Novi realizam, trauma i racionalizacija trenja

Maša Dabić, Gubici trenjem, Treći trg – Srebrno drvo, Beograd, 2020.

PIŠE: Adna Muslija


Debitantski roman Maše Dabić, Gubici trenjem (Treći trg – Srebrno drvo, 2020.), prikaz je radnog dana prevoditeljice u Centru za psihološko savjetovanje azilanata u Beču. U svojoj suštini, on je priča o životu, ali onom svakodnevnom, u koji uspiju stati i politika, i birokratija, i mentalno zdravlje, i ratovi, i ljubav, ali i jezik koji svima njima daje smisao. Gubici trenjem roman je koji govori o svemu onome o čemu se ne da, ne smije, ili ne može govoriti, te o onome što (s razlogom ili nažalost) biva izgubljeno u prijevodu.

Upravo zato što predstavlja priču o svakodnevnom životu, roman je sačinjen iz fragmenata različite dužine koji nose naziv po specifičnom stanju, radnji ili osjećaju protagonistice Nore Kant. Tako autorica u prvom fragmentu pod nazivom -probuditi se-, opisuje jutarnje rituale junakinje, od načina na koji pravi kafu do vreline vode kojom se tušira. Istovremeno autorica nenametljivo pruža čitateljima uvid u Norin karakter, njeno psihološko stanje i intimnu historiju. Upravo takvi opisi svakodnevne rutine, stilski i formalno su bliski (ruskom) novom realizmu, tendenciji koja nastoji pomiriti postmodernizam i tradiciju realizma.

Osim pogleda usmjerenog na život u svoj njegovoj običnosti, kontigentnosti i društveno-političkoj determinisanosti, ono što ovaj roman čini dodatno bliskim tendenciji novog realizma, jesu protagonisti sa margine, te fabula koja svoj uzor ima u prirodnom životnom toku. Jednostavnost rečeničnih konstrukcija Maše Dabić, opisi bez naglašene upotrebe stilskih figura,  princip konstrukcije fabule, te odabir kulturološki različitih, ušutkanih i u društvu nevidljivih likova, podsjećaju na rana djela Ljudmile Ulicke, jedne od najznačajnijih savremenih ruskih spisateljica novog realizma. Obzirom da je lik Nore Kant konstruisan fikcionalizacijom autobiografskih elemenata (ona je poput autorice prevoditeljica ruskog i njemačkog jezika), takav književni izričaj doima se ne samo svrsishodnim (jer kako drugačije pisati o prevoditeljici ruskog jezika ako ne stilom novog realizma?!), već i prirodnim.

Iako je Gubici trenjem autoričin prvi roman, stilska i formalna neujednačenost koja bi se zbog toga mogla očekivati, izostaje. Dabić vješto manipuliše fokusom sveznajućeg pripovjedača – povremeno zanemaruje narativ o Nori, te čitatelju daje uvid u psihološko stanje i historiju drugih likova. Takve izmjene fokusa ne utiču drastično na fabularni tok, ali imaju za cilj da ukažu na uzročno-posljedične veze koje određuju dešavanja u Norinom životu. Suptilnost kojom se ove izmjene prave, te dosljednost u stilu (sintaktička struktura i stilska izražajna sredstava se ne mijenjaju), svjedoče o tome da one, iako nisu toliko učestale, nisu greška, već intencija autorice i motivisan književni postupak. 

Mjesta koja bi se mogla učiniti kao tačke stilskog odstupanja, jesu ona u kojima autorica iznosi promišljanja o fenomenu prevođenja, ključnom književnom motivu. Ipak, ona nisu problematična, jer se rečenice kompleksnije strukture, naglašena poređenja i metafore pojavljuju isključivo u momentima refleksije na proces prenošenja značenja.

Kada bi se tokom terapije poveli razgovori na temu mučenja i silovanja, što se pre ili kasnije dešavalo sa svakim klijentom, Nora bi se grčevito držala prizora pred sobom, pažljivo proučavala klijentov izraz lica, zurila u uvelu biljku na prozoru, otpila gutljaj vode, posmatrala klijentove ruke ili bi se i sama poigravala maramicom, koncentrisala se na prevođenje, taj alhemičarski proces tokom kojeg bi joj ono što je rečeno ulazilo u glavu kroz ušni kanal i potom ponovo izlazilo na usta, u drugom obliku, što je moguće celovitije i sa što je moguće manje gubitaka trenjem.

(32)

Međutim, ono što se prevodi, samom procesu daje potpuno novi značaj i otključava niz društveno-političkih pitanja koja autorica nastoji problematizirati. Radeći sa političkim azilantima iz Čečenije, Nora prevodi ispovijesti mučenja i zlostavljanja, pa prikaz psihoterapijske seanse zapravo postaje i svjedočanstvo i kritika nasilja koje su ljudi spremni učiniti u ime političkog sistema.

Prevođenje ispovijesti o pretrpljenom nasilju nameće pitanja zašto se ono moralo desiti, da li se moglo spriječiti, da li je i kako moguće izliječiti (psihičke) posljedice, te kakva je individualna i kolektivna odgovornost prema preživjelom. Norin radni dan ilustruje kako se kolektivna odgovornost krije iza pravnih i birokratskih propisa, dok individualna (koja u ovom slučaju podrazumijeva i profesionalnu) biva uvjetovana i determinisana jezikom.

