za Klausa ostavlja gotovo nepostojeći prostor. Na ovaj način antipodni odnos postavljen je primarno u svrhu osvjetljavanja ličnosti glavne junakinje iz vanjske i unutrašnje perspektive. Kroz neposrednu tačku gledišta brata reflektira se Klara, nadomještavajući nemogućnosti er-forme u dijelovima teksta kada sveznajući pripovjedač izostavlja psihološka objašnjenja njenih postupaka.
Bez obzira na težnju da se vanjskom perspektivom nadomjesti nedorečenost Klarinih promišljanja, tačka gledišta junakinje ostaje zamagljena i izmještena u prividnu onostranost, svijet zvukova i mostova. Lana Bastašić u dnevniku Crveni kofer piše: Čini mi se da još jedino tako ima smisla mjeriti vrijeme – zvukom koji se širi i iščezava (2021). Ako je ovdje protok vremena izmjeren zvukom, Klarin svaki udah određen je zvukom: Dok peva, Klara vidi mostove od reči i to je jedino što joj je važno (14). Dok sluša morske valove, tone u sebe samu, a mostovi su samo jedna vrsta otjelovljenja zvučnih podražaja. Kada posegnu svoj vrhunac, zvukovi se mogu raspršiti u ljepljivu sluz, obasjati ili zamračiti čitav kosmos. Vidjeti i osjetiti vibracijske valove predstavlja Klarinu supermoć, koja je odvodi s onu stranu objektivne stvarnosti:
Klara ne odgovara, pušta da je nosi ritam muzike. Kako zatvara oči, Tonija proguta mrak, a ona vidi zvukove kao da gleda kaleidoskop. Vidi rascvjetane viseće mostove (…) Krigla joj se raspukne u ruci (…) Više ne vlada telom (…) Klara sve žustrije pleše izbegavajući udarce.
(91)
Odnos glavne junakinje sa zvukovnim svijetom nagovještava izgradnju magijske strukture teksta, jer su vizualizirani zvukovi i taktilni podražaji prividni i za nju stvarniji od svake realnosti. Na nekoliko mjesta u tekstu pojavljuju se i drugi magijski elementi: čaranje, glasovi maskiranih žena i ritualno pročišćenje na kraju romana. Ipak, najčešći motiv ostaje maska, prizivajući tako mitsku prošlost isprepletenu sa elementima fantazije i ne dopuštajući nam da zaboravimo njeno konotativno značenje – noseći maske funkcija, uloga i karakternih slojeva, prerušavamo se neprestano. Ovakvi i slični motivi intuicije, snova i mističnih slučajeva vezani su uglavnom za skupine ženskih likova. Priobalni topos osvjetljava drugu stranu suptilno uvedenog magijskog realizma – karnevalsku kulturu koja se ogleda na neočekivanim mjestima poput oglasne ploče sa reklamama za tarot, besplatno skidanje čini i pisca putujućeg pozorišta.
Ako zanemarimo konekciju zvukovnog svijeta i magijskih elemenata, ovakvi podražaji u u romanu otkrivaju novu tematsku skupinu romana; odnose sa majkama. Klara je dar za pjevanje naslijedila od majke Marije, reprezentativnog primjera patrijarhalne žene. Iako smo navikli na tradicionalni književni pristup u kojem je majka uglavnom prikazana kao topla, brižna i skrušena, rečenice koje Marija izgovara u svađama sa Klarom poznate su odveć dobro: Danas se igra, sutra će da bude kurva (22). Svjedočeći kćerkinoj živosti, buntovništvu i želji za pjevanjem, majka prepoznaje neukroćenu sebe, onakvu kakva je bila prije vjenčanja. Surovost okolnosti koje su odredile majčin karakter najbolje je opisana u sceni poroda. Nakon što Klara ode iz porodične kuće, Marija ponovo zatrudni i uspijeva pobaciti neželjeni plod:
Čučnula, uhvatila se za rub kade, zgrčila lice i pustila da komad života iscuri iz nje. Mešaju se voda, krv, sluz i telo pod njenim nogama kao pod stubovima kakvog hrama.
(58-59)
Drugi primjer odnosa sa majkom prepoznajemo kod partnera glavne junakinje. Toni je neželjeno dijete koje majka nije uspjela pobaciti, teret čija je pozicija podstaknula razvoj mizogine ličnosti.
Prije nego je upoznala Tonija, Klarisa je pjevala u klubu, tokom veze sa njim postaje Klara kako bi istjerala svoju bestidnu prirodu, odselila se iz grada i postala samo njegova u utišanom svijetu primorja čija se idilična predodžba počinje raspadati kako partnerova nasilnost izlazi na vidjelo. Premda je književni toponim određen morskim podnebljem, autorica radnju ne usidrava u tačno određenom vremenu i prostoru, jer teži mitskom kontekstu umjesto čvrstom hronotopu, a do razrješenja rebusa dolazi strpljivim i promišljenim skidanjem maski slojevitih, dijaboličnih identiteta modernih arhetipova. Gradeći vlastiti mikrokosmos zvukova i stapanja čulnih utisaka, glavna junakinja potajno zadržava jedinstvenu razigranost duha, sličnu onoj dječijoj, opisanoj u prvoj trećini romana. Telo je ljuštura, Klara je glas, a ovaj roman izraženim auditivnim doživljajem podsjeća na nepregledne, ali počesto skrajnute mogućnosti književnog teksta da se čitajući sluša.
EMINA ADILOVIĆ (rođena 30. 04. 1995. u Zenici) magistrirala je na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Od 2017. do 2018. radi za izdavačku kuću University Press, a od 2018. do 2019. za Buybook d.o.o. Pozorišne, književne i filmske kritike te kulturološke osvrte objavila na portalima Pozorište.ba, Prometej.ba, Analiziraj.ba, Balkansmedia, Oslobođenje KUN, Preokret.info, EU-Monitoring.ba i časopisu Behar. Od 2019. godine radi na poziciji informacijskoj stručnjaka u projektu Informacijske i medijske pismenosti Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Trenutno je angažovana na poziciji producentice projekta “The Freedom Collection” u Sarajevskom ratnom teatru.
Finansirano iz Stabilizacionog fonda – Inicijativa za podršku kulturnim i obrazovnim organizacijama u Ukrajini, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi i Centralnoj Aziji pogođenim posljedicama rata u Ukrajini. / Funded by the Stabilisation Fund – An initiative to support cultural and educational organisations in Ukraine, Eastern and South-Eastern Europe and Central Asia affected by the impact of the Ukraine war.
2,764 total views, 5 views today
