Sve što postoji, što je ikada postojalo i što će postojati

Dijala Hasanbegović, Žena u ružičastoj haljini, Vrijeme, Zenica, 2020.

PIŠE: Medina Garić


Žena u ružičastoj haljini je druga pjesnička zbirka književnice, književne kritičarke i novinarke Dijale Hasanbegović. Ova zbirka je, kao i njena prethodnica (Neće biti djece za rat), objavljena u okviru biblioteke Nova osjećajnost zeničke izdavačke kuće Vrijeme. Zbirku čini ukupno dvadeset i sedam dužih pjesama ispisanih slobodnim stihom. Pjesme se redaju jedna za drugom na način da se čitatelju/ici može činiti kao da među njima ne postoji nikakva tematska, pa ni stilska sličnost ili povezanost. Stoga, prvo i jedino čitanje ove zbirke nije dovoljno ako se želi raskrčiti put u i između pjesama. U procesu opetovanog čitanja čitatelj/ica bi mogao/la uvidjeti da su gotovo sve pjesme ove zbirke svjetovi usamljeni i daleki, ali ipak određenim nitima povezani. U tom smislu, zbirku je moguće smjestiti u okvire postmodernističke poetike zato što se svaka od pjesama može promatrati zasebno, izdvojeno iz cjeline ove zbirke, ali i kao njen sastavni dio.

Promatrajući pjesme zajedno, pod naslovom zbirke koji ih okuplja, moglo bi se reći da je riječ o tematski raznolikoj poeziji. Raznolikoj u onoj mjeri koliko to dopušta postapokaliptični svijet ove zbirke. To je svijet u kojem lirski subjekt želi zaboraviti kako je to bilo ne trebati / ne htjeti / samo biti (Bijeg, 16)i u kojem žel[i] zaspati […] / prije nego rimuj[e] život (Amnezija, 10). Stoga, tematske preokupacije zbirke su smrt, gubitak voljene osobe, teret sjećanja, usamljenost, a kulminiraju u otuđenosti čovjeka od prirode, od sebe samog i od drugih, te u apsolutnoj odsutnosti empatije.

Zbirka određenim pjesmama zapravo uspostavlja jedan kritički odnos spram društva u kojem živimo. Društva koje insistira na prezentaciji „savršenog života“, sve mimo toga izopćava i ne prašta, te besramno polaže pravo na privatnost pojedinca. Na tom tematskom tragu značajne su pjesme Blic, Skupljači, Poslije, Sloboda, Slavlje i Neoprošteni. U navedenim, ali i u gotovo svim ostalim pjesmama, javlja(ju) se lirski subjekt(i) kroz koje autorica ističe čovjekovu kompleksnost i ranjivost naspram društva koje od toga zazire. Društvo je u pjesmama Dijale Hasanbegović ono u kojem ne smiješ reći da si gladan / ali smiješ vikati bos s nebodera (Ona koju ne možeš zaboraviti, 34.) i grudva besmisla / s kamenom u srcu (Slavlje, 47)

U stilskom oblikovanju pjesama autorica često koristi vrlo žive i slikovite metafore i poređenja. (Neki od vrlo upečatljivih metaforičnih stihova su u pjesmama Amnezija, Neoprošteni, Ja, Svijet u koji smo rođeni…) Stihovi su različitih dužina i često ih čini samo jedna riječ dok se rima javlja tek povremeno, a sporiji ritam biva zajednički gotovo svim pjesmama. Takav ritam autorica postiže inverzijom, ponavljanjem i nabrajanjem. Zanimljivo je ponavljanje glasova primjetno u pjesmi Zvona ili u pjesmi Svijet u koji smo rođeni dok je ponavljanje riječi ili cijelih stihova ključna stilska karakteristika svih pjesama ove zbirke. Nije nevažno pomenuti da je i ponavljanje i nabrajanje pak prisutno tek toliko da ne bude previše i zamarajuće. Svaka od pjesama je i dodatno oneobičena upotrebom stilske figure opkoračenja koje mijenja intonaciju i ritam pjesama, privlači pozornost čitatelja/ice i zahtijeva posvećeno čitanje. (Sugestivni primjeri upotrebe ove stilske figure su u pjesmama Ja, Amnezija, Ubistva, Čekanja, Zakletva) Svim navedenim se naglašava tegoban i mračan ton i atmosfera ove zbirke. Svijet je to gumen i plastičan, neka vrsta privida ili simulacije iz koje kao da su isisani prostor i vrijeme dok lirski subjekt pokušava uspostaviti smisao između sjećanja i sadašnjosti.

