“Sporedna” Ulica Sezam

U regiji smo često svjedoci polemika o komercijalizaciji javnih emitera te o reality programima. Sličan problem muči i Holanđane.

Piše: Goran Sarić

 

Kad je treći sin odrastao, najdraža igračka mu je bio lutak Erni, lik iz čuvene serije Ulica Sezam. U jednom trenutku smo mu čak morali kupiti još jednog, “duplikat”, za slučaj da se onaj prvi, nedajbože, zagubi. Poslije su došli autići, pa lopta – ona ga drži i danas, kao dvadesetogodišnjaka – ali su se “blizanci” Erni & Erni, bratski zagrljeni, još dugo smiješili iz jednog od uglova njegove, sada već momačke sobice.

Serija “Sesame street” počela se prikazivati prije skoro pola vijeka, 1969. godine, i to u Americi. Zamišljena je kao edukativni program za djecu u siromašnim kvartovima. Međutim, veoma brzo je “prerasla svoje odijelo” i postala veoma gledana širom Sjedinjenih Država. “Nanjušivši” o kakvom se kvalitetnom programu radi, poduzetni Holandezi su već naredne, 1970. godine počeli razmišljati o holandskoj verziji Sezamovaca, ali su prve holandske emisije krenule tek 1976. godine. Od tada su na ovoj sjajnoj emisiji odrastale generacije i generacije Nizozemaca.

O tempora, o mores! U Holandiji su već dugo na vlasti liberali. A za njih je glavni princip – novac. To se na televiziji, najmoćnijem mediju, mjeri kroz gledanost, količinu reklama.

Stoga previše i ne iznenađuje činjenica da su menedžeri ovdašnjeg javnog servisa, NPO, ovih dana obznanili odluku da se šou slavnih lutaka: Ernija i Berta, legendarnog Žapca Kermita, Mis Pigi i ostalih simpatičnih likova iz Ulice sezam dogodine seli na komercijalni, tematski kanal. Ono što je, pak, pomalo neočekivano je žestoka reakcija ovdašnje poslovično letargične javnosti. I to na svim nivoima. Počevši od svih genercija gledalaca, preko medija, pa sve do uglednih političara. Jer, nije to nipošto samo “dječija emisija”. Citiram:

“Na samom početku veselih sedamdesetih Džim Henson (tvorac ‘Ulice Sezam’, op. GS) je ponudio prvu seriju koja je kroz likove i dogodovštine lutaka uvela specifičnu vrstu onoga što će kasnije biti poznato kao montipajtonovski humor. Zvala se ‘Ulica Sezam’. A sve do 1976. godine, Henson je svim silama pokušavao da ubedi televizijske mreže da njegov ‘Mapet šou’ projekat, kojeg je godinama razvijao, nije samo puki dečji program, nego sasvim ozbiljna televizijska humoristička serija.” (Press Online)

Hajde ti to reci ovdašnjim moćnim “parešama”! U današnjem svijetu, njihovim ušima prija samo jedna “muzika”: šuštanje novčanica. A ona se, rekosmo, na televiziji mjeri gledanošću. I, kažu, ne ide u prilog Kermitu & Co. Tako menadžer(ka) dječijeg programa, izvjesna gđa Kunzeler, hladno objašnjava štovanom gledateljstvu da Ulicu Sezam iz godine u godinu gleda sve manje ljudi. Sada je redovno prati tek nešto više od 120.000 ljudi. A to se, bez obzira na vrstu programa, ni na javnom servisu ne može tolerisati.

Sve bi to bilo u redu, samo da nije činjenice da se državna televizija – a samim tim i “masna” plata gospođe Kunzeler – velikim dijelom ne finansira iz džepova poreznih obveznika. A onda pada i sljedeći “argument” za selenje sezamovaca u sporednu licu, da ne kažemo – u mračni sokak. Jedan od tv-moćnika, naime, veli:

“Ovaj protest najviše dolazi od strane roditelja, djedova i baka koji ovu emisiju gledaju u tom terminu s djecom i iz navike i melanholije odbijaju da emisija nestane s našeg programa.”

Na stranu što, kako rekosmo, Sezam ni u kom slučaju nije samo za djecu, još manje je to neka infantilna, “dječija emisija”, nakon svega ostaje pitanje: čak i da je tako, zar i ti “melanholični”, “nedotupavi” starci, deke i bake, ne plaćaju Prvi kanal, a time i njegove silne menadžere?!

No, rekosmo, zatekla ih je silina protesta: “zapalile” se društvene mreže, protestuje i staro i mlado, glas su digli i neki političari od ugleda i formata… Na toliko medijske “prašine” pareše, čini se, nisu računale.

Među mnogima, pobunio se i poznati glumac Aart Staartjes, koji godinama glumi “domaćina kuće” u Ulici Sezam: “To je strašno. Seljenjem na tema-kanal oni uništavaju ovu emisiju. Moraću još dobro razmisliti, ali ako se ova emisija odista preseli tamo, podrazumijeva se da nestaje srži tog programa. Bilo je tako zabavno što djeca i roditelji uveče skupa gledaju jednu emisiju. Bojim se da se to više neće desiti. Jer, ti tematski kanali su, naravno, surogat. Ciljna grupa koja tamo gleda takve programe ravna je nuli.”

Tako to menadžeri i ovdje rade s “nerentabilnim” stvarima. U etapama: prvo sklanjanje u sporednu licu, mračni sokak, a onda tiho, definitivno gašenje. Zavrtanje šije, kako je to slikovito, s gorčinom rekao upravo legendarni Gospodin Aart.

Kako bilo da bilo, ako ovako ostane, od prvog januara Erni & Co. nestaju s Prvog programa. Njihov privlačni termin, od pet do šest naveče, zauzima jedan od (bez)brojnih familijarnih programa čije vam ime apsolutno ništa ne govori. Čavrljanje, razgovor površni, o svemu i svačemu, kojih je već pun k… Pardon, ekran. A kome se to ne sviđa, nek’ dodatno plati pa gleda sezamovce. Ili, još lakše, prešalta na neki drugi komercijalni kanal. “Uzbuđenja” napretek: Veliki Brat, Holandija traži talente, kuhari, Opstanak … Ili, kako bi to moja pokojna majka, stara ruska škola, po Vuku izgovarala: survival.

Ili, u  slobodnom prevodu: ko preživi, pričaće.

 

Komentare i reakcije slati na: goransaric@live.com

 10,263 total views,  1 views today

Komentariši