Prevela Dženana Salihović
Ritual
U autobus su ušle one, udovice da svjedoče.
Svake godine, pod zaštitom i pratnjom, svoje oplakivat će.
Konvoji su sve duži,
Pogledi im svaki put sve dublji.
Juče su ubili nečije očeve, braću, sinove.
Danas štite autobuse pune
Tih ožalošćenih žena koje su svjesno zavili u crno.
Kraj puta, s puškom u ruci,
Historija ih primorava da zauzmu stav vojnika
I gledaju njih, žive dokaze sumorna lika.
Ušle su u autobus. Ova bića samoći prepuštena.
Svake godine, bez treptaja, bez povika, idu da se sjete.
Majke
Pod tijelima bombe,
Odvlače žive na groblje.
Užasu nema ravna i hrani se zlom.
Majke se nadaju, mole se
Da otkriju tijelo oca, muža, djeteta.
Pružiti dostojnu dženazu
Tim neoznačenim kostima,
Posljednja nada da se održe u vjeri,
Posljednji trzaj prkosa zlostima.
Konačna borba za tužbu na ovom svijetu.
Pod jednim mostom, one su tu,
Dlanova okrenutih ka nebu
Majke su goloruke.
Starica
Starica ima u očima ono što više nema u srcu.
Njeni muškarci su joj oteti, deportovani, ubijeni.
Njena loza će nestati, ali će prezimenom biti uklesani,
Upravo da se ne zaboravi šta su joj učinili.
Ali starica je i dalje tu i ne zna zašto.
Vrijeme je izjelo njeno lice i njene crte.
Jasne bore bilježe minule godine,
One nastale od smijeha, a zatim one od plača.
I starica gleda ono što niko nikada vidjeti neće.
Iza njenih zatvorenih usta iznurene bujice.
Zavezane riječi koje je namoguće odgonetnuti,
Teške za čuvanje, za vječnost presahle.
Starica je jedna Nena sada zaboravljena.
I nema više djece kojima bi o životu kazivala,
Ona će se ugasiti u svom krevetu.
Ništa, osim udaljenih slika s kojima bi drugovala.
U.N.
Ujedinjena ništica
Unija Ništavosti
Dva slova koja kažu sve
O praznini bez dna.
Dva slova za jauke
Napuštenog naroda.
Dva slova za zid zakucati
Države-nacije bez budućnosti.
Dva slova ze tebe
O tom poklonu bez vjere.
Lađa bez paše,
Novela bez naslova,
Noć isuviše duga,
Novorođenče kao nada…
Dva slova da se pokuša
Budućnost oživjeti.
1, 2, 3…
Brojke imaju prednost, a ta je da su hladne.
Mrtvaci isto tako.
Riječi su prijesne u štivu za odrasloga.
Uznemiruju branimo li se od kulta nekoga.
Riječi što ih govorimo su bez saučesništva
One su uglađene, nenamreškane
Za brižnog roditelja.
Brojke se kanda miješaju s riječima,
U tim zjapećim hangarima.
Desetina hiljada ih je otišla,
I neki glagoli da ih isprate:
Pronaći, razvrstati, izbrojati, identifikovati.
Početi iz početka.
Brojke imaju prednost, a to je da su hladne.
Riječi isto tako.
Ali čovjek u to više ne može vjerovati,
Mrtvi su nagi, zla više nema.
Druge saputnice čekaju ovi hodnici,
Umorne sjene što se više ne mogu vidjeti.
Međutim, brojke se miješaju s mrtvima,
U tim zjapećim hangarima.
Desetina hiljada ih je otišla,
I neki glagoli kako bi napravili pomak:
Plakati, zavrištati, moliti, prihvatiti,
Početi iz početka.
Obrok
Mama čeka.
Ona čeka svoju djecu.
One koji su otišli, vratili se ili nestali.
Ali ona čeka.
Obrok pripremljen u u muci
Što će ih vidjeti kako dolaze.
Jer duboko u sebi,
Privikla se na pomisao
Da se oni više nikada neće vratiti.
Ali mama čeka.
Mama ih čeka.
Dnevni boravak za njih sređen,
Jelo koje se krčkalo da bi ih usrećilo.
Mama čeka svoju djecu.
