Goran Sarić
Eho tuđeg bola
(izbor)
Ana Četiri Pištolja
Jugo. Još je siječanj, a, tu i tamo, cvjetaju pupovi. S protezom, izbjegavam skliskost opalog lišća, jame betonskih ploča, ulegnutih, oštre okuke i zavoje – - nije ovaj brod za preko oceana! Nekako dotutam do ugla, a poslije, dugo, zurim u praznu ulicu. Susjeda prekoputa, odlučna, muškobanjasta -, prava Ana Četiri Pištolja! – (virim kroz prozor), gleda vijesti. Ja, maločas, gledao svoje. Svako u tom makondu gleda svoje stanice. I niko nikom do kraja ne vjeruje. Opštimo raznim istinama, a inače se odlično slažemo.
Sumatra
Na stazi, zurim u zubato sunce. Zimski zrak izoštrava oblike: ugao kuće, breza i kruškica u vrtu, komšijini čempresi na nemjestu, crvenim kockicama popločana ulica… Odjednom iza ugla istrči djevojčica, i počne da broji: “Één, twee, drie, vier, vijf – - ik kom eraan…” Kenjac bio, ko se nije skrio, govorili smo mi, djeca, igrajući žmire, Valjda tako i danas zbore, k’o ovo zlato ovdje, neka nova djeca, spajajuć’ tako, i ne znajuć’, pred mojim uhom i okom napetim, dvije obale. Dva kraja toliko različnog, a, u suštini, po svemu istog svijeta.
Luzer iz Nazareta
S desne strane prsa, malo niže srca, tanki modri ožiljak. Opet me bòli. Sve je više stigmi na mome tijelu. Sve više, sam sebi, ličim na onog luzera iz Nazareta.
