Jana Radičević, Ako kažem može postati istina, Partizanska knjiga, Kikinda, 2019.
PIŠE: Ivan Šunjić
Pjesnikinja Jana Radičević članica je Foruma mladih pisaca iz Podgorice koji djeluje već punih šest godina. Kontinuirano djelovanje rezultiralo je nekolicinom objavljenih poetsko-proznih zbornika, dok su se pojedini/pojedine članovi/članice Foruma, uvelike zahvaljujući mogućnostima umrežavanja i književnim natječajima izvan Crne Gore, svojim prvim samostalnim knjigama krenuli/krenule i regionalno predstavljati. Spomenuta je pjesnikinja, inače gošća europskih rezidencijalnih književnih programa, svoju prvu poetsku knjigu Ako kažem može postati istina 2019. godine objavila u nakladi Partizanske knjige iz Beograda.
Opstojnost spomenutoga Foruma, čije se aktivnosti nastavljaju i nakon pojedinačnih afirmacija njegovih članova/članica (svoje prve, pa već i druge knjige objavili su Barbara Delać, Nikola Ćorac, Luka Boljević), valja posebno naglasiti upravo zbog danas i osobito ovdje rijetke prakse udruživanja potaknute ne samo materijalno-pragmatičnim – projektnim ciljevima nego i željom za stvaranjem zajedničkog, a za mladu autorsku individuu programom neopterećenog i neograničavajućeg prostora poliloškog ispitivanja vlastitih stvaralačkih potencijala. Za pretpostaviti je da je dosta pjesama okupljenih u prvoj zbirci Jane Radičević, prije konačnog uobličenja, tesano na forumskim čitanjima koja podrazumijevaju međusobno konstruktivno razmjenjivanje dojmova i mišljenja o pročitanom, kritika i sugestija. Javna su Forumova čitanja nerijetko organizirana kao pravi mali skupni poetski performansi. I to valja naglasiti jer je diskursno višedimenzionalna i zaigrana poezija ove pjesnikinje lako zamisliva u intermedijalnom izvedbenom (p)ostvarenju.
*
Na prvo listanje zbirke Ako kažem može postati istina uočljiv je paratekstualni minus-postupak: izostanak očekivane sadržajne tablice, odnosno indeksa pjesama s pripadnim im stranicama. Već to upućuje na konceptualnu promišljenost zbirke čijih je četrdesetak pjesama objedinjeno u kompaktnu cjelinu, a moglo bi se reći i malu poetsku pripovijest, koju čini jedinstven motivsko-tematski sklop, sa središnjim likom – lirskom junakinjom koja nosi ime pjesnikinje. Zapitanost nad vlastitom individualnom, socijalnom, rodnom, kao i stvaralačkom pozicijom u suvremenom okružju posredovane, virtualne stvarnosti, junakinjine su preokupacije koje se poetski transponiraju na dvama načelima: narativnom i jezično/diskursno-eksperimentalnom.
Narativnost i eksperimentalnost, kao stilsko-tvorbena načela, isprepliću se u uvodnoj pjesmi kroz čiju se dvodijelnost naznačuje temeljno tematizacijsko i relacijsko sjecište: odrasla lirska junakinja upravlja se prema svijetu, prema drugome, kao i prema svojoj – stvaralačkoj – drugosti i drugačijosti koja se osnažuje rekreacijom vlastite, zatomljene i pasivizirane, dječje percepcije i perceptivnosti. Potonje je u vezi s težnjama pjesnikinjine junakinje – Jane – za osvajanjem, što znači stvaranjem, vlastitog prostora slobode i autentičnosti, u algoritamski proračunatoj sadašnjici svedenog na milimetarske mogućnosti. To osvajanje, zapravo stvaranje, u slučaju ove poetske avanture podrazumijeva stalno percepcijsko resetiranje – vraćanje u stanje nagosti pogleda, autentičnog i neposredovanog, djetetu svojstvenog doživljavanja i spoznavanja.
