Ervin Mujabašić
Palimpsest ili kako uhvatiti sunce
~ Ukoliko izreknem laž neka se smiluju i oproste mi mrtve, moje riječi se ionako više ne dotiču živih. Ovo je sve što znam o dva života i dvije smrti, o majci koja je ustupila svoje ime vlastitoj kćeri, i ženi koja se zove po imenu svoje majke, Basel Virozs ~
1.
Anatol Stepanovič Mikuljin je bez treptanja buljio u fotografije muškarca čija je glava bila rascijepljena na dva dijela, i u krv koja je na fotografijama bila crna, i potom u lice djevojke koja je stajala ispred njega, i onda opet u fotografije muškarca koji je ubijen. I pored toga što je minutu ranije, tvrdoglavo odbijajući odvjetničku pomoć i savjete, djevojka priznala svoj zločin bez oklijevanja, promišljanja i krivnje, morao se prisiliti kako bi joj povjerovao. Pročitao je lice djevojke kroz koje kao da nije tekla krv, lice boje papira na kojem je trebala biti ispisana njena presuda, i vidio da govori istinu. Nije htio vjerovati da je učinila ovu grozotu, da je rascijepila drugom ljudskom biću lobanju, ne zato što nije mislio da djevojka nije sposobna učiniti takvo nešto, već zato što je znao da je morala. Koliko je mogao vidjeti, učinila je ovom svijetu uslugu počinjenim ubojstvom, no zakon je zakon, a ubojstvo je ipak ubojstvo. Poželio ju je usmjeriti da kaže laž, iskrivi istinu bar, no nije imala namjeru ustuknuti i reći da nije razmišljala ispravno, da se uopće i ne sjeća kada je i zbog čega uzela sjekiricu u ruke i zamahnula njome kako bi ubila, i da je u srdžbi pred očima vidjela samo crveno, crno ili neku treću boju.
Sudac Mikuljin je bio umoran od gledanja u ubice. Tjedan poslije tjedna, više ih nije mogao razlikovati, odvojiti jučerašnjeg ubojstvenog stvora od onog koje je pred njim stajalo danima ili godinama prije. Ovo je bila istina svega.
Gledao je u transkripte izjave koju je djevojka dala u noći počinjenog ubistva. Nije tražila milost, i nije tvrdila da je nevina – pomislio je Mikuljin. Čitao je izjavu četvrti put danas, siguran da, nakon što sve bude završeno, nikada neće zaboraviti lice sastavljeno od hartije.
početak razgovora: 03.43. h
isljednik: ime?
okrivljena: Basel.
isljednik: puno ime?
okrivljena: Basel Elena Virozs.
isljednik: koliko ti je godina?
B.E. Virozs: dvadeset sljedeće zime.
isljednik: devetnaest onda. Mađarka?
B.E. Virozs: da.
isljednik: zanimanje?
B.E. Virozs: …
isljednik: zanimanje??
B.E. Virozs: kurva.
isljednik: a sad… kaži nam šta se desilo?
B.E. Virozs: već sam kazala triput.
isljednik: kaži nam opet. mi volimo slušati priče.
B.E. Virozs: ubila sam ga. tako je, ubila sam ga. uzela sam u obje ruke sjekiricu kojom je razbijao volovske kosti i odvajao s njih meso, prišla sam mu s leđa, i zabila mu je u glavu. glava je pala u tanjir s borščom, a sjekirica je ostala stršati iz glave. bilo je kao da razbijam zrelu lubenicu. krv je bila svuda unaokolo.
isljednik: zašto?
B. E. Virozs: zašto, šta?
isljednik: zašto si ga ubila?
B.E. Virozs: udarao me je… i sjekao. sve nas je udarao.
isljednik: koga sve.
B.E. Virozs: ……
isljednik: koga sve???
B. E. Virozs: ostale kurve. koga drugog?!
isljednik: zašto vas je tukao.
B.E. Virozs: ja to ne znam. vrlo vjerovatno jer je mogao.
isljednik: ovome, dakle, može posvjedočiti još neko?
B.E. Virozs: da, ostale djevojke.
isljednik: koliko dugo poznaješ… koliko dugo si poznavala Sergeja Pavlova?
B.E. Virozs: sedam godina.
isljednik: gdje si ga upoznala?
