Piše: Goran Sarić
Kad me pitaju odakle sam, kažem da sam iz Konjica. To bio, i to ću i ostati, bez obzira gdje me dalje život bude vodio. Nisam ni s Boraka – otud su mi otac i dragi preci; ni s Boračkog jezera, gdje su nekada davno moji Sarići prvo kročili u ove krajeve. Nisam, pogotovo, ni iz Holandije, mada ovdje boravim evo već tačno dva desetljeća.
Volim taj grad. U Njemu sam svjesno ostao i kad je bilo najteže, i to skoro pune dvije godine. A kad više nisam mogao izdržati – proljeće ’94, belaju kraja ni na vidiku – otišao sam do supruge i djece u Hrvatsku, pa naskoro potom, s njima, u Holandiju. Ali, ponavljam, nikad se nisam prestao osjećati Konjičaninom, pa čak ni onda kad su, u jeku ratnog ludila, nad ne tako malim brojem sugrađana moje nacionalnosti vršeni torture i zločini: porodica Golubović, Bradina, Čelebići, svi znamo – ima toga još. Jer, uvijek sam razdvajao prijatelje i komšije, ljude s kojima sam živio i htio i dalje da živim, od kretena, pljačkaša i ubojica koji su, pod krinkom borbe “za našu stvar” nevine, nemoćne ljude odvodili u nepoznato. Često – pod crnu zemlju.
Razdvajao sam njih, te moje dobre ljude, i od lokalne vlasti koja u tim teškim vremenima često nije znala, ili nije htjela, reagovati na pravi način: zaštititi žrtve od svih vrsta terora i tlake, pomoći ljudski, bezbjednosno, socijalno, ili na bilo koji drugi način ugroženima, a oštro i pravovremeno kazniti vandale, nasilnike i(li) zločince, pa u ma šta se ovi zaklinjali.
Da to nisam tako shvatao, ovaj lijepi gradić na obalama Neretve i Trešanice davno bi prestao biti moj grad.
Pritom moram dodati i to da ja lično ni u ratu, a ni poslije njega, nikada nisam imao većih problema. Jeste, bilo je, katkad, sitnih provokacija, pljačke i (najviše) ignorisanja, ali se na njih nisam puno osvrtao. Uvijek su mi na konačnoj vagi bili teži, i daleko važniji oni drugi, lijepi primjeri međusobnog pomaganja u zajedničkoj nevolji, slaganja, razumijevanja… Šege i šale, samo bez šoranja, molim!
Upravo zato mi je teško palo što je Čaršija (čitaj: lokalna vlast, i tzv. “kulturna javnost”, i to skoro kompletna) nastavila s nekom vrstom tihog bojkota. “Junački” su, naime – čast izuzecima! – prešutili moj intimni, ratni dnevnik “Lijepo gore klasici marksizma”. Jer, ta knjiga, očima prije svega Konjičanin, a tek onda od svih i svega u ratu ugroženog “manjinca”, govori o stvarima koje znamo svi mi koji smo tih godina ostali u Gradu. O ružnim, ali i o lijepim stvarima. O razvrgnutim prijateljstvima, ali i o druženjima, takoreći, pod granatama. O smrti, koja je posvuda “cvjetala”, ali i o životu koji je i tada, što bi moji Borčani kazali: pođeđe, svemu uprkos, nicao.
Neka im je na čast, “guzonjama” i “nevjernim tomama”, to gromoglasno ćutanje o opštepoznatom. Time su samo pokazali da ni oni, kao ni njihovi prethodnici, nisu uvijek dorasli poslu kojim se bave. Da nisu, ili: nisu baš sasvim, zaslužili epitetu “Otvorenog grada”, kojom se diče evo već dugi niz godina.
Jer, recimo, sve dok Konjic, uz ostale, potpuno opravdane, spomenike žrtvama rata bošnjačke nacionalnosti, ne dobije, recimo, i spomen-ploče na Bradini, u Trusini ili Čelebićima, dok ne dobije davno zasluženu Ulicu porodice Golubović – ovdje namjerno ispisanu velikim slovom – ostaće to, u najmanju ruku, upitna otvorenost. Ili, bolje rečeno, nekakva “poluotvorenost”.
Ali, rekoh, lokalna vlast, srećom, nije Grad. Njega čine njegovi ljudi. I to, barem to ja tako gledam i mjerim, oni najbolji. A njih itekako ima i u mom gradu na Neretvi. Ali ni oni, samo ako “ne pušu u istu tikvu” s mjesnim vlastodršcima, ne mogu računati na podršku ovih potonjih.
Evo jednog takvog primjera.
Ovih dana mi, naime, iz zavičaja stiže vijest o jednoj naoko maloj, a u stvari – zlata vrijednoj inicijativi. Citiram:
Aktivisti i aktivistice udruženja “Volonteri i prijatelji konjičke regije” okupljeni u Tim za borbu protiv mržnje “PeaceBuilding” projekta “Supergrađani/ke”, uklonit će (prefarbati) uvredljivi grafit na kući konjičkog paroha Milana Bužanina kojeg je još prije sedam godina napisao nepoznati počinilac ili više njih. Na taj način mladost Konjica želi poslati jedinstvenu poruku mira i tolerancije koja nam je svima potrebna.
“Najoštrije osuđujemo ovaj incident, koji se dogodio još 2008. godine, a da do danas počinilac nije pronađen. Ovakvi i slični napadi na imovinu ili vjerske objekte djela su vandala koji pokušavaju unijeti nemir među vjernike, te izazvati mržnju i nacionalnu netrpeljivost. Konjic je grad otvoren za sve ljude, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, odnosno za sve koji žele u njemu da žive, rade i stvaraju, koji žele da investiraju i doprinose njegovom razvoju. Stoga očekujemo sada i u budućnosti brzu reakciju nadležnih organa kako bi izvršioci ovih nedjela bili što prije pronađeni i procesuirani”, kaže se u saopštenju za javnost Udruženja “Volonteri i prijatelji konjičke regije”.
Na internetu gledam dirljive slike. Mlada raja, neki novi klinci pod vođstvom predsjednika udruženja Adisa Muhibića i nekolicine starijih članova, sa smješkom vrijedno rade ono što je davno trebala uraditi lokalna vlast: brišu sramotne brljotine sa fasade parohove crkvene kuće.
Ah, vlast… Da ne govorimo o dugogodišnjem “traženju” nepoznatih počinilaca!
No, ne gubimo vrijeme na marginalce, nego se pozabavimo ovim mladim genijalcima. Iz materijala koje su mi poslali, saznajem da su “Volonteri i prijatelji konjičke regije”, kako se udruženje zvanično zove, poznati širom BiH, možda čak i poznatiji negoli u samom Konjicu! Do sada su odradili čitav niz sjanih akcija, među kojima su:
– (su)organizovanje karavana “Na putu ka moru” (obilazak svih ratnih stratišta i, na godišnjicu zločina, groba porodice Golubović);
– brojne humanitarne akcije za socijalno ugrožene porodice;
– pomagali mještanima u ekološkim akcijama;
– čistili snijeg, dopremali hranu i lijekove ugroženim tokom vanrednog stanja;
– spasili od uništenja mural Zuke Džumhura;
– uticali na preuzimanje odgovornosti nadležnih zbog lošeg grijanja građana i učenika Srednje škole;
– (iz)borili se za rekonstrukciju dječijih igrališta i zaštitu prava djece s teškoćama u razvoju.
I evo sad ovo skidanje sramotnih, vandalskom rukom ispisanih “grafita” s parohove kuće.
No, to nije sve. Upravo danas, u petak, 13.11. ove godine, u okviru projekta “Supergrađani/ke”, a povodom Međunarodnog dana tolerancije, ovo vrijedno udruženje i njegov Tim za borbu protiv mržnje “PeaceBuilding” organizuju “Večer međureligijskog dijaloga”. Učesnici dijaloga: Hafiz Ruhid ef. Nezir, imam Repovačke džamije, paroh Milan Bužanin i fra Stipan Klarić, župnik Župe Sv. Ivana Krstitelja u Konjicu. Veče će biti održana navedenog dana, u Bosanskoj sobi Narodnog univerziteta s početkom u 18:00 sati. Tribina je javna, a ideja je da u razgovoru, osim sveštenih lica, učestvuju i svi građani koji za to osjete potrebu. To je, kažu Volonteri, ne samo moguće nego i – poželjno.
No, vratimo se realnosti, to jest, odnosu lokalne vlasti, ali i šire javnosti, prema njihovim aktivnostima. Tu stvari nipošto nisu ružičaste. Ovim dobrim ljudima, kažu, smetaju ignorisanje od strane lokalnih moćnika, ali i ravnodušnost velikog broja građana Konjica. “Ne prave nam probleme, ali nas ni ne podržavaju”, kažu, pomalo rezignirano, mladi volonteri, već okićeni brojnim nagradama širom zemlje.
Da, očito je najteže je biti “hadžija” u svojoj “avliji”. A što se tiče “lokalaca” – kakvi oni, takva i država.
No, oni ne odustaju. Uvjereni su da se, uprkos svemu, stvari mogu pomjerati samo ovako, putem naoko malih građanskih inicijativa. Pa makar ti građani kojima su one namijenjene ponekad i ne prepoznaju njihovu vrijednost.
Jer, narod? “Pleme moje snom mrtvijem spava”, davno je jednom ispjevao do očaja razočarani vladika Petar Petrović Njegoš.
Možda mu, tom “uspavanom”, dozlaboga pasivnom narodu – hajde da budemo dobronamjerni – stvarno treba vremena da se probudi. Ne treba posustajati. Kako su to jednom davno zaneseno rekla “Djeca cvijeća”: “Budimo realni – tražimo nemoguće.”
Zato vam, vrijedni Volonteri i prijatelji konjičke regije, želim pun vjetar u leđa. Nadam se da će se moj i vaš grad kad-tad prepoznavati po vama, a ne po onima “odozgo”, na koje ne treba trošiti riječi. Oni su ionako tu samo da glume važne “face”, za mandata zgrnu silan novac, zaposle širu rodbinu, stričeviće i dajdžiće, i na koncu odu tamo odakle su se jednom iznenada pojavili.
U ropotarnicu istorije.
Napomena urednika:
Reakcije i komentare mozete slati na: goransaric@live.com
17,684 total views, 1 views today