Foto: ANP
“… u afričkom gradu Oranu, jedan doktor jednog proljetnog jutra u hodniku je našao mrtvog pacova. Upozorio je kućepazitelja […] i tome više nije pridavao puno pažnje. No, to se promijenilo kad je sutradan tamo pronašao još tri mrtva pacova. Međutim, kućepazitelj ga uspije uvjeriti da se radi o nepodopštini dječaka iz susjedstva. Ali, ne samo da je uskoro cijeli grad bio pun mrtvih pacova, nego je doktor uskoro dobio mnogo pacijenata sa istim simptomima. […] Šta god da je bilo, znao je da se radi o epidemiji. Jedan stariji kolega mu prijekorno reče: “Znamo mi šta je! I ja i ti to znamo. Znamo, osim toga, i to da će svi, uklučujući i vlast, što je moguće duže nastojati da negiraju istinu: ‘To je nemoguće, kod nas se to više ne dešava; pa nismo valjda još u Srednjem vijeku, molimo vas da ne širite paniku…’
Ali, činjenice ne nestaju time što ih se negira…”
Ova pričica posuđena je iz knjige “Vječiti povratak fašizma”, uglednog holandskog pisca i filozofa Roba Riemena. Riemen je direktor uglednog instituta Nexus koje se bavi evropskim kulturnim naslijeđem i propituje aktuelna pitanja međunarodnih odnosa.
Ali, iako veoma ugledan, knjige mu prevedene na više svjetskih jezika, Riemena ćete veoma rijetko naći u ovdašnjim popularnim TV debatama i šouima. Jer, kao i u navedenom odlomku, on je za one koji upravljaju medijima opasan “zviždač”, telal neugodne istine: pošast je pred vratima! A kako da bolje suzbijemo tu prokletu pošast, misle vlastodršci, nego da – okrenemo glavu na drugu stranu?!
Ili, još “efikasnije”, da brže-bolje zatvorimo naše kapije.
Riemen je, tako, prvi čovjek u Holandiji koji se usudio vođu Partije za slobodu, desničara Geert Wildersa otvoreno nazvati – fašistom. I ne samo to. Za vladajuću političku i (kvazi)kulturnu elitu još je, naime, mnogo opasnija Riemenova tvrdnja da je “njegov (Wildersov) uspon posljedica političkih partija koje su zanemarile sopstveno naslijeđe, intelektualaca koji lakomisleno propagiraju nihilizam, univerziteta koji ne zaslužuju to ime, gramzivosti poslovnog svijeta, kao i masovnih medija koji su radije ‘glas naroda’ nego njegovo kritičko ogledalo.”
Nije onda ni čudo što Rob Riemen nije drag gost tih medija, i takvih intelektualaca, pune su ih novine i televizija.
Jedan drugi autor, i njegovo djelo koje se takođe bavi fašizmom, ovih dana su u žiži njemačke javnosti. Radi se persiflaži koja se bavi “povratkom” Adolfa Hitlera u Njemačku, persiflaži Timura Vermesa “Er ist wieder da” (Eno ga opet). Roman je za kratko vrijeme u Njemačkoj prodan u milion (!) primjeraka, a igrani film po istoj priči ovih dana tamo obara sve rekorde. I publika i kritika su puni hvale za ovo, kažu, hrabro djelo Timura Vermesa (1967).
Roman se bavi interesantnim pitanjem: šta bi se desilo da se Hitler danas vrati u Berlin? Kako bi na ovo danas i ovdje reagovao, a kako bi na njega reagovali Nijemci?
Kratko: Adolf Hitler je oživio. U ljeto 2011. budi se iz dugog sna na nekom berlinskom gradilištu. Zadnje čega se sjeća je onaj tren prije samoubistva. Sad, ništa mu ne fali, živ je živcijat, pa odmah kreće u izviđanje. Prvi koga susreće, prodavač u nekom kiosku, je uvjeren da pred sobom vidi sjajnog diktatorovog imitatora. Shvatajući da se na njemu može odlično zaraditi, prodavac mu dozvoli da prenoći u kiosku i odmah nazove lokalnu televiziju. Urnebes počinje! Svi misle da je ovaj tu, “Hićo”, tek izvrstan komičar koji, doduše, malo preozbiljno shvata svoju ulogu.
Djelo je, što je sasvim razumljivo, uskovitlalo ogroman oblak medijske prašine. Njemačka javnost se pita: smijemo li se smijati Hitleru? Nije li to opasno? A ovaj se, tu, među nama, osjeća kao riba na suhom: psi za kojima vlasnici u parku kupe govanca u kesice, masovno robovanje tehničkim novotarijama i, najgore – žena na čelu “ujedinjene” Evrope! Može li luđe? I tako počinje njegov ponovni uspon…
U daljem toku romana Vermes cinično pokazuje kako je lako “izraditi” narod, samo ako si dovoljno vješt demagog. Tako autor dokazuje da bi i danas na vlast mogao doći neki novi Hitler. A onda komedija prestaje, a počinju mrtvi pacovi.
I sve bi ovo, da prostite, bila umjetnička igra i zajebancija da se ovdje kod nas, u holandskoj “avliji”, nisu pojavili pravi-pravcati hitlerjugendi. Doduše, ne zovu se baš tako i (zasad), ne nose prave crne uniforme, ali jesu odjeveni u crno, i jesu fašisti. Umjesto Jevreja, mete su im izbjeglice. Sirijci. Koji, je li, tvrde oni, kao “prljavi muslimani”, kradu, pišaju po parkovima i hoće da nam siluju žene i kćerke.
Mislite da pretjerujem? Tako je mislila Dasja Abresch, rođena Holanđanka iz malog mjesta Steenberg, kad je došla na raspravu o eventualnom otvaranju azilantskog centra u njenom selu. Debatu su organizovaIe opštinske vlasti i bila je otvorena za javnost. Mada se, ponavljam, radilo o možebitnom otvaranju – konačna odluka tek je trebala biti donešena – mjestom je već mnogo prije “dana D” vladala usijana atmosfera. Od petoro stanovnika koji su izjavili da će se na sastanku založiti za otvaranje centra, četvoro ih je, pod pritiskom agresivnih sugrađana suprotnog stava, odustalo od diskusije. Tako se za govornicom u odsutnom trenutku pojavila samo Abrešova. Mlađa, samohrana majka dvoje djece. A oni njeni uplašeni suseljani istog mišljenja – prave “muškarčine”!
(Treba još samo napomenuti da su napadi na azilantske centre u Holandiji sve češći, i to, što je zanimljivo, često u krajevima gdje živi jako malo stranaca. Glupost, ksenofobija, propaganda, strah od nepoznatog – ko će ga znati? Dolaskom novih izbjeglica protivnici njihovog ugošćavanja bivaju sve glasniji, i brutalniji, tako da atmosfera u Steenbergu, na žalost, nije nikakav izuzetak.)
Elem, Abrešova je izašla na govornicu. Hrabro počela da govori, ali su je uskoro zaglušili povici, psovanja i vrijeđanja iz publike. Mladi momci u crnom nabreklih vratova, očiju punih mržnje, bljuvali su salve uvreda na račun nje, ali i njenih “štićenika”. Koji, jelte, prijete da nasrnu na našu tradiciju, imovinu i (poglavito žensku) djecu. A kad je lokalni reporter jednu od “dama” koja se pridružila kanonadi uvreda upitao otkud zna da su sirijske izbjeglice takve, ova “intelektualka” je mrtva-hladna izjavila: “Pa, čitala sam na fejsbuku”.
Što se tiče političara i “intelektualne” javnosti pomenute na početku telsta, nisam čuo nikoga da grlate rasiste i šoviniste nazove pravim imenom: fašisti.
A hrabra govornica, upitana da li se uplašlila, kasnije je rekla: “Ne, zapravo nisam. Smatrala sam da je važno da govorim upravo zato što sam vidjela da su mnogi uplašeni.” Aferim!
A kad se, pod zaštitom policije, te večeri vratila kući, čekalo ju je neugodno iznenađenje. Razbijen prozor i cigla na tepihu.
Mrtav pacov, nasred puste sobe.
Reakcije i komentare slati na e-mail: goransaric@live.com
11,596 total views, 1 views today