Pojedine pjesme ove zbirke odlikuje narativna priroda: autorica u njima uvodi događaje, radnju, zatim polifoničnost i poliperspektivnost čiji su jasni indikatori, naprimjer, lična imena ili inicijali, te dijalozi. Pjesme Spasenje, Odraz koji mi pristaje, Nama u kojima je moguće živjeti, Sloboda, Gnijezdo, Izbor primjeri su narativnosti zbirke. Stilskim oblikovanjem pjesama, pa i njihovom narativnošću koja je uočljiva već pri prvom listanju zbirke, moguće je reći da je Žena u ružičastoj haljini svojevrstan nastavak autoričinog prvijenca Neće biti djece za rat (na planu stila i forme, tematski su to različite zbirke). Shodno tome, poezija Dijale Hasanbegović se ustanovljuje kao vrlo prepoznatljiva i autentična. 

U prethodno navedenim (ali i ostalim) pjesmama ove zbirke nezanemarivi su i ženski glasovi. Ženski glasovi ove zbirke su zbunjeni, tužni i usamljeni, shrvani teškim i bolnim životnim iskustvom u društvu koje se time naslađuje. Ti glasovi u zbirci prozivaju, opominju, kritikuju i ustaju protiv surovosti i osude okoline, ali negdje u svojoj suštini bivaju svjesni uzaludnosti tih napora.

Odlučila sam mislila je Jasna odlučila sam / uzimam osvetu u ruke moje muke. / Jutros su dobile novi recept / i lucidna sam kao jutro poslije plača / veličanstveno mirna

(Sloboda, 41)

Ipak, ženski glasovi, kao i u zbirci Neće biti djece za rat gdje ukazuju na vlastito postojanje i uzvikuju antiratni poklič, važni su i u zbirci Žena u ružičastoj haljini jer odbijaju održavati  surovi patrijarhalni poredak, te u isto vrijeme ističu svu težinu te borbe. Nanovo autorica kroz ženske glasove potcrtava (zapravo normalizuje) unutrašnju osakaćenost, a na čijem skrivanju iza ružičaste haljine insistira okolina i pri tome kao imperativ uspostavlja trpljenje. Ženski lirski subjekti ispituju različite načine bježanja od uspomena i bola (Bijeg) u društvu koje tu istu bol otežava i izvrće poruzi. U pjesmi Sloboda, kroz lik Jasne, kao da svi ženski glasovi doživljavaju rasterećenje prihvatajući vlastitu unutranju oštećenost, te konačno postaju savršeno ravnodušni spram reakcija okoline.

U pretežno svim pjesmama autorica potencira na temi prolaznosti i kratkoći života te jedinoj neminovnosti – smrti. U tom smislu, starenje je priličan teret kojoj pak nastojimo umaći sve većom fokusiranošću na tijelo:

[U] apoteci, videoteci, biblioteci, marketu, / tržnom centru, na vašaru, pijaci, sajmu, / velesajmu, promociji, / kupit ćemo sebe plastične, gumene, glatke i podatne / bolje sebe hladne sebe / bez žila sebe bez kila / bez nabora sebe bez bila / sebe bez izbočina / široke i uske veličine po potrebi

(Odraz koji mi pristaje)

Pritom, sugerišu pjesme Dijale Hasanbegović, zanemarujemo i potiremo ranjivost i postajemo udaljeni i emocionalno hendikepirani. Živa priroda koja se javlja u pojedinim pjesmama važna je  tematska odrednica. Na razini zbirke i ona funkcioniše tako da motivi prirodnih procesa cvjetanja, uvenuća, proticanja, kolanja zrcale temu prolaznosti i patnju svega što je ikada stvoreno / što će ikada biti / što će ikada nestati. (Vaseljena, 14)

Žena u ružičastoj haljini je i sama jedan kosmos muke, buke, ludila, sreće, krije mnogo skrivenih značenja do kojih je moguće doprijeti ako čitatelj/ica strpljivo pristupi svim stazama asocijacija i metafora. Sam naslov zbirke, žena u ružičastoj haljini (pojavljuje se u pjesmi Spasenje), predstavlja privid, fikciju, laž, idealiziranost života koje sebi namećemo. Tu haljinu zapravo Dijala Hasanbegović otkopčava i ogoljava svu nesavršenost života.


MEDINA GARIĆ je rođena 1997. godine u Tešnju gdje je i završila osnovnu školu, a dalje obrazovanje nastavila u Sarajevu. Nakon srednje škole upisuje Filozofski fakultet i trenutno je studentica drugog ciklusa studija odsjeka za Komparativnu književnost i bibliotekarstvo. 

Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund

 338 total views,  5 views today

Komentariši