Tekst “Bilješka o Izetu Sarajliću” napisan je uoči “Večeri sjećanja na Izeta Sarajlića”, održane 21.7.2022. godine, te proširen i priređen posebno za web portal P.E.N. Centra u BiH.
Večeras smo se okupili da još jednom odamo poštu bardu bosanskohercegovačke književnosti, našem najčitanijem pjesniku Izetu Sarajliću povodom dvadesetogodišnjice njegove smrti. Posebno mi je drago što u večerašnjem omažu učestvuju Izetovi prijatelji i neki od naših najistaknutijih savremenih pjesnika, ovdje su sa nama Ferida Duraković, Marko Vešović i Goran Simić.
Izet Sarajlić bio je jedan od osnivača P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i jedan od njegovih najuglednijih članova, objavio je više od trideset knjiga poezije i najprevođeniji je bosanskohercegovački pjesnik, uz Vaska Popu i jedan od najprevođenijih jugoslovenskih pjesnika, svakako jedan od najpoznatijih liričara sa ovih prostora druge polovine XX vijeka. On sam je posebno insistirao na svojoj pripadnosti XX vijeku, pa je pred kraj života godine bilježio kao 1999. +1., +2. ili +3., što iz svog otpora prema svemu onome što danas nazivaju trećom industrijskom revolucijom, što prema izopačenostima novog doba sa kojima se nije mirio. Ugledni italijanski kritičari kazali su za Izeta da je bio „posljednji veliki evropski pjesnik ljubavi”, a prema riječima pokojnog profesora Nikole Kovača, on je „svojim snovima odgojio čitave generacije”. Uz njegove stihove momci su se udvarali djevojkama i poentirali svoja ljubavna pisma i poruke.
Rani Sarajlić doista jeste prije svega pjesnik ljubavi, pjesnik prijateljstva i ljudske topline, elegijskog ispovijednog tona i lirskih intimizacija, gorljivi borac za mir i protivnik rata i nasilja, propovjednik kosmopolitizma i sveopšteg bratstva među ljudima. U stihovima njegove najpoznatije pjesme: „Mala velika moja / Večeras ćemo za njih voljeti”, ljubav je ta koja iskupljuje grijehe svijeta i zlo historijskih kataklizmi, da se poslužim biblijskom frazom, i za Sarajlićevo poimanje ljubavi kao univerzalnog principa posve je irelevantan kulturološki kontekst, da li čitalac ima na umu onu čuvenu himnu ljubavi apostola Pavla iz Prve poslanice Korinćanima ili pak utopiju Majakovskog i ruskih futurista o pjesniku kao nosiocu kosmičke ljubavi, ljubav kakvu su prizivali sufijski pjesnici ili provansalski trubaduri, ili bitnici. Eros i agape dva su vida one iste kreativne moći koja začinje novi život i koja je stoga sveta, koja je, prema riječima njemačkog filozofa, udio čovjekovog prolaznog bića u vječnosti. I kada zaneseno pjeva o ljubavi, Sarajlić nije samo zaljubljenik već i neko ko je opčinjen samom idejom ljubavi kao kosmičke pokretačke sile i ujedno njen ovozemaljski povjerenik:
Noć samo vas nadnesenih nad najdraže usne, Noć samo vas, o Nježni, o Tihi, o Plavi. Izbacite iz svog carstva sve gnusne i robusne I proglasite Stoljeće ljubavi. Noć samo vas zbog kojih mitingujem dok pjevam, Noć samo vas nastanjenih u hiljadugodišnjem meni. Uzmite ovu noć, ne dajte nikom ovu noć bez noževa i marševa, o Zaljubljeni!