B.E. Virozs: kamo sreće da nisam.
isljednik: gdje?
B. E. Virozs: došao je u dom gdje sam živjela. tražio je kućanicu. pronašao je mene.
isljednik: opiši sjekiricu s kojom si to učinila?
B. E. Virozs: šta?
isljednik: sjekirica. opiši je.
B. E. Virozs: bila je predivna.
isljednik: dobro, i još?
B.E. Virozs: možeš njome odsjeći list paradajza kroz koji možeš ugledati drugu stranu. ima dršku na kojoj je njegovo ime. posvuda je urezivao svoje glupavo ime jer je volio posjedovati, valjda. tvrdio je da su čak tri klupe u parku njegove. urezao ga je i na meni. hoćeš vidjeti?
isljednik: vidjeli smo. kad se ovo desilo?
B.E. Virozs: koje, urezivanje imena?
isljednik: ne, ubojstvo.
B. E. Virozs: jučer. već sam vam sve ovo kazala.
isljednik: gdje su bile ostale djevojke kad si ubila?
B.E. Virozs: spavale su.
isljednik: je li u bordelu bilo još nekoga?
B.E. Virozs: ne, bilo je dosta rano.
Isljednik: ko je još bio?
B.E. Virozs: rekla sam, niko!
isljednik: je li neko osim tebe dirao sjekiru.
B.E. Virozs: otkud bih ja to trebala znati…
Anatol Mikuljin je naglo prestao čitati policijski prijepis. Znao ga je skoro naizust. Pogledao je u fotografije djevojke koja je ubila svodnika Pavlova. Fotografije na kojima je bila skinuta do donjeg rublja, na kojima je u ruci držala pločicu sa svojim imenom i brojevima kojima su bili ispisani njeno ime, njena visina, težina i datum hapšenja. Gledao je u modrice na njenom tijelu, na rukama i bedrima, gledao je u dno njenih leđa, mjesto na kojem su ožiljci ispisivali svodnikovo ime. Samo njeno lice nije imalo tragove nasilja.
Kad biste imali takvu moć i mogli vratiti vrijeme, biste li učinili isto? – zanimalo je sudiju Mikuljina koji je, naravno, postavljajući okrivljenoj posljednje pitanje, mislio na nasilnu smrt svodnika Pavlova.
Ne. Mislim da bih mu sljedeći put iščupala i njegovo crno, natrulo srce – odgovorila je Basel Elena Virozs, nakon što je razmislila jedan trenutak.
Sučeve oči su se pretvorile u dvije debele bore. Sudac Mikuljin se nadao Virozsinom odgovoru koji bi omogućio juristički presedan, i spasiti Elenu Virozs od propasti. Presuda je bila brza, kratka i surova, trideset i sedam godina u sanktpeterburškom kažnjeničkom centru Кriževi, bez mogućnosti pomilovanja, i na Mikuljinov ritualni udarac batićem po stolu, Basel je i protiv svoje volje trepnula očima, kao da se trgnula iz sna u kojem je bila negdje drugdje.
2.
U ovo sam siguran: koža na čovjeku ju je činila pribranijom čak i više nego je to mogla učiniti tinktura kojom je zauvijek mijenjala ljude, i koja se neopozivo miješala s njihovom krvlju i stanicama, zastajući u epidermi poput nenaslućene dvojbe ili krivnje. U mnogome, tintu je i smatrala za krv.
Ljude nije gledala u oči, već u kožu, niti je s pogledom uperenim onamo sudila o njima; daleko od bilo kakve ružne prosudbe, Basel se samo divila pokrovu na njihovim tijelima, i to je doista bilo sve.
Sve dok je u ruci držala Rileyev pištolj, ili polinezijsko, zubato dlijeto načinjeno od žilavog bambusa, ili iglu od kosti, mogla je svaki put nesmetano uživati u ovom predivnom organu koji diše, vonja i preplašeno se pokreće na bolan i njemu dotad nepoznat dodir i ples igle utopljene u tintu. Činila je ovo pod izgovorom svog predanog rada, prijetvorno i tiho oslonjena na površinu klijentova tijela (koje je ionako skrivalo sram, suze ili nelagodu zaklapajući oči) prstima ljuspaste šake koja je bila slobodna.
