ALBUM MOG DJETINJSTVA: SLIKA 5.

U ZAPREZI

BIO je sunčan ljetni dan, prijepodne. Sestra i ja smo izašli u dvorište da se družimo s komšijskom djecom. Čuli smo graju kroz prozor stana, znali smo da su neki već od ranije bili tu, u igri. Bilo ih je petero, svi stariji od nas. Najstariji, doktorov sin Leo, bio je najglasniji. Galamio je na ono četvero ostalih, zvao ih da mu priđu, prijetio im. U jednom trenutku uze sa zemlje tanki prut i potrča za njima. Oni se razbježaše, dvoje mu pobjegoše u haustor, dvoje u veš-kuhinju.

Kad vidje da je ostao sam u dvorištu, okrenu se prema nama pa glasno naredi da mu priđemo. Mi zbunjeni njegovim krupnim glasom i prepadnuti njegovom još krupnijom pojavom – bio je za čitavu glavu viši od nas – poslušasmo. Jednom rukom primaknu neka stara dječja kolica s kojih su visila dva podugačka užeta, a drugom povuče mene k sebi. Omota jedno uže oko mog pasa i napravi mrtvi čvor. Potom uze drugo uže i ponovi čitavu radnju, sada sa sestrom.

Stajali smo kao hipnotisani, gledali šta nam radi, sve mu dopuštali. Onda on sjede u kolica, pa zagalami.

“Điha, điha konjo!“

Mi smo i dalje stajali kao ukopani. Gledali smo začuđeno u njega, a onda se sami zgledali. On, shvativši da mi ne razumijemo šta hoće, ili da odbijamo poslušati, uze onu istu šibu i zavitla njome iznad naših glava.

“Điha, điha, hajde konjo, povuci!“ – začusmo kako ponavlja.

A onda nas poče udarati šibom. Mi zakoračismo naprijed u želji da se odmaknemo od njega, a uže se zategnu i kolica, njim natovarena, pođoše naprijed, za nama. Kad on vidje da su se kolica pokrenula, sav uznesen, likujući, nastavi nas udarati po nogama i leđima. Pri tom je sve glasnije vikao.

“Tako, naprijed, điha! Vuci konjo!“ Mi bespomoćni, svezani užetom i šibani, počesmo plakati. A onda i glasno dozivati majku.

“Ma-ma, ma-ma! Do-đi, Leo nas tuče. Maa-maa!!! – orilo se dvorištem. Komšije su izašle na prozore i na verandu. Nedugo potom mati utrča u dvorište, dođe do Lea, istrgnu mu prut iz ruku i nekoliko puta ga njime udari po nogama.

“Evo ti, da znaš i ti kako ovo boli!“

Leo, koji je sve vrijeme sjedio na kolicima i pokušavao se rukama zaštititi od peckavih udaraca tanke šibe, podiže glavu i zaprijeti.

“Vidjet ćeš ti od mog oca, sve ću mu reći.“

“Reci, sve mu reci. Reci i šta si radio mojoj djeci, kako si se iživljavao nad njima. Cijeli komšiluk je vidio!“

Sva ljuta i izvan sebe, mati jedva odriješi čvor kojim smo bili vezani za kolica, pa nas potjera ka ulazu u haustor, prema stubištu. Dok smo se penjali uz stepenice, ona nas je sustizala i prutom nam zadavala poneki udarac.

A kada smo ušli u stan, mati zaključa vrata i poče da nas šiba. Dok je to radila, bila je sva u suzama. Jecajući, govorila je:

“On će vas da tuče, on? Ako je doktorov sin misli da može sve. E, ne može! Dok sam ja živa to niko više neće učiniti! Niko! Nikad!”

“A ove batine su vam da zapamtite. Da ne dozvolite da vas drugi ponižava, da vas upreže kao stoku i tuče. Upamtite, dvoje vas je, branite se!”

Zada nam još par udaraca, potom ispusti šibu i klonu. Prvo pade na koljena, a onda se skrhana prevali preko nas. Obgrli nas i odjednom poče ljubiti sestru, pa mene. Kroz suze je ponavljala:

“Vi ste mi sve, vi ste moj život! Ne dam na vas, ne dajte ni vi na sebe!”

U toplom majčinom zagrljaju zaboravih na šibu i batine. No nisam zaboravo njene riječi kroz suze izgovorene. One su se urezale u moju mladu dušu, duboko, da tamo zauvijek ostanu.

autor Branislav Antov Mikulić (iz još neobjavljenog rukopisa)

 208 total views,  4 views today

Komentariši