Na kućnom pragu ona čeka.
Uz prolazan osmijeh i teške suze,
Jer duboko u sebi,
Ona zna da njeno jelo završit će bačeno.
Ali mama čeka i dalje.
Nemoguće je njenom tijelu objasniti da su mrtvi.
I svakog dana, sa samo jednim nadanjem
Da podijeli obrok s nekim i očaj svoj utopi.
Kosa
Pohodi moje noći i pritišće me nečujno.
Zamršena, tu je, trag žive prošlosti.
Blato, zemlja, uvele trave, prljaju ovu pronađenu lobanju.
Nemoguće je skrenuti pogled sa ove kose.
Dvije zjapeće rupe već odavno su izgubile vid.
Ali ta kosa… Ta kosa…
Skok u prošlost koja je prepuštena zaboravu.
Šuštanje kese iz koje će se otkriti daleka riznica.
Odvojene slike, kose u majčinim rukama.
Svileni odsjaj uvojaka koje je sačuvala duža noć.
Strah prstiju da otvore ovaj nametljivi poklon i konačnu ranu
Izgubljenog tijela, skršenog sjećanja, rasparanog bratstva…
Djetetu kojeg više nema
Tebi, puti moja, posvećujem ove stihove
Tebi, krvi moja, poklanjam svoje mjesto.
Željela sam te odnjegovati, pomoći ti da odrasteš
Zaštititi te od ovih prokletinja.
Voljeti te, milovati te, sve od sebe ti dati.
Povjerovali su da mi te uzeše,
Po sto i više puta zakon prekršiše.
Pošto je tako, neće im pripasti moja vjera.
Ni moja volja, ni moj glas.
Mom djetetu, voljenom biću,
Nama, našoj porodici, našoj prošlosti,
Svoje najbistrije misli upućujem
Da ne bih izazvala historiju da se opetuje.
U mom naručju, tvoja oblikotvorina,
Da me sjeća na tebe.
Na smijeh, na noći i svjetla
U kojima od sada same borave majke
Za koje odsutnost više nema smisao.
Tebi, puti moja, posvećujem ove stihove
Tebi, krvi moja, poklanjam svoje mjesto.
Svjetlo
Mojih sestara i braće
U sijevu munje nestade.
Ali svjetla više nema
U tim iščezlim grobnicama.
Na tebi je sve dok jesi
Kopaj, traži, nađi.
Riznica izbrušenih kamenova
Duž nanizanih mezarova.
Meštri ostavit će trag
O našem kratkom prolazu,
A čovjek će, najzad poučen,
Znati kako sa životom suočen.
Mojih sestara i braće
U bljesku munje nestade
U sadašnjici mi je povjereno
Da odsutnima počast odam smjerno.
U mojoj kući
U mojoj kući ima jedan prasak smijeha,
Prasak tebe, jedno sjećanje krhko.
U njegovoj kući, ima jedan prasak smijeha,
Prasak njega i odgovor krhki.
Po kasabama planinskim
Leševi nebrojeni.
Rasporenih trbuha, odrubljenih glava
Nebom u njima preplavljeni divani.
Nemoguće se vratiti
A da ne povratiš, skamenjenog pogleda.
Postavljene kao zaboravljeni trofeji,
I posljednje od kuća izložene propasti.
U mojoj kući je prisutan taj naš ludi smijeh,
Ta slika tebe, suvenir mio.
U njegovoj kući je njihov ludi smijeh,
Njegov lik i spomen nikad zacijelio.
Nikakva pobjeda nije za bilježenja
Kada su bombe tukle po krovovima.
Od sada prozori pružaju
Sveti pogled raščišćen!
Al’ u svemu tome detalj jedan,
Jedna se tu nastanila nelagoda,
Jer nema više nikoga da gleda…
Šatori za slavlje
U sjeni vinove loze, ljudi pijahu, govorahu glasno, još uvijek življahu.
Na obali Drine, šatori nizahu melodije svake kuće,
Za to vrijeme, djeca se igrahu gazeći po vodi, opijena prostom srećom.
Mirisi roštilja ispunjavahu ulice, bašče i avlije
I svaki susret bijaše povod za slavlje.