Izet Sarajlić je u formalnom pogledu, poput nekih drugih važnih pjesnika iz druge polovine XX stoljeća, pa i onih savremenih, bio nasljednik mnogih tradicija. Kada se iz današnje perspektive sagleda njegov razvojni put u cjelini, očito je da se on u svojoj ranoj fazi formirao naročito pod uticajem rusko-sovjetske poezije onog vremena, pokreta tzv. „glasne” poezije čiji je najizrazitiji predstavnik bio Jevgenij Jevtušenko, poezije koja je programski deklarativna, retorična, koja ne bježi od patosa i izravnosti u iskazu, koja je publicistička po svom društvenom angažmanu i nastojanju da odgovori na izazove aktuelnog historijskog trenutka. Ovakva poetička usmjerenja podrazumijevaju i da je pjesnik neko ko govori u ime cijelog jednog naraštaja i njegovog doživljaja svijeta (otuda i „lirsko mi” umjesto „lirskog ja” u ranom Sarajlićevom pjesništvu, koje su primijetili neki kritičari). Ova se poezija znatnim dijelom naslanjala na naslijeđe vodećeg pjesnika revolucije Vladimira Majakovskog, kog je još Marina Cvetajeva nazvala „prvim govornikom u ruskoj poeziji”, naročito iz njegove faze nakon Oktobra, kada u svojim poemama progovara egzaltiranim glasom propovjednika novog doba i radničkog tribuna, glasom proroka i vizionara koji navješćuje „drugi potop”, „osvajanje neba” i „izgradnju novog života”. Poezija Izeta Sarajlića iz njegove prve faze po duhu je bliska ovoj poeziji, on tu poeziju otvoreno i priziva u svojim stihovima, u pjesmi Mart citira stih iz Oblaka u pantalonama, a njegovo „Volim” napisano početnim velikim slovom svakako je i aluzija na naslov poeme Majakovskog. Brojna čitalačka publika iz cijele bivše Jugoslavije Izeta je doživljavala i kao pjesnika revolucije, odnosno lirskog glasnogovornika tzv. skojevske generacije (u vrijeme kada taj epitet, dakako, nije imao nikakav pežorativni prizvuk). I premda u svojim stihovima nikad nije bio plakatski ili parolaški agitator komunističkih ideja, do kraja je ostao dosljedan u svojim antifašističkim stavovima i vjeri u humanističke ideale i moralne vrijednosti evropske ljevice, kao i u saosjećanju sa svim stradalnicima i patnicima, svim poniženima i potlačenima.
Izet Sarajlić je dva puta pjevao poslije rata: prvi put nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je proveo najsenzibilnije dječačke godine. Traumatično sjećanje na strijeljanje starijeg brata Eše presudno je odredilo njegovu pjesničku sudbinu. Doktrini socijalističkog realizma, koja od književnosti traži „mobilizatorsko i didaktičko djelovanje u buđenju revolucionarne i klasne svijesti”, Sarajlić suprotstavlja pedesetih i šezdesetih godina poeziju intimizma, lirske ispovijednosti u elegičnom tonu i neoromantičarske osjećajnosti. Ono što mene i danas posebno fascinira u pjesmama iz zbirki Sivi vikend i Minuta ćutanja jest profinjena melodioznost i ritmička harmonija stihova, sa efektnim figurama ponavljanja, posebno anaforom, sa leoninskim i rasutim rimama, baladično intonirana naracija i umijeće sa kojim pjesnik, u neposrednosti svog lirskog ispovijedanja, poseže za upečatljivim i sugestivnim pjesničkim slikama. I kada je u sjetnom, elegičnom raspoloženju, Izet zna da od tuge napravi svečanost, kao da je tuga za njega bila znak otmjenosti duše kakva je svojstvena samo posvećenima. Spram lirske evokacije ratnih stradanja i male svakodnevne životne radosti u aktuelnom trenutku postaju svete, uzvišene i preobražene „onostranim” svjetlom te pjesnik u isti mah tuguje i raduje se, poput kakvog himnopojca iz drevnog antičkog žrtvenog kulta.