Svako tijelo koje je imala dotaći i upoznati, u njezinom je umu bilo neponovljivo, jedinstveno i predivno – drugačije, i svaku kožu na njemu imala je oslikati kao da joj je prva, kao da prije nego ju je ugledala nije postojala niti jedna. Koža je bila njeno nebo, njen zrak i njen kruh. Užasavala se od pomisli da neko drugi osim nje dira njene kože, da se neko drugi usuđuje uživati u njihovoj ljepoti, i da osjeća radost i žmarce već od samog pogleda na njih.
Pred svitanje se, poput napuštene i oklevetane ljubavnice, zaklopljenih očiju uspavljivala sjećanjima na kožu te noći, sjećanjima na njen pigment, njenu varljivu elastičnost i gipkost, na nenaglašenu, očitu ili latentnu maljavost, na njenu mokrinu ili suhoću, način na koji je zategnuta preko kostiju i mišića kao sukno, kao svila, uvijek i iznova zadivljena mehaničkim načelom po kojem su pregibi, udoline i osovine na zglobovima, vratu i leđima od ovog živućeg platna pravili ljupke bore i valove; iako se ispod kože koju je promatrala kao stepska, divlja kuja (kojoj je pored gladi i nezasitosti ostao još i instinkt, pronicljivost njene krvi) neprestano dešavalo nešto iznimno, Virozs je – isključiva u svome divljenju – mogla vidjeti samo nju. Postojala je samo koža.
Poslije ovih, dolazila su sjećanja na mirise. Mirisa je bilo mnogo.
Basel je naglo i sujevjerno otvarala oči kako bi sjećanje bilo cijelo, i na usta bi joj od siline zadovoljstva navrla slina, kao pri pomisli krušku ili tek ispečen kruh.
Soba u kojoj je spavala imala je samo krevet, zidove premazane krečom i okno na kojem su bili naslikani krinovi, i koje je bilo široko tek toliko da je Basel kroz njega mogla provući glavu. Nalikovala je na manastirsku ćeliju u kojoj ne postoji predmet koji ne posjeduje svrhu datu bogom i koja je svedena na nagost dužnosti.
Nalikovala je na grobnicu.
Kroz prozor (koji je više sličio puškarnici) provlačila se drska, pravilna zraka svjetlosti. Tijekom dana svjetlost je pravila usamljenu i predvidivu šetnju geometrijskih sjenki: sjećala je na umarajuću maršrutu robijaševe šetnje, na kaznu i kolotečinu. Basel Virozs nije voljela ove sunčeve otiske – bili su je podsjećali na majku, i onda bi je ona posjećivala u snu, i potom bi Basel zapadala u sjetu i nerad – no svejedno ju je radovala njihova optička paradigma, jer je ovako mogla usporediti sebe sa suncem. Izgledalo je, naime, kao da nebesko tijelo tetovira zidove i pod njene sobe, i ona se onda sjećala šta joj je majka govorila.
Sunce i Basel razmišljali su slično.
3.
U mislima je zaista govorila platno, a ne koža.
Nikada koža.
Bilo je za nju nečega prostog i divljačkog u ovoj dvosložnoj riječi, nečega nepokretnog, jednosmjernog, gnjilog i mrtvog: držala ju je za prljavu i nedostojnu. Virozs ju je izbjegavala i, onda potom, bacila u semantičko mrtvilo, zaboravljajući da je, uopće, ikada postojala.
Voljela je misliti o koži i dodirivati je, podjednako uživajući u njenom mirisu koliko i u njezinom smradu, ali nije ju sanjala, niti je sanjala bilo šta od svega ovoga što je preplavljivalo njene misli trenutak prije nego zaspi; nije se usuđivala učiniti ovo, sanjati ju, jer se bojala da se više neće htjeti ili moći probuditi, ili da će sanjajući ih oskrnaviti ova sjećanja, i učiniti sebi zlo od kojeg se neće moći oporaviti.
Prvog se plašila jer je postojala mogućnost da začne sanjati samo jedan san i samo jednu kožu, i znala je da ne bi podnijela ovakvo mučenje, a drugog jer je sumnjala u profanu izvjesnost da je njeno divljenje licemjerno, a njen ideal možda neistinit.
Ipak, više od svega, plašilo ju je da se ova dva zasebna svijeta – stvarnost i snovi – ne spoje negdje izvan onoga što je znala raditi najbolje.