Pjesnikinja, pripadnica takozvane Z ili, njezinom kovanicom (iz pjesme „kamen papir ksanaks“), Z-egocentar generacije, koja se skoro prestaje sjećati svijeta prije društvenih mreža utopljena u sinkroniji virtualnog bespuća, oživljavanje vlastitog djetinjeg ili nultog doživljajno-spoznajnog obzora uspostavlja kao poetičko-stilsku i idejnu dominantu. Među likovima iz pjesnikinjinih malih stihovanih naracija izdvaja se Mila, akterica dviju pjesama, djevojčica koja tek treba krenuti u školu i koja, tipično za svoj uzrast, svijet doživljava bez opterećenosti iskustvom i usvojenim znanjem: „dok vrhom ajfelove kule / kidam dobro ujačenu omotnicu novih knjiga / mila baca avion po kući / pravo u peć, rekla je / za avione je najvažnija aerodinamika / nemam pojma šta je to učiću u školi, kaže ona / i navršava šestu godinu“ („suveniri, f-ja i značenje“). Promatranje djevojčice čija se otkrivanja događaju neposredno, kroz spontanitet igre, potiče melankoliju – označenu kroz simboliku prašnjavih magneta na frižideru kao „mjesta na kojima nikad nijesmo bili“ – odrasle junakinje kao refleksivne (knjiške) osobnosti svjesne da su svježina i naivnost njezina oka nepovratno izgubljene. Šestogodišnjakinja provocira junakinju na buđenje uspavanog djeteta u sebi, pa tako u pjesmi „tv&net za sve“ zajedno kližu po nepreglednoj površini ekrana, dok joj djevojčica kažiprstom pokazuje sadržaje i „vraća snimak po ko zna koji put / smije se golotinji i nije je stid / […] divi se meksičkom daždevnjaku / danas ispituje ljude / sjutra ptice / ne voli kada čitam knjige / mila ima 6 / i traži da joj pričam o potencijalu“. Za razliku od posve mrežnog univerzuma u kojem odrasta Milin naraštaj, junakinjino djetinjstvo jedan je drugačiji, organskiji topos, u kojem „zemlja ima miris / trava ima miris“, u kojem „trčiš bosa po sijenu i nije ti ništa / nema alergije na polen / nema izduvnih gasova / nema oznake BIO jer je sve zaboga bio/bila/bilo / radio/radila/radilo“. Navedeni su stihovi iz posljednje pjesme („rastemo u tuđim očima“), koja zajedno s nenaslovljenom uvodnom čini narativni okvir: najranije razdoblje kao predmet melankoličnih (s)vraćanja, a time i idealizacije, nužno se rekapitulira iz perspektive odrasle junakinje koja glasom male Jane ustvrđuje kako ipak mrzi ljeto jer „ti čistiš paradajz koji te hrani, a / druga se djeca bezbrižno igraju / slažeš ga u gajbice, da se vidi zelena peteljka“. Veće pjesme, kakve su „kako se sačuvati od svega“ i „nešto zbog čega se uvijek malo postidim“, sastavljene su od epizoda s likovima iz užeg obiteljskog i šireg susjedskog kruga – junakinja-djevojčica rasjeca koljena, dlanove i donju usnu pri padu u babinim crnim čizmama sa štiklom; opeče dlanove na usijanoj kvarcnoj peći u pokušaju sušenja plišanog pileta; već bude kasno kad svi u kući primijete da je djed oslabljenog vida naopako postavio šare dviju slomljenih kuhinjskih pločica… – povezanih shodno eliptičnoj sintaksi sjećanja, koje se unutar narativne cjeline pjesme simbolički nadograđuju zadobivajući značenja prvih i suštinskih ranjavanja i (pred)određujućih slučajnosti kao sastavnica svakog djetinjstva. Kraćim pak narativnim pjesmama, isto u pripovjednom prezentu, u kojem se mala i velika Jana sjedinjuju, uokviruju se izdvojene slike – pribježišta pred budućom, neminovnom smisaonom entropijom. Takav je „referentni okvir“ u kojem: „deda i ja sjedimo u bijeloj ladi / ruku guram među mrtve leptire / njihov prah mi ostaje po prstima / deda mi čita recept za kolače sa piškotama / pomislim, lijepo mjesto za smrt / u samom dnu šoferšajbne“.
Djetinja perspektiva, iskustveno i knjiški nesputana, čija je snaga upravo u njezinoj nepostojanosti – „baš smo gledali / film kada je moj / otac izjavio da / ne voli džeremi / ajronsa / ja volim džeremi / ajronsa // preslabo kao što / je anatema nejaka / riječ za jedno / prokletstvo“ – rekreira se u reakcijama odrasle junakinje. Onim samokorigirajućim – „prestani da od / orgazma praviš / filosofski događaj“ – i onim pobunjeničkim, kada se opire smještanju u odrasloj osobi, prvenstveno ženi, primjerene kalupe, što uzrokuje potres i u najslobodnijem, intimističkom relacijskom polju, i to onda kada junakinja osvijesti da u njemu prestaje slobodno rasti i da u njemu gubi na svojoj autentičnosti: „ja bih tebi donijela / biljku od tri metra / u vrijeme kada / kažeš da ona ne / cvjeta – a zapravo / nijesi u pravu / ne možeš da tvrdiš / – ovo nije / romantičan film – / znam da nije // ali jeste moj život / koji nimalo ne / odskače // možda sam previše nastrana / za tvoje / poimanje žene“. Efekt rekreirane djetinje perspektive važan je i u samoreferencijalnim sekvencijama, na primjer u pjesmi „vještica jede mene i brata“ gdje se nalazi eponimni stih: „vještica jede mene i brata / već tri dana ne progovaram jer / ako kažem može postati istina“ (kurziv, I. Š.). Junakinja-djevojčica strahuje da će se njezin san s vješticom obistiniti ako ga ne zadrži u sebi, to jest ako ga verbalizira: fantastički interdiskurs upućuje na bajkovno poimanje riječi koja – kao izgovorena – zadobiva magična, djelotvorna svojstva. Tako se pjesma „kad koristim svoja tri jezika“, kroz čiji se naslov odmah upućuje na vlastiti poetski govor, samolegitimacijski poentira u djetinje nadigravalačkom tonu: „ne možeš ni da zamisliš šta sve mogu / sa svoja tri jezika“.
Izvorište pjesnikinjine jezične i diskursne eksperimentalnosti, kako je naznačeno u dosadašnjim recenzijama i kritikama (V. Arsenić / S. Srdić, Đ. Krajišnik, B. Delać, N. Jelinčić), u europskoj je avangardi, njezinim kasnijim odvjetcima, ali i u postmodernističkim, napose američkim pjesničkim praksama. Ako bi se skrenula pozornost na nadahnuće u povijesnoj avangardi, mogao bi se istaknuti postupak kolažiranja najrazličitijeg citatnog materijala, što je, primjerice, karakteristično za pjesnike dadaiste kakav je Walter Mehring: njegova antologijska „Reklama osvaja život“ iz 1918. godine skrojena je od reklamnih, novinskih, umjetničkih i drugih raznovrsnih citata koje subjekt pjesme upija pri večernjoj šetnji berlinskom ulicom, što odražava trenutak ondašnjeg uzleta tehničke civilizacije. Današnje hipertekstno okruženje i uronjenost svoje junakinje u njega pjesnikinja iskazuje citirajući tzv. hiperveze ili linkove i u pjesmu inkorporirajući razne medijske sastavnice, što se očitava u sljedećem naslovu: „klonim se top liste filmova koje treba da pogledate (foto)“. U ovaj niz svrstavaju se pjesme „tibetan teen getting into western philosophy“, s temom ispraznosti suvremene stvarnosti ili virtualnosti u kojoj je od suštastvenosti važnija prezentacija, a u ovom slučaju, od suštinskog znanja – razumijevanja – mišljenja njegov prezentacijski odraz: „hsu ima 14 i čita hegela / ne kažem da i razumije (→ google: How To Fake Your Way Through Hegel) / hsu je guglala zato je u prednosti / što prije počnemo“); potom pjesme kao što su „hideMyAss“, te „meta data“ i „moho series“. U dvjema potonjima, interdiskurzivni instrumentarij, u što spadaju i referiranje na priručnik za izradu mrežnih stranica te simuliranje enciklopedijskih natuknica pri usložnjavanju značenja pojma-motiva unutar fusnote, u dosjetilačkom smislu dobro je iskorišten, premda pri ponovljenom čitanju zasmeta osjetna hipertrofiranost postupka i prekoncipiranost pjesme. Jedno od tematizacijskih čvorišta zbirke, povezano s gore obrazlaganom interdiskurzivnošću, pitanje je obesmišljavanja međusobnih komunikacijskih i jezičnih praksi. Tehnološki povezaniji i jedni drugima dostupniji, ljudi su sve udaljeniji, a svakodnevna komunikacija, što je parafraza motiva – slike iz pjesme „stalan internet po mogućnosti sa što većim protokom“ – svedena na neprekidno slijepo tipkanje kakvo se nekad učilo na daktilografskim tečajevima. Kontinuirana tipkanja obesformljuju razgovore: „možemo i sjutra pričati / ko još ima vremena za pozdrave“, jezik najosobnijih priopćavanja automatizira se i značenjski ispražnjuje, dok se ne svede na nijemi sustav emotikona. Junakinjina nutarnja djevojčica, koja ne želi pristati na normalnost automatizma i ovdje se budi i u „korekturama zabluda“ hiperbolično iskazuje: „neću prestati da vrištim o vama / dok se mrštimo u imperativima / a i osmijeh je oduvijek bio mrštenje / […] / naravno da mi nedostajete / vrištaću zauvijek o vama“. Tematizirajući ispraznost hipermedijske simultanosti, koja se prelijeva u gotovo sve dimenzije suvremene egzistencije, pjesnikinja koristi i (pre)označava vokabular i frazeologiju svakodnevlja, digitalnih medija, marketinga, računalstva, (povijesti) umjetnosti, popularne i masovne kulture, te filozofije, sociologije, ekonomije, mjestimično posežući za grafostilemskim značenjskim nijansiranjem. Pritom zahvaća širu, i socijalnu i rodnu tematiku, i to u svojstvenom joj apsurdističko-ironijskom tonu, kojim su prožete pjesme „promjenjiva“: „nauči me nešto o ravnoteži tijela / ne znam ništa o tome / 2x na 5 litara / 1x na 3,50 / pola čepa legno pulito na 1,75 / život u 10 kvadrata čista je ušteda“, te „unija dva skupa“:
kupujem najnoviji lončić za mlijeko s neljepljivim kamenin premazom kada ga ispiram magija je izvjesna jednim potezom ruke s dna skidam zagorjele ostatke bez problema smarty miss millkie između dva muškarca je žena simbioze su najljepše simbioza grejpa pomarandže i limuna simbioza deterdženta i omekšivača (ne istovremeno) [...] žen ka pi tal / ona kaže: nijesmo toliko bogati da bismo kupovali jeftina sranja diktiram: šta je pripitomljena žena? žena je žena. tek u određenim okolnostima ona postaje sluškinja supruga pokretna imovina zečica u klubu Playboy prostitutka ili ljudski diktafon marksizam (ni)je (ni) pokušao
U svojoj cjelini, među najljepše u zbirci svakako spadaju one kraće („perlit za vaše biljke“, „pepe le pew“, „zelena zona“, „nije u redu ali je postalo normalno“) ili duže („mušmule“, „kad već ja ne radim to što treba nemoj ni ti“) pjesme gdje je razvidan sretan omjer stvaralačke discipline i imaginacije. Dok se prva ogleda u većoj prozračnosti izraza i forme, druga se potvrđuje u poigravanju s riječima i smislovima, u neobičnim, nonsensnim, te nadrealnim slijedovima motiva i slika, čija se moguća značenja uspijevaju iskristalizirati u izvjesnom vraćanju pjesmi.
*
Ostaje se osvrnuti na niz pjesama u kojima se tematizira – i ironizira – lokalna, usto i globalna instituciju književnosti i kulture, ali i osmišljava (ne)smještenost vlastitog stvaralačkog subjekta. U jednom od ogleda u stihovima, a ta je diskurzivna oznaka sadržana i u njegovu naslovu: „megalodon lantimos u epizodi čerečenje psihe i jezika kao smicalica, ogledi“, prostor i vrijeme svoga djelovanja junakinja – mlada pjesnikinja efektno pogađa paradoksom: „godina je 2017. / i sredina nije ruralna / mada središte jeste“. I u ovim je pjesmama na snazi rekreirano divlje oko djeteta. Tako junakinja suvremene književne i generalno umjetničke tokove promišlja kroz metaforu dosadne školske priredbe na kojoj – sasma postmoderno – prolazi sve, s tim da se radi o „izvedbama / uvijek samo nečije djece“ („tehničke greške na školskim priredbama“). Nadalje, junakinja – mlada pjesnikinja u sljedećoj pjesmi („seks s familijom“) prisustvuje promociji knjige u sklopu književnog festivala, jednog od onih događaja na deadline svrstanih u kategoriju kulturnog turizma, gdje se suptilno ispoljava (uglavnom muški) egocentrizam i incestuoznost književne scene, pri čemu iz vizure aktivne gledateljice čitav događaj preobličava u živopisan, groteskan prizor ubojstva iz nehata jedne muhe, i to primjerkom (možda baš tad promovirane) knjige ovdašnjeg političara i romanopisca.
Što onda u ovakvim kulturnim konstelacijama junakinji – mladoj pjesnikinji, sa svim implikacijama koje taj status nosi, preostaje nego rasteretiti se obveze za uozbiljavanjem svoje autorske pozicije i na najbolji mogući način profitirati od stvaranja s margine, što je, reklo bi se parafrazirajući stihove jedne od prethodno apostrofiranih pjesama, neplaćeni posao s punim radnim vremenom: poigravati se jezikom koji (p)ostaje jedino pouzdano oruđe za (ra)stvaranje svijeta i osvajanje svoga, makar i milimetarskog prostora slobode i autentičnosti, pouzdati se u mogućnost i djelovanje same riječi. Jer, kako zaključuje u posljednjem stihu autopoetičkog „dijaloga“: „ta stvar s pisanjem, nema ugovora, ništa, sem riječi“.
IVAN ŠUNJIĆ rođen je 1990. godine u Mostaru. Magistar je hrvatskog jezika i književnosti. Objavljuje književnoteorijske, književnokritičke tekstove i eseje. Uže područje interesa su mu stilistika, feministička teorija i kritika, naša suvremena književnost, osobito poezija i esejistika.
Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021 of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund
4,434 total views, 5 views today
