Asmir Kujović

Stranac iz Eleje

IZ DANA MELHISEDEKA

I

Dođe Melhisedek opasan zmijom
Da vrati jabuku na rajsko Drvo,
S korijenom što rađa zekkumijom
I stablom-kičmom – što grana u Prvo:
„To prvo drvo mjesto da je jedno
Sad na svakom nedostaje jedan plod;
Prvo je pravo, po redu vrijed-no -
Ostala su se vrgla u lažni rod.”

Nit sudbine mi veza u uzao
Da se stalno klubim u tu petlju
Gdje sam prvu muzu mamuzao,
Pjesmom bjesmo jedno u trepetlju;
Bijah poruka i poruke glasnik
Koju sam sada jedva razabiram,
Nikadašnjice hudi hodočasnik
Gdje prorok truhne ko senilni tiran.

Ljude na trgu lučim kao razne
Prijetnje ili lažna obećanja,
Sve bivše nagrade sad su mi kazne,
Svi padovi - ko sveta pomazanja.
Kud nisam dovio za više straha?
Jer samo strah me čini posve budnim,
U stijenu stvrdne tu pregršt praha
Mjesto da je vitla vihor žudni.

Odavna bjeh pomiren sa sobom
Al drugi bi da me opet zavade,
Buduće sopstvo me nazva gnusobom
Jer prezre moje bijedne navade...
To žiće više nije ista igra
Kad igrač po svom mijenja pravila,
Pa junac nastupa u dresu tigra
Ako ga tako navika navila. 

Slažu se neodgovorena pisma;
I svetost mučenika osta pusta
I njihova despotska harizma
Ne zbog grešnih činova, već propusta.
Budim se nadomak brda Morije
Gdje jednom sam stao da bih postao,
Da siđem sa voza istorije -
Već sam pak spakovao svoj pakao.


II

Preživio sam udare munja
I zreo sam da stupim kao šaman,
Prem dječakom bijah kalamunja
Nije svaka jalovina uzaman.
Posta kamen obični tvoj dijamant;
Junačke sad su rane kukavičke,
Marduk se vraća da smoždi Tijamat
Pojen mlijekom djevice feničke.

Spoznati, u nespoznato se vrati!
Jer i taman meni si potaman,
Sve smjeriti jest k smrti smjerati -
U utrobi zmaja pasti na aman.
Dugujem si neživljene živote
I evo sad ih vraćam s kamatom,
Ne razdvajam strahote i divote 
Jer mjesec zlatim sunčevom oplatom.

Još od vremena hananskog praoca
U zmaja se zmija preobrazila,
Al ja ukrotih svoga Azazila
Pa ga šetam kroz oblake, s povoca.
Lučonoši se sluči i odluči
Da bi stvoren kada bi zatvoren:
Zaključi – luč od luče ne razluči -
Lučše uči otkad je oboren.


III

Ogoljele su osušene grane
Drveta pod kojim još čekaš rasplet;
Taj što se useli kroz krsne rane
Ne znaš je li proklet ili Paraklet.
"Ovdje smo zbog spoznanja dobra i zla
Što možno je tek tu gdje su smrt i strad:
Bez istoka ni zapad nije za-pad -
Stopa Ademu u prošlost je sklizla."

Hadisi kažu: Bog je vrijeme;
Je li mu tok - širenje Prijestolja -
Širi se i bezdana što zrije me,
Tmina s početka, ko cijev pištolja.
Kroz vrijeme jezdim brzinom svjetla
(tako bar veli profesor Koks Brajan),
Pod kožom nosim povijest sveg tla -
Kroz jezik grana pali bitak, zbrajan.

Vrijeme govori ko ono drvo
Što gori ali ne izgorijeva:
U sadašnjem živo zadnje i prvo -
klica i korijen, zrno i pljeva.
S grane što je i drevna i mlada
Biram da bih bio izabran, te da
Nesklad skladam u klade višnjeg sklada,
U neredu nakladu višnjeg reda.

Sve grlim ko pipcima oktopusa;
Oblaci su od vilinskih pelena,
Listam glave - ko glavice kupusa,
Olistaše i rogovi jelena;
Ko što se Zemlja oko sebe ziba
I mni da kosmos se vrti oko nje -
Poput onih derviša iz Konje,
Tako bi i s glavom ovog gariba.

Kroz vrijeme Ime se utjelovi
Al već je zaboravljen jezik Baala,
Po Njegovoj slici i ti proslovi:
Sad buduće je - pismo iz zrcala.
I različak bi stvoren prije Sunca
Obožen da u sedmi dan počiva,
Pa i dok priroda, usnula, bunca -
To Višnu mjesečari kao Šiva. 