Basel Virozs nije vjerovala u boga, nije čak niti znala za koncept jednog, i samo po ovome ponešto je nalikovala svojoj majci, anarhistkinji i ubojici iz Sankt Peterburga, ali je platno bilo najbliže čega se tetoviristkinja plašila, čemu se skoro bezuvjetno podavala, čemu se divila i što je imenovala za ličnu svetinju.
Tetoviristkinja Virozs radila je samo noću, i samo u tinti koja je na koži imala farbu prorijeđenog hematoma ili venecijanske cigle, pa je sličila pakosnim i izgarajućim ranama koje je na njezinom tijelu ponekad – i samo ukoliko bi mu Basel dozvolila – pravilo sunce. Tinta je mirisala po prašini i kiši, jer ju je dobivala iz praha gline i pigmenata oksidiranog željeza, i ovako je mirisalo i njeno tijelo: zavodljivo poput vode i puteno poput zemlje.
Ponekad – kada je čak ni plač nije mogao uspavati – kada se sunce podmuklo skrivalo iza oblaka i kada je Basel mislila da joj ne može nauditi, sramežljivo je pomaljala glavu van sa isturenim nosnicama i očima, upijajući buku i mirise dana, i čim bi se njeno lice ispunilo krvavim, bolnim plikovima, vraćala ga je žurno u tamnu sigurnost kuće; sreća koju je tad osjećala, samo jer je učinila nešto njoj nezamislivo, nedopustivo i nemoguće, bila je nemjerljiva sa onom koju je osjećala dodirujući tuđa platna.
Njezini dermatotemi počivali su na drevnim i zaboravljenim aksiomima o čovjeku-zvijeri.
Rađali su se u njenim snovima iz dualističkih priča koje joj je nekad davno čitala majka, i koje je poslije recitirala po sjećanju samoj sebi, pa je sa svakim animalnim simbolom urezanim u nečije tijelo oživljavala jednu poemu o magijskoj svezi životinje i čovjeka. Ove priče su se izmijenile u njenim mislima od vremena kad ih je prvi put čula, i upravo su zbog toga bile još uvjerljivije. Da nije čvrsto vjerovala u njihovu ljepotu i njihov smisao, uopće se ne bi usuđivala uroniti ove piktografe nekome u kožu.
Njene tetovaže, ponekad djelomične ali nedvosmislene, a ponekad cjelovite sličice snova koje je sanjala, postajale su budne tek kad bi se leđa, ruke ili bedra njenih klijenata napokon pokrenuli, jer je Basel sve dotad zahtijevala njihov apsolutni mir; zajedno sa kožom koja se rastezala i sabijala, tetovaže su pravile amfibijske kretnje, i činilo se da su Virozsini crteži uistinu živi. Čak su i same kretnje tijela ispred Baselinih očiju (koja je ova upravo bila dovršila slikati) bile očitije i primjetnije; između Basel Virozs i svakog njenog platna postojao je dijalog, i zbog ovoga platno i Basel su bile jedno.
Bilo je kao da Basel Virozs na ljudskim tijelima posmatra projekciju misli koje su samo njene, vidljive tek njoj, i samo tad nije bila posve sigurna šta je u njenoj duši budilo veće osjećaje ponosa i ljubavi: platno ili tinta boje krvi u njemu.
Kako god, ovo su bili trenuci kada se osjećala kao da je upravo postala majka. Gledala je u tetovaže kao da gleda u svoje kćeri.
4.
Basel Elena Virozs je više nego jedanput prošaputala sebi u mislima kako je dobro jer je njezina kćerka rođena u vlažnoj i mračnoj ćeliji broj f-29, širokoj četiri i dugoj osam metra, u istočnom krilu krstolikog zatvora u kojem su se kajale žene, i koje je od ostatka ove mizerne, ciglene kuće bilo odvojeno betonskim zidovima i bodljikavom žicom. Kružile su priče da je od tisuću zatvoreničkih soba bilo naseljeno devetsto devedeset i devet, i da u posljednjoj još uvijek miruje Aton Tomašev, čovjek koji je dao sagraditi zatvor Križeva, i da njegov duh još uvijek pohodi zatvorske koridore. Drugi mit govori o tome kako se sam dao zazidati u posljednju ćeliju zbog krivnje jer je ubio svoju ženu.
