Ne biti raspoložena za oslobođenje

Christa Wolf, Avgust, Radni sto za srpsko izdanje, Beograd, 2020.

PIŠE: Meliha Hadžimehmedagić


Organizovane borbe za mir i za ženska prava, alternativni studentski i građanski pokreti, čiji je paralelni napredak ukazivao na tektonsko buđenje kolektivne svijesti koja je od 70-tih do 90-tih godina prodrmala Evropu, nezaobilazni su kontekstualni čimbenici u razmatranju književnog djelovanja Christe Wolf. Ova pomjeranja društvenih struktura aktivno su usmjeravana intelektualnim zalaganjem spisateljica poput Wolf, koje i danas vješto ukazuju na perfidnost cenzorskih politika u autoritativnim režimima, kao i na opasnost koju fašistoidno uskraćivanje integracije marginalizovanim skupinama predstavlja za civilizaciju. Tako, tvrdeći da ne postoji suštinska razlika između njene proze, kritike i esejistike, Wolf svoja najčitanija djela poput Kasandre, Medeje ili Razmišljanja o Christi T. piše inspirisana kompleksnim odnosom kulturnog prema barbarskom, ratom i vječno aktuelnim dramskim sukobom između pojedinca i društva.

Upravo zbog ove dominantne angažiranosti, ideopolitički iskrivljena kritika velikim dijelom nepravedno zanemaruje karakteristično intiman i promukao egzistencijalizam sadržan u njenom tonu. Autoričin egzistencijalizam jasno se očituje kada idealizam, opterećen viškom velikih historijskih trenutaka i trajno ozlijeđen u okršaju s ratnom i poslijeratnom stvarnošću pristaje da bude poražen, ali ne i da umre.  Iako je, istina, ponešto okoštao od borbe, sentiment Wolfine filozofije živo titra između redova napisanog teksta, pa lako dopire i do savremenog čitaoca. Svakako je to slučaj i u zbirci priča Avgust, objavljenoj prošle godine u izdanju Imprimatura i prevodu Bojane Denić.

Naslovnu priču Avgust Wolf je napisala 2011., svega par mjeseci prije smrti, kao poklon suprugu Gerhardu Wolfu za posljednju godišnjicu braka. Prisjećajući se zime 1946., obilježene boravkom u sanatorijumu za tuberkulozu, Wolf piše Avgust kao svojevrstan nastavak, ili radije zaključak, romana I djetinjstvo, zar ne? iz 1976. godine. Ipak, Avgust, kao prvi i posljednji muški protagonist iz Wolfinog pera, gledajući bolnicu, pacijente i osoblje očima djeteta, donosi novu perspektivu. Wolf ostvaruje specifičnu dinamiku naracije dozvoljavajući pripovjedaču polifon prikaz Avgustove svijesti. Avgust je u pripovijednom okviru prvenstveno prisutan kao šezdesetogodišnji udovac koji, čekajući odlazak u penziju, kreće na jednu od posljednjih vožnji od Praga do Berlina. No, zahvaljujući Avgustovom bistrom i neiskrivljenom sjećanju, kojim i započinje ova priča, omogućen je gotovo neovisan i paralelan, ali podjednako živopisan i autentičan prikaz njegovog lika u prošlosti dok je, još kao prinudno zbrinuto ratno siroče, bio dječački zaljubljen u odvažnu i brižnu Lilo. Osim što je odaje sveprisutnost smrti i starenja, prolaznost se ogleda i u obnovljenim i novim gradskim pejzažima koji poput pokretne fabričke trake ispraćaju točkove Avgustovog autobusa, dokazujući bespovratnost prethodnog trenutka. Zahvalan uspomenama na vrijeme prije samoće, Avgust ne osjeća gorčinu. Sjeta koja mu ispunjava sate putovanja javlja se kao ljubav koja istraje i nakon što nestanu oni s kojima ju je dijelio i kao kompas pripadanja mu vraća mir.

U pogovoru, Gerhard Wolf potvrđuje naklonost autorice autofikciji, otkrivši da je Lilo skrojila prema svome liku, dok je Avgust dječačić kojeg je zaista upoznala na liječenju 1946. godine. Pokušavši mnogo godina kasnije da pričom udahne život sopstvenom sjećanju na njega, Wolf se odupire zaboravu – ne toliko onom koji prati prolaznost, koliko onom koji neminovno utapa nezaštićene i zanemarene.

Pored eponimne, zbirka sadrži još dvije kraće priče, Razmjena pogleda i Jednog dana. Razmjenu pogleda Wolf je napisala 1970. godine povodom obilježavanja 25 godina od kraja Drugog svjetskog rata, a dvojaka pripovjedačka perspektiva koja je karakteriše, oslanja se upravo na ova dva historijska trenutka. Priču otvara njen zreli glas iz 1970. godine, kritički prenoseći struju isprva mutnih i nejasnih sjećanja, koja pak, kako priča odmiče, bivaju sve pouzdanija. Njihova krajnja vjerodostojnost ostvarena je upravo smjenom pripovjedačice, odnosno njenim povratkom u 1945. godinu. Razmjena pogleda ustvari znači sintezu viđenja – onog koje je, obilato impresijama, oblikovano u mladosti, i onog, čije su zrelost i informiranost uvjetovane vremenskom distancom – sintezu, za čiji prikaz je postajanje ženom i ponajbolji kontekstualni okvir.

Ovdje do izražaja dolazi i za Wolf specifično razumijevanje feminizma, postojano u svijesti da oslobođenje u konačnici nije ni moglo biti apsolutno:

Nisam bila raspoložena za oslobođenje. Ležala sam ispod drveta i bilo je mirno. Bila sam izgubljena i pomislila sam da ću zapamtiti granu drveta pred lepim majskim nebom. Onda se narednik visok kao drvo posle završene smene popeo uzbrdo, sa zadovoljnom nemačkom devojkom sa svake strane. Sve troje krenuli su u pravcu vile, a ja sam konačno imala razlog da se zakrenem i zaplačem.

(48)

Iako se rijetko ističe kao obilježje Wolfine proze, egzistencijalizam je ipak prisutan u određenim, ideološki praznim dionicama teksta poput ove, a zvuči kao kada se iskren uzdah nesvjesno otme da oda umor. Oslobođenje na kraju Razmjene pogleda dozvoljava pripovjedačici olakšanje koje obje strane osjećaju po završetku borbe, bez obzira na njen ishod. “Nisam bila raspoložena za oslobođenje,” je vjerovatno jedan od najautentičnijih komentara velikog događaja kojeg je slavila cijela Evropa. Osim što otkriva koliko razočaravajuće neuzbudljivi znaju biti “veliki dani”, pripovjedačica suptilno prisvaja svoje ljudsko pravo na emociju koja ne reflektira nužno duh kolektiva, i sebično svoju reakciju ne prilagođava onome što se od nje očekuje. Njeno, kao i Avgustovo, narativno lutanje između mladosti i zrelosti generiše zaokružen tekst, koji jednostavnim i konciznim jezikom istražuje velike ideje.

Svjesna da će ostati upamćena po nekim drugim djelima, Wolf se ovom tankom knjižicom oprašta od književnog rada, od voljenog supruga, i Avgusta, mireći se sa sjećanjima koja ranije nije željela ili mogla zaboraviti.


MELIHA HADŽIMEHMEDAGIĆ rođena je 1996. godine u Sarajevu, gdje studira Germanistiku i Anglistiku. Prevodi, piše poeziju i književnu kritiku, a radi u digitalnom marketingu.

Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund

 303 total views,  11 views today

Komentariši