Punoća brzog i krepkog žića miješaše se s grubom malaksalošću i izvjesno,
Svi su, svjesno ili nesvjesno, znali značaj sadašnjosti.
Sretna sjećanja ostaju kao kakva otvorena rana,
Arijadnina nit između smijanja i gubitaka pružena.
Majka ih je izgubila. Muškarce, djecu, šatore, bašče i slavlja.
Ostaju, od sada, samo njena bez kraja sjećanja…
Željela sam se vratiti na ovo tlo,
Zemlju mojih predaka, moje majke.
Hodočašće koje bi dalo značenje ovoj rani
Onoj što je svi u sebi nosimo, nemoćni da je imenujemo.
Dati neko lice, neki razlog, neko ime,
Imenovati ono što u nama prepoznaje demone.
Toj iznemoglosti u nutrini,
Podariti neku priču, neku stvarnu nesreću
Da bismo u očima drugih prigrabili legitimnost
I nastanili se u jadikovci, jer lakše je tako…
Porodična fotografija
Sjećanje je građevina,
Predstava, lijepa opsjena.
Oblikovana čitanjem, ne stvarnosti,
Nego našeg opažanja neke stvarnosti.
Beskrajna zamršenost čije spojeve treba razdvojiti,
Uz rizik da se pomiješa nekoliko nijansi…
A ona, poželjela je svoju uspomenu,
Svoju fotografiju zarad jednog osmijeha.
Jednu po jednu,
Zalijepila je slike svojih muškaraca na jednu stranicu.
Iz dana u dan, ona čeka da jedan od njih navrati
Smjesti se u njeno naručje i nabraja joj svoja putovanja…
Ali niko se neće vratiti, ona to već zna.
Ne,
Jedan dio nje to već zna.
Drugi ga pobija.
Čekati i ostati tu.
Ostaviti otvorena vrata,
U slučaju da se priviđenje ukaže.
Ona je poželjela svoju uspomenu, svoju sliku rad jednog osmijeha.
Slika za slikom, ona se prisjeća pokolja…
Šahovska igra
Lovci su se prepustili radosti
Skakači su tada postali poslušni.
Kraljice i kraljevi su otišli
Kako bi se zaštitili.
Iza Topova
Pješaci su se u red doveli,
Ali ništa tu nije pomoglo
Potez po potez,
Svi su se istrijebili.
Kraljevi i kraljice bijahu veličani
Od skakača vrlo revnosnih.
Lovci su oboreni
Da zaborave u kule smješteni.
A pješaci kao žrtve poklonjeni
U posljednjoj muci su jaukali.
Ali ništa tu nije pomoglo,
Potez po potez,
Svi su se istrijebili.
Nema pata, nema fula,
U toj igri bez skrupula.
Sat otkucava vrijeme
Jedne partije velikih gubitnika.
Na hiljade strategija
Kako završiti u masovnoj grobnici.
Ali ništa tu nije pomoglo,
Potez po potez,
Svi su se istrijebili.
Ruka u zemlji
Elegantna vrpca oko pesti mu svezana.
Vrpca krvava iz vremena davna.
Ali elegantna vrpca svezana oko pesti
I niko je nikada neće moći razvesti.
Ruka od zemlje izvajana pomalja se,
Nagriženi prsti, odriješen dlan, ispijena podlaktica.
Ali ruka od zemlje izvajana pomalja se
I niko je nikada neće moći zaboraviti.
Suza iz nemoći, potonula je u obrazu,
Priča što ju je prošlost već odživjela.
Suza iz nemoći, potonula je u obrazu,
I niko je nikada neće moći osušiti.
Umrljano tlo nudilo je raskomadan poklon,
Osakaćena tijela, od drugih iskasapljena.
Ali, umrljano tlo nudilo je raskomadan poklon
I niko nikada neće moći oprostiti.
Francuska autorica Sabine Ingrand-Marandon napisala je zbirku pjesama i lirskih zapisa “Razglednice”, nadahnutu fotografijama Tarika Samaraha o Srebrenici, nakon posjete Galeriji “11/07/95” u Sarajevu, 3. marta 2019. Nedavno je u Francuskoj objavljeno dvojezično izdanje ove knjige na francuskom i bosanskom jeziku.
4,778 total views, 2 views today