Život u Križevima se svodio na najokrutnije preživljavanje, a bio je dvostruko brutalniji za žene – shvatila je vrlo rano ubojica svoga čovjeka Elena Virozs – jer su na ovakvim mjestima, zaboravljenim od boga i prezrenim od ljudi, čak i žene brzo prestajale biti ljudska bića, ponekad jer su na ovo bile primorane, a ponekad jer to uopće niti u jednom trenutku i nisu bile.
Nakon samo godinu dana, Elena je na svojim bijelim dojkama imala dvije tetovaže cvijeta divlje ruže, na koljenima ispisanu riječ nikad, na lijevoj podlaktici jedan a na desnoj tri skeleta čovječje šake, a na potiljku pažljivo obrijane glave bile su utetovirane mačje oči. Imala je babuške u četiri ćelije, i ono što je imala reći ili učiniti druge zatvorenice su pažljivo slušale, promatrale i poštovale, čak iako su na mjestima ili uvijek mislile drugačije.
Izvan zatvorskih zidina regina Basel Elena Virozs bila je izopačena, a unutar njih bila je vrsta boginje.
Bilo je ovo svima jasno već poslije tri tjedna koje je provela onamo, kad je silovateljka Irina ‘Nož’ Semjonovna, zajedno sa svoje dvije svinje, pronađena u zatvorskom podrumu; njihovi vratovi bili su rastrgani zupčanikom za vratni mehanizam koji je počivao pored preklanih ženskih tijela poput jednako mrtvog svjedoka, a na njihovim desnim šakama nedostajali su palac i kažiprst. Šest odgrizenih prstiju, od kojih su dva imala nokte ofarbane lakom, visjelo je čitava tri sata pored ulaza u Virozsinu ćeliju. Prste više niko nije vidio, niti je iko smio pitati kamo su nestali.
U svakoj ćeliji živjelo je šest zatvorenica. Regine su živjele same, ili samo sa jednom ili dvije djevojke, koje su nekada imale ulogu supruge, a nekada kćerke. Kreveti su bili poredani jedan povrh drugog, njih tri na dva suprotna zida, i na njima bile su prljave lanene bale ispunjene slamom.
U zatvoru nije bilo dozvoljeno posjedovanje ogledala, nije zapravo bilo dozvoljeno posjedovanje uopće, i samo su regine imale prerogativ na dragocjenost kakva je zrcalo, s kojom je moguće manipulirati svjetlom; zrcalo nije više bilo prozaičan simbol taštine ovdje u paklu, već pokazatelj statusa i sredstvo za komunikaciju. To nije značilo da je društvo žena-sužnjeva u tamnici počivalo na načelima matrioligarhije i podčinjenosti, već unutar iskonskih i pradavnih pravila i zakona časti među lopovima i ubojicama. Bilo je važno i pametno naučiti ova pravila, koliko god se ona doimala nepravednim, besmislenim i nevažnim, i svaka koja ih se držala imala je izglede preživjeti Križeve, i možda čak izići jednog dana van.
Na jednom mjestu zatvorenice su jele, srale, masturbirale, strahovale, mislile na sav glas, psovale, maštale da su negdje drugdje, i svaka od njih vrlo brzo se imala priviknuti na gužvu, naprosto jer su gubile razum nakon dva ili tri tjedna provedenih na ovom mjestu. Na sredini ćelije, ali bliže zidu i vratima, bila je rupa predviđena za izmet, ali su akustiku ovih govnovoda utamničene mnogo češće koristile za razgovor i razmjenu. Privezano za čvrst kanap ili bakrenu žicu, ovako su jedna drugoj mogle dostaviti skoro sve, i trgovati bilo čime. Na ovaj način čak su ponekad razgovarale i sa mužicima.
Muškarci nisu mogli vidjeti zatvorene žene, ali su mnogi tvrdili da ih mogu namirisati, i da mogu namirisati vlastite sinove i kćerke.
Zatvorenice su uistinu mogle spasiti svoj život i svoje dostojanstvo, i napokon napustiti ćeliju i ponovno postati ljudski stvorovi, samo ako zanesu, ako u ovaj svijet donesu dijete. Ovo je bilo nadasve opasno učiniti jer je prokreacija predstavljala delikt pobune i slobodoumlja: izdaje. Onima koje su to svejedno učinile, i koje ovo nisu mogle skriti, bili su ponuđeni jednostavni i neumoljivi izbori, i nije marilo ako su ih silovali stražari. Samoubistvo poslije porođaja kojim je moguće sačuvati dostojanstvo i život djeteta u stomaku, ili smrt prije.