IV

Odbaciše ljepotu Ištarinu
Jer im rugobu njinu unižava,
Nagrdiše Tamuzovu mladinu -
Ostrvi im se ništavost gmizava.
Osjenjeni dvoglavim idolima
U sindžirima predačkih sihira
Kliču korporacijskim dodolima,
Od zrcala Tvog sališe kumira.

Bio si zemlja, trava i stijena,
Ud Ozirisa, zub uroborosa;
Spram vode muško, spram neba žena -
Budi sad prozor zagrobnog kosmosa:
Tu svak sluša Enohovim uhom,
Tisuć Enoha horski razgovara;
Horus iz Podzemlja nesmrtnim duhom
Majčinsku krv u mlijeko pretvara.

I u jeziku dvorac je za tvorca
Da razbor boravi - ne zaboravi
U oboru brava da zabravi
I dvorjana, zboranog u z-borca
Što je stvoren oddvoren – otvoren
Od željenog i neprežaljenog,
Vaseljenog i od odijeljenog
Dok je stvaran prevaran – patvoren.

Neka kljun prokljuca ljusku jajeta
Da otpijuče riječ bremenitu,
Sunce je nepomično u zenitu
I neće zaći do sudnjeg ajeta.
Iza plaveti Noć sebe usnila
Ko djevicu majku, s obale Nila.
Rajski vrt, ograđen – je li rajski?
Sad kušaj plod i vidi da je zmajski.

STRANAC IZ ELEJE

Vidio je noćno nebo s Agore
Kao mrak u lobanji Pitagore,
Sve konce sjećanja iz bukolika
Namotane oko Demetrina lika,
Heladu u liku lukave hetere
Što opslužuje misirske netere
I taj svijet što u oku se zrca
Ko vale pumpane iz vlastitog srca.
U mladosti ne hajaše za daimona -
Ko što vrabac ne vidi Agamemnona,
U pročelju gordih bronzanih bista
Od sjena antihrista vajaše svog hrista.
Preko sumnjivih švercera iz izgnanstva
Stizale su poruke iz onostranstva.

Sujetu mu osujeti glas Pitije
Za znamen svijetu, za blagobitije
Kad začu u Delfima nešto kao:
„On je taj izabrani kog je čekao.”
I tek kod Feba na audijenciji
Srce prokuca na višljoj frekvenciji,
(Jer pjesme tanane trebaju soprane);
Sat srca zamladi, produlji mu dane.
Iz Niše u zidu uljanica sinu
Poput vatre na ulazu u pećinu;
Al to što bi istinito u Eleji
Još je šuhveli u Hiperboreji...

Čuo je glas tajnog kralja zatočnika
Da progovara na usta učenika:
Koliko je čovjek pobožna zvjerka
Dublje je svemajka zemlja inovjerka,
Sila plođenja u cvijetu i pčeli
Ono besmrtno bi da sačuva, je li;
Djeva, što dragog gleda trudnih zjenica
Ko da bi svom bogu da bude božica;
Ljubavna žud je, uči Diotima,
Vječnik onaj što se iz nas otima,
Div kog Fidija zvijezdama optoči -
Nespoznat a poznat, nevidljiv a očit;
Dođosmo iz materinih, iza Lete - 
Ne što su proklete nego što su svete.
I smrt onog posljednjeg jednoroga
Od slijepe je volje da dosegne Boga;
Jer kamen, što Div ga iz sebe povrati
Ne zna da je kamen dok kip Diva zlati.

I ta iskovana munja s Agore
Po obliku korijen mandragore
Ima ime, njim imenuje nijeme,
Iz usta ustaje, niče kao sjeme;
Vječne ideje su tu da do tančina
Iskažu bit Prvog Imena i Čina,
I munje su Zevsovih živaca potka
Razgranata - u trenu dok Nebo tka.

Vidio je, ponad okrunjenih glava,
To što na Stablu truli dok uskrsava
I nad spisima duga tavorenja
Bjehu podvižništvo za spas svih stvorenja;
Poput Jakova hrvao se s Jahvom,
Potom ga nudio šerbetom i kahvom.
Na gozbi njegovoj su od pečali
Kipovi olimpijaca zaigrali;

Seraf mu žeravom očisti usnice
Da u zdravicama poje tužbalice. 
Al to što bi istinito u Eleji
Još je šuhveli u Hiperboreji...

Njegov nefs vremenom postao je ruh
I takvima kakav je Spinoza Baruh.

Sjen mu hodočasti kod Zida plača -
Moćnog Al-Aksinog podupirača;
Sad riječi progutane na Agori
Odjekuju i na Karmelskoj gori.