Norini prijevodi nerijetko su okvirni, a ne lingvistički i semantički autentični. Kao takvi, nekada su odraz njene lijenosti, neznanja, kulturoloških barijera, a nekada isključivo trag djelovanja odbrambenog mehanizma jednog prevoditelja, čiji mozak jeste površina koja se oštećuje trenjem. Nikoga nije zanimala eventualna šteta koju bi kanal, dakle Norina glava, mogao da pretrpi prilikom tog prenosa. Komunikacija je trebalo da protekne glatko, to je bio ideal, bez trenja, bez gubitka. Pritom, gubici trenjem, nisu bili ništa drugo do toplota, tačnije pretvaranje kinetičke energije u toplotnu energiju što je Nori bilo poznato sa časova fizike, ali te zakonitosti izgleda da nisu važile za jezik i toplota bi ponekad nastala tek tamo gde bi jezik prestao. (32-33)

Bez obzira što pogreške u prijevodu, osim povremenih šumova u komunikaciji, ne izazivaju drastične fabularne obrate, njihovo postojanje od izuzetne je važnosti za razumijevanje djela. One se nipošto ne banaliziraju, već upravo suprotno, njihov značaj se bezbolno osvještava. Greške su uzrokovane, ali su i posljedica specifične pozicije prevoditelja, koja bi se mogla opisati kao polifonija u jednom glasu. Prevodeći, Nora govori istraumatiziranim glasom margine, odgovara glasom centra, dok bi ona sama po sebi trebala biti slika neutralne pozicije sredine. Ipak, Norini prijevodi i uticaj njihovog sadržaja na njeno psihološko stanje, pokazuju da takva pozicija u stvarnosti nije moguća.

Sa čuđenjem je uvidela da je glava, koja je, mada iz druge ruke, upravo svedočila tako perverznom prizoru, bila u stanju da se pred svetom i dalje pokazuje sa svojim uobičajenim izrazom lica, izrazom koji je prikrivao odbojnost koju je osećala. To je, dakle, sigurno bilo doslovno nasilje koje vrši jezik, u pravom smislu reči. Sam jezik je bio ono što joj je divljalo po glavi i telu i ko bi pomislio da bi jednostavne rečenice mogle da izazovu tako nešto, a možda joj je trebala neka druga reč: kako bi bilo nasilje koje vrši izgovorena reč?

(57)

S druge strane, na vlastiti posao prevoditeljice, te na nasilje izgovorenim riječima kojem je izložena, Nora povremeno gleda sa cinizmom. “Ti i tvoje izbeglice. To se kod vas izgleda razvila čitava jedna industrija!”// “Kako da ne. Prosto ne znam šta bi ljudi kao što sam ja radili da nema izbeglica.”// “Ljudi kao što si ti?”// “Pa, neki narod koji je pozavršavao društvene fakultete i koji se u sve pomalo razume, ali ne zna ništa konkretno… Naša sorta preživljava zahvaljujući kursevima nemačkog.” (132) Ovakim replikama Dabić od Nore pravi samosvjesnog lika, čiji je stav iniciran, nažalost, realnim stanjem stvari. Tako, kritika birokratiziranog odnosa prema imigrantima, postaje i kritika njihove komodifikacije, te razvoja specifične vrste ekonomije.

Ipak, težina opisa zlostavljanja i potencijalno nasilje koje bi nad čitateljima mogle izvršiti napisane riječi Maše Dabić, izbjegnuti su zahvaljujući trivijaliziranim opisima odlaska u kupovinu ručka, pušenju cigare, razgovorima o ljubavnom životu i pričom o čitalačkom celibatu.

Upravo zato je Gubici trenjem roman koji sa svojih 130 strana ima moć da obuzme čitaoca i u svojoj realističnosti, ponudi detalje sa kojima se svi možemo poistovjetiti, od kašnjenja do kulturoloških nesporazuma. On sa svojim daškom humora, trivijalnosti i cinizma, turobnost i monstruoznost savremenog svijeta čini podnošljivima, pri čemu svakodnevna rutina postaje užitak življenja. Dabić čitatelje suočava sa nepravdom i traumom, ali istovremeno sugerira da su one nažalost neizbježno trenje, kojim nastaje energija potrebna da bi se nastavilo živjeti.

Dosljedan u formi i stilu, promišljen i (samo)kritičan u sadržaju, ovaj roman sam po sebi primjer je uspješne racionalizacije: sa traumom se suočavamo, ali s njom nastavljamo živjeti. Onaj svakodnevni, obični, dosadni život, prepun gubitaka trenjem, koji baš takav kakav jeste, jedini i ima smisao.


ADNA MUSLIJA rođena je u Zenici 1996. Diplomirala je i magistrirala na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Pohađa drugi ciklus studija na Filozofskom fakultetu, na dvopredmetnom programu: Historija umjetnosti: moderna i savremena umjetnost i komparativna književnost. Izlagala je na nekoliko grupnih i samostalnih izložbi u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, Portu, Minhenu i Milanu. Njeni eseji objavljeni su u Časopisu za kulturu Diwan i Oslobođenju. 

Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund

 3,944 total views,  2 views today

Komentariši