Sarajlić je težio jasnom, neposrednom i preciznom izrazu, klonio se pomodnog hermetizma i mutnih, neodređenih ili tamnih nadrealističkih metafora koje brkaju apstraktno i konkretno i čije „dubine” odzvanjaju šuplje. Egzistencijalizmu, materijalizmu i vulgarnom konzumerizmu modernog doba on suprotstavlja uzvišene vrijednosti romantičarske epohe, pjesme posvećuje Ljermontovu, Puškinu i Hajneu, te u jednom stihu veli: „Jedino od romantizma nikako da se izliječim”. Ne iznenađuje da je kritičar Igor Mandić 1974. tvrdio: „U kužnom zraku hermetičkog pjesništva Sarajlićeve pjesme dolaze kao spasonosna doza kisika”. Melodiju suptilno gradi na strukturi „poziva i odgovora”, sučeljavanju oprečnih emocionalnih registara ili vizura, sjećanja i aktuelnih prizora, i njihovom postupnom objedinjavanju, kao u pjesmi Mala noćna muzika u kojoj slika posljednjeg tramvaja u ponoć, koji „prazan, posljednji obilazi krug”, ponovljena dvaput sugestivno evocira i unutarnju opustjelost.
I kada ispisuje svoj prigodni lirski dnevnik, zabavljen svakodnevnim sitnicama, i kada brani „pjesnikovo pravo na tugu” ili se obračunava sa zabludama epohe, Sarajlić zna da iznenadi svježom slikom, neočekivanim uzletom mašte i jezičkom domišljatošću. Njegovi „novembrovi aprili”, „30. februar”, „jesenje sunce od šesnaest karata”, pisma iz XIX vijeka ili poziv pjesnicima da iziđu iz korica svojih knjiga na vitrini, njegov nekrolog slavuju prognanom iz modernog pjesništva, njegovo Sarajevo kao „surovi velegradić” i jesen koja u uglu „prelistava stranice minulog života”, njegovo „sav grad je otputovao s tobom”, „već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja” i „tvoje oči su mi jedina lektira u ovom danu koji prolazi i odlazi” ili pak slika u kojoj pjesnik poljupcem sa lica svoje drage „briše kišu”, samo su neki od primjera koji pokazuju zašto je ova poezija izazivala uzbuđenje i izvan granica našeg jezika.
Nedžad Ibrišimović govorio je jednom prilikom o tome kako je svako doba romantično na svoj unikatan i neponovljiv način, razvijajući misao o „hlapljenju doba” svog dugovjekog junaka Abdulaha Misrija iz romana El-Hidrova knjiga. Svijet se podmlađuje u svakoj novoj mladoj generaciji, pa tako i u njenim zanosima, idealima, snovima, uvjerenjima i fantazmama. Romantika mlade generacije obilježene traumatičnim sjećanjima na užase Drugog svjetskog rata, iz perioda „obnove i izgradnje”, nalazi svoje utjelovljenje u stihovima ranog Sarajlića, progovara njegovim ganutljivim glasom. Rumenilo na horizontu znak je smjene noći i dana, obećanje novog osvita, te i njegova boja („crven kao komunizam”) najavljuje novu epohu svjetovnog carstva nebeskog na Zemlji, uspostavu društvenog poretka pravde i slobode koja pjesniku stavlja u zadatak da izrazi „novo osjećanje života”. Između lirskog subjekta i njegove drage, kao i čitavog svijeta, otvara se ponor Linije Mažino, jer za onog ko pamti stradanje bližnjih rat nikad neće biti završen. Današnji bi čitalac, ako nema u vidu biografski kontekst, ovu metaforu mogao protumačiti i drugačije ili makar ostaviti mogućnost da je pjesnik svjesno htio biti dvosmislen, višeznačan (s obzirom da se u pjesmi spominje i kupovina novih zavjesa koje će zakloniti intimu zagrljaja od tuđih pogleda), pa tako i bračna postelja postaje bojno polje na kojem se voljena žena uvijek iznova osvaja kao teritorij u ratnom okršaju. U pjesmi Opet jedna noć ovo značenje je već sasvim eksplicitno: „Opet jedna noć u kojoj te gubim / kao bataljoni Rostov, Berlin, Roterdam”. Metafora je ovdje ujedno i hiperbola, jer se ljubavnim peripetijama pridaje svjetski i historijski značaj.