5.
U tamnici nema mnogo majki, i ovo su najdovitljivije žene na svijetu. Uske, staklene boce, do vrha napunjene mramornim zlatom, dobivale su iz dijela zatvora u kojem su bili muškarci, ili su se podavale pohoti stražara ne promišljajući o posljedicama koje će uslijediti. Vještina je bila u tome da to učine brzo i neprimjetno. Brze su bile mnoge; neprimjetne – samo neke.
One čiji je blud s čuvarima otkriven ili osujećen, bile su osramoćene i prognane iz društva tako da ovo svi mogu vidjeti, i nisu se mnogo razlikovale od pajceka i pacova. Odmazda za njihov zločin bila je stravična: bile su primorane nositi brižljivo sakupljane žilete u svojim genitalijama, i potom ponovno općiti sa murjom, i samo ukoliko prežive bilo im je dozvoljeno živjeti poput sluga. Moglo ih se vrlo lako prepoznati jer su uvijek bile same, izbjegavale su čak i jedna drugu, i nosile su posjekotinu koja je prekrivala cijeli obraz – znak one koja više ne posjeduje čast, samo brazgotinu.
U protivnom, bile su skrivale bremeniti stomak stežući ga ivrpcama donjeg rublja, i podražavale menstrualnu krv sijekući pazuh ili unutarnje bedro kasno u noći, kad su bile posve uvjerene i sigurne da njihove cimerke spavaju; sakupljenu krv iz posjekotina koja im je trebala potrajati četiri dana, čuvale su u rektumu, a zbog jedne jabuke ili kruške tjedno, postajale su zatvoreničke kuje. Djecu su, poput životinja, rađale u avetinjskom miru strahujući od prodornog dječjeg plača, a pupčanu vrpcu sjekle su samo ukoliko su tom trenutku sačuvale snagu i prisebnost.
Ponekad, zatvorenice su pronalazile mrtvorođenče, nago ili umotano u oskudne krpe u ćošku hodnika ili kupatila u kojem su se kupale svaka tri dana. Ubrzo poslije, pronalazile su i majku koja je noć prije bila porodila leš.
6.
Kad ju je prvi put izvela van, Virozsina kći je bila mlada samo tri mjeseca, i odmah je, mnogo ranije nego je trebala i smjela, imala spoznati šta je to bol. Elena je bila pomislila da je njezinu kćer opsjeo đavo, i da je napokon došao naplatiti sve njene grijehe, a ostatak zatvorske zajednice je likovao (ali samo kada ih Elena nije mogla vidjeti), kad je bucmasto i bijelo lice djeteta već za samo nekoliko minuta bilo izobličeno otvorenim ranama i čirevima ispunjenim krvlju. Poslije, Elena joj je rekla da je sunce ne voli jer je prokleto ljubomorno na njenu ljepotu, i da je zbog ovoga vrlo posebna.
Rekla joj je da ovo zaboravi – nikad.
Ovdje gdje jesi – kazivala je mnogo puta Basel Elena Virozs svojoj kćerki – sunce ti ne može učiniti loše.
Kasnije je shvatila da je isto mogla kazati i za ljude, jer ju je tu gdje su bile mogla daleko bolje zaštititi nego bilo gdje drugdje, i dok je ovo govorila niz obraze su joj se slivale suze. Elena je pazila da ovo neko ne primijeti, i zamijeni za slabost.
Basel Virozs je odrasla u zatvoru, i kad je nakon šest godina utamničenja upitala svoju majku ko je njezin otac, Basel Elena Virozs se nasmijala tako jako da se umalo udavila poluprežvakanim parčetom kruha i komadićem konjskog mesa, i potom joj potkazala prstom prema smrdljivom keramičkom otvoru (kojeg su zatvorenice poklapale limenom zdjelom za čorbu) na ćelijskom podu. Basel Virozs je, zadovoljena majčinim odgovorom kao i s bilo kojim drugim, sa svih svojih šest godina bila usmjerena ka banalnom uvjerenