Marko Vešović: Snoviđenja i priviđenja

Marko Vešović

Marko Vešović

Snoviđenja i priviđenja


PONEKAD U SNU

Ponekad u snu moja noga hita
Da malo gledam i slušam na kosi
Đurišića kako vjetar, koji vije
S Bjelasice, papir i lišće raznosi                
Kao u pjesmi Đorđa Bakovije
I vezuje me sa svime što čitah.

Ponekad u snu noga mi zastane
Da, u Njujorku, uhom svojim antskim,
Bar još jedared uhvatim peane
Što ih poju tvoji talasi, Atlantski  
Okeane.

Ponekad stanem i pipam rukama  
Onu iz Bolcana ili Sirakuze –  
Više ne pamtim –čipku koja ama   
Kao da je bila vezena kroz suze. 

Ponekad jedan sitan, bezimeni 
Beograđanin,  beskrajno fin čiča
I još durašan, u san dođe meni:
Nad čašom – ateist, no vrlo oprezan –
Krstio se prije no strusi je,
I znao koliko dobjeglo je breza
Za emigrantima, iz Rusije.

“OVDJE IZVIRE ŽIVOT”

Ne pamtim čiji glas me zva
Iz zavičajne tmice
Da sutrašnjica moja sva  
Prešla je u glas ptice
Nad mojim grobom, u tom kraju   
Gdje poštar još je vuk
Koji sa klisa golog tuli
Još od djetinjstva moga, 
Gdje sa leševa iz minulih 
Vijekova vrane još graju,
A Ljuboviđa, ili, prije,
Njen izasvjetski huk
Iskonski, a ne ruka Boga,
Na okupu još drži svijet.

Zva me da vrbe, ko zeleni
Vatromet, dječja zjena gleda, 
I trnjak koji brani meni 
Od sebe razmak bar za pedalj   
Da smanjim, da žalim za danima 
Munjevitim kao lasice,
Da naručim si jedan pošten
Vjetar sa Bjelasice,
Nek povjeruje duša da jošte
Svijeta, kakvog-takvog, ima. 

Da okusim od Prvog i da 
Razorim javu i san do tla
Psovkama (svaka Boga skida   
S neba) pored rakijskog kotla,

I da gledam, kao u sebe, 
U  kraj gdje tušta i tma anđela 
I đavola iz iste loču	
Kopanje, i da iznad vrela
Vukovića prikucam ploču: 
Hier entsprignt die Leben. 

Ne pamtim čiji glas me zva
Iz zavičajne tmice
U sutrašnjicu koja sva  
Od rastanka biće.

JABUKOV BEHAR

U tom snu, a sniću sve dok ne iščilim, 
Sa zavičajnog začuo sam küka
Pticu što bi mogla, bilo čiju,
Sudbinu da otkuka.
I snježne pahulje iz njega ili 
Od glasa njenog meko viju.  

Ne. Nije to bila kukuvica na klisu. 
Nego opet su probeharale 
Djedove jabuke kolačare.
Činile su se kao svijet stare.
I znao sam: tu nisu 
Da bi oči ti varale.

Potom tišina, davna, koja dođe od zore. 
Ako nešto iz njine krune i zacvrkuće,
To je da, u toj tišini, zaboravim
Sve tupe kusture koje su me parale,
Svaki slomivrat,  i svako bespuće,
Sve svoje, čak i buduće, more,
Sve grozote koje dvonožac bez perja pravi, 
Sve vojske koje su ovdje vječno harale.

Zatim hodam, kao pop, od kuće do kuće, 
I otvaram sva vrata, sve prozore, 
Čak sve ormare, 
Možda i u kućama kojih više nije, 
Da kâd behara posvuda dospije, 
U sve zauvijek uđe
I da te kuće prestanu biti stare,                         
Prestanu biti mi tuđe, 
Da ne gledaju me ko sa Sinajske gore 
I da od toga više nisam smućen.

I da nad njima ona ptica sa kuka
Zavičajnoga nad svijetom
I jabukovim cvijetom 
Prestane da kuka.

RUSI

U onim mojim snima 
Koje kao da u me, iza devet mora, 
Nanese vjetar, mnogo je Rusa,
Ponekad. U čemu kanda ima,
A čini se i da biti mora 
Makar mrvica dobra,
Ili bar odsjen više zbilje.
U svakom slučaju, u tome svijetal
Kašto sluti se biljeg
Da moja glava rusa 
Sve trpke čari još ne obra
Sa oskoruše svijeta. 
Tačnije: kao pijevac kusa,
Da duša sa nje do Kremlja kliče.
Čak njezin kukurik u san 
Gospodnji, možda, tiče. 

DRVO NA KROVU

U san sinoćnji – sveo sam ga na glavno –    
Došlo mi je, promaknuto u zovu,  
Bezimeno, u Osvjenćimu davno
Viđeno drvo: raslo je na jednom krovu!

Svijetlilo je, u mom snu, kao svijeća
I svijet jutros mi, bar donekle, nije
Latinski jezik na kojem niko ne žije, 
Ne misli, ne sni, patnju ne osjeća.

Čak bi možda, nalik travi,
Akoli ne baš smaragdan,
Jamačno detaljan mogao biti. 

Trava od svega podrobnija je: niti
Jednu sitnicu nikad ne zaboravi
Da kaže. Da pokaže. Zato je u pravu svagda. 

***

Muza iz šumarka papljanskog mi reče,
Uz osmijeh, svačiji a njenski:
Ti ćeš u svome krevetu, čovječe, 
A na stanici umrli su Tolstoj i Anjenski.

S leđa mi zagraje iz filma Apači.
Potom nekog začuh prije no me išnu: 
„Ti ćeš plaćati i u paklu, znači,
Taksu boravišnu.“

Iz toga sna, moja zimzelena sele 
Što jedino zaklinjem se u te, 
Još dragocjene zagonetne dvije
Riječi iznijeh: 

Državni graktači.
 
Znam da ništa posebno ne vele 
Jer morale su mnogo da prećute.

No to otvara iz nigdine pute.

GALOVRANI I LOVRANI 

Isto ko u vražjoj šali 
u snu mi se smiješali 
galovrani 
i Lovrani.

Sprva je tenebrum mare
kao sa gravire stare, 
posvud, čak u zraku, bilo.
Ko da su njegovi vali,  
mnogo prije no što svita
imalo je, zahučali.
To bijahu vali s bare 
iz djetinjstva i od pare 
njene biva sve nemilo. 
Ali ko da ljekovita 
tintana im bješe tmica.
A na njima jedrilica 
u dalji, ko leptirica 
bijela sa jednim krilom. 
  
I, najednom, 
šta je ovo, o bogovi?
Sve je, možebiti, bilo  
odveć stvarno i detaljno ko rogovi  
u jelena, ali je u srcu ledno:
taj krajolik ne znam da li 
gledam il iz knjige čitam:
glasna jata galovrana 
i, bojim se, vjekovita,
lete ponad sto Lovrana 
koji bi u orahovu ljusku stali.

Možda baš u orahovu ne bi, ali
sto Lovrana – sve je stvarno, a ko u snu 
samo jedno: i vani sam, i u njima, 
i htio bih, ko na javi, da  se svetim – 
kletve same slijeću na moju usnu – 

ili ne baš sto Lovrana, al ih ima
više nego što se može podnijeti, 
a svaki je mali bio                           
kao da je od lutkinih kuća cio,
lutkine ih zare sreće: 

galovranska dok nad njima jata gusnu,
uplašeno sve me motre, 
jer u svim tim Lovranima, 
kretnjom lakta neoprezna,
srušio bih, ko Zogović, tačno ne znam
baš koliko tih kućica, no zemljotres
bojati se, izbjeć neće.                     

DVA BRDA 

                 Poetski zgrljaj je kao tjelesni zagrljaj
                 Dok traje
                 Zaklanja svaki pogled na bijedu svijeta

                        Andre Breton
 

Dva su se grčka borca, na pržini, šakala. 
S Pelješca se čulo zavijanje šakala. 

Dva brda, izronila iz mora od olova. 
A okolo pukla pučina je velja: 
Vali joj kosi, ko u djetinjstvu slova  
U potpisu našeg Boža učitelja.

Dva brda, kao u lugu oprana,
Obrasla pelenom i šiljasta 
Ko kape Kju-kluks klana, 
A na njima rastu stabla kljasta
S kojih se osvit razliježe 
Iz zvižduka tičjih što te ježe
Kao da stižu iz lijesa
I neće da stanu 
Dok posljednja pod nebom ne svisne duša
I od svega zemnog ne ostanu 
Nebo i pustinja čiji pijesak 
Kumovu Slamu sluša
Kao u Ljermontova.

I jedna ptica, budna kao sova
Noću i, kao sova danju sana,  
Sletjela sa kimona ženskih iz Japana, 
Dva brda oblijeće 
Ko kape kju-kluks-klana
Obrasle pelenom, 
I glasom oštrim poput dlijeta, 
Dok sunce zapadu se kloni,  
Pjeva da na zemlji zlo je zimzeleno,
Da je dobro listopadno i da
Čovjek hramove od pepela zida, 
Da bijeda svijeta prije nam zakloni 
Ljubav nego što bijedu svijeta 
Zakloni ljubav, i to da prestati neće 
Dok borci, na pržini, budu se šakali,
Dok zavijaju s Pelješca šakali.

I KAŽEM ĐAVLU

I kažem đavlu: ko cikla
lice mu, figuri s Kikla-
da nalik, a zna da njače
poput Hristovog osla, 
i ponovo je poslan
da drži oči meni  
do zore otvorenim:  

“Snovi ništa ne znače. 
I nesan, i iz sna slika –   
za stih su tek izlika”.

San može kakavmudrago
biti, ali, zanago,
ako pjesma ne valja,
spadne sa moje glave 
sanjana kruna kralja –  
onda sam i ja avet.
I crna zna biti plavet.

U tim pjesmama, nad moju baru,
mnogo me šta iz višenikad 
vine, veličanstveno, a ne-
zakonito kao stabljika 
divlje marihuane 
u Emilijinom herbaru.  

RAJ

1.

Obreo sam se u raju. Divno smlačen. 
Bezbeli, klima-uređajem.
I sav je pomalo ko njihanje lađe.
Blažen sam, jer nema zemne graje.
Na meni bijela majica i hlače 
Koje nosim ljeti i na javi. 
Zovem se, kao svi u raju, Mlađen.
No jedan iz mene da je to pravi
Raj vjerovati nikako mi ne da
A svagda bio na sumnju je lakom.
Majicu skidam da je razgledam:
Znaću da je pravi raj jedino ako
Na njoj mi oko žig zatvorski nađe.

2.

I odjednom, između lijeha
Šafranskih, ugledah Božju Mater.
Imala je dugu, umjesto raše.
Šta sve ne snivam, anatemate!
I, jer u raju engelski se špreha,
Propentah: Ah, Ledi, Ju?
I probudih se, svojom hrabrošću ustrašen.

“Ti nisi loš dečko, ali književne rodove brkaš:
Farsu doživljavaš kao tragediju.
Lakrdijaša vidiš kao starog Grka.
A za ovaj burdelj je Vijon
Vinaverov nadležan”,
Kaže mi, kao kada živ je bio,
Fakultetski kolega Lešić Josip.

A u kostima mi sva Zemljina teža.
I čuo se škriput njene osi.

 1,570 total views,  6 views today

Komentariši