Za generaciju hipija i šezdesetosmaša romantika mladih iz pedesetih godina svakako je bila odveć čedna, konvencionalna, konzervativna ili pak površna i uštogljena. Sarajlić se već krajem šezdesetih sa nostalgijom prisjeća vremena svoje rane mladosti, prije Bitlsa i televizije, vremena čednih zagrljaja na Vilsonovom šetalištu pod budnim okom narodne milicije, sada već pomalo sablažnjen maturantima koji u automobilima voze svoje „Lolite” (Vilsonovo šetalište). Romantika generacije kojoj pripada i u čije ime „mitinguje dok pjeva” više je romantika siromašnih umjetnika, sanjara i idealista koji žive i izgaraju za svoju umjetnost, kakvu su, recimo, vjerno dočarali i šansonjer Šarl Aznavur, koji u svojoj Boemi pjeva o mladim pjesnicima koji izgladnjeli i promrzli recituju svoje stihove kraj peći u skromnoj izbi, uvjereni da su geniji, ili pak Ilja Erenburg, koji u svojim memoarima daje niz portreta velikih pjesnika, tragičnih fantasta, slikara i fanatičnih posvećenika umjetnosti. Za Ibrišimovićevog Misrija, čije se životno iskustvo proteže na nekoliko milenija, „hlapljenje” nekog doba, onoga što čini jedinstveno duhovno ozračje jedne epohe („nešto što ljudi nose u svojim pogledima, načinu na koji govore, u svojim kretnjama, na svojoj odjeći, nešto što je neprekidno prisutno u zraku…”), ne može se ničim prenijeti nekom narednom pokoljenju „već ostaje u iskustvu samo onih koji su ga odživjeli, udisali, pa ni oni ga nisu svjesni, jer ga ne mogu porediti s nekim prethodnim isječkom vremena koje je ishlapilo, jer ga nisu živjeli”. I premda današnjem čitaocu neke Sarajlićeve predrasude i opsesije mogu zvučati anahrono, posebna draž njegove poezije jest upravo u tome što vjerodostojno čuva trag „hlapljenja” jednog doba, isijavanje duha onog (sada već gotovo mitskog) vremena u kojem su odgajane generacije naših očeva i djedova.
Sarajlić je znao biti i diskretno ironičan spram vladajuće ideologije („I mada je o našoj sreći govorila i glavna knjiga zemlje – Ustav”), svrstavajući se i među one koji su „za lijeve previše desno, a za desne previše lijevo” (Slavim). Romantičarski je, po duhu, u njegovom cjelokupnom pjesničkom opusu i stav aristokratskog buntovnika, onog čije nezadovoljstvo, prema riječima Bertranda Rasela, „zahtijeva i neku veću promjenu nego što je to lični uspjeh”. Blizak mu je i prkosan stav romantičara Bajrona, koji se nije libio da u vrijeme Napoleonovog rata sa Englezima navija protiv svojih sunarodnjaka. U pjesmi Nakon Struge poziva svoje prijatelje pjesnike da ostanu djeca, da se zavjetuju na vjernost svojim mladalačkim zanosima. Stihovi veličaju djetinjstvo zrele dobi, ponovno stečenu bezazlenost i sposobnost čuđenja nad očiglednim, pozivaju nas da istupimo iz okamenjene rutine trajanja i ustajalog života i ostanemo otvoreni za igru i čaroliju novih početaka. U nostalgiji za svojim dječačkim danima u pjesmi Lagano s tugom kaže: „Mene nikad više niko ne može nazvati počasnim imenom balavac, / privilegisanim, kao kad kažeš: Proljeće!” Mladalački su u pojedinim pjesmama i njegov prkos prema autoritetima, stav razmaženog barda i mangupa, ali katkada i lirska hirovitost, djetinjasto lakrdijašenje ili umiljata prostodušnost.
Sarajlić je ostavio iza sebe i iznimno važno pjesničko svjedočanstvo o posljednjem ratu. Agresiju na Bosnu je doživio kao „ponovnu smrt” svog brata Eše, strijeljanog 1942., kome je posvetio neke od svojih najdirljivijih pjesama. „Čitav život tako: / ili si u ratu / ili se sjećaš rata”, kazao je proročki u stihovima iz 1969. Za vrijeme opsade Sarajeva ostao je u svom gradu, a 1992. bio je i ranjen u glavu prilikom granatiranja jedne zgrade na Koševu. Njegove angažovane pjesme iz Sarajevske ratne zbirke, epigramski sažete i prozaizovane, ironične i crnohumorne u poentama, katkada aforistične i anegdotalne, usredsređene na prizore i detalje iz ratne svakodnevnice, gorka su i autentična svjedočanstva o muci preživljavanja u paklu opkoljenog Sarajeva. U ogoljenom narativnom iskazu pjesnik izdvaja pojedine situacije i događaje koji samom svojom čulnom datošću evociraju određenu emociju, ili misaoni kompleks – takav je, recimo, prizor sa zvanicama na večeri plesa u pjesmi Posljednji tango u Sarajevu (kada rezignirano kaže svojoj dragoj: „Prođe i naš život veličanstveni”), ili pak prizor mladića koji na igralištu svira gitaru dok iznad njegove glave prolijeću granate. U nekima se služi postupcima oneobičavanja tako što jedan dramatičan događaj predočava iz vizure hladnog i distanciranog posmatrača, kako bi kod čitaoca intenzivirao šok i zgroženost ili istakao ironični i crnohumorni efekat (kao, recimo, u pjesmi u kojoj opisuje lijet granate s Mrkovića – gdje je nekada, u mladosti, sa svojom dragom „brao margarete”). Knjiga oproštaja, objavljena nakon rata, svojevrsno je lirsko svođenje životnih računa, u dugim ispovijednim pjesmama pjesnik se sa sjetom i razočarenjem oprašta od svog „bivšeg života” i nekadašnjih prijatelja i literarnih saputnika. Ova knjiga je nastavak i neka vrsta postapokaliptičnog epiloga epistolarne lirike koju je Sarajlić objavljivao tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, izrazito lične i autobiografske, često (auto)ironične, humorne i sarkastične, napisane u tonu prijateljskog ćaskanja sa duhovnim srodnicima i istomišljenicima. U pjesmama iz Knjige oproštaja, međutim, preovladava ton nepomirljive ogorčenosti i melanholije, ponegdje je to i svečano ozbiljni ton tragičkog junaka na pozornici, a direktna i ogoljena ispovijednost bez suvišnih pjesničkih ukrasa sadrži i nešto od neopozivosti iskaza kakav se daje na Strašnom sudu. U pjesmi Oproštaj s ulicom Vorovskog Sarajlić, koji je nekada od partijskih funkcionera dobio nadimak „Žan Žak Rusofil”, sa razočarenjem se oprašta od ruskih pisaca koji su uglednu Šolohovljevu nagradu dodijelili ratnom zločincu, „Himleru Bosne”, te se pita da li će ikada više ponovo zapjevati svoje najdraže ruske pjesme. Na osoben način dira u sentiment pjesma Oproštaj s „Knjigom oproštaja”,i zbog spontane „vitmenovske” razbarušenosti i raspojasanosti, kao da je doslovno riječ o monologu barda koji sa postelje diktira svoj lirski testament, gdje se u ritmičnim bljeskovima egzaltirano zbira niz „amblematskih” prizora i slika iz sjećanja počev od dječačkih godina, obojenih prisnom subjektivnošću i toplinom, koji precizno ocrtavaju duhovni itinerer jednog života. Pjesnik zaključuje da se ne odriče ničeg iz svog bivšeg života, ni zvijezda u Furlaniji, ni plamena petrolejke u Popovači, ni jutarnjih šetnji s Bulatom Okudžavom uz obalu Crnog Drima, ni mastike ispijene sa Slavkom Janevskim na putu za Ohrid, ali ni stiha „crven kao komunizam”. Sarajlić je do svog posljednjeg stiha ostao dosljedan u odbrani onih vrijednosti koje je isticao kao svoj pjesnički program i kredo, vjeran svojim utopijama i vitmenovskoj viziji humanističkog internacionalizma, kao i svojoj mitologiji intime u kojoj ljubav kao univerzalni princip zauzima posebno mjesto. Njemački pjesnik svjetskog glasa Hans Magnus Encensberger kazao je za Izeta da je „po svježini emocija u svojim stihovima jedan od najmlađih staraca u savremenoj evropskoj poeziji”.
Ovaj tekst je objavljen u okviru projekta “Web portal P.E.N. Centra u BiH”, uz finansijsku podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo.
2,879 total views, 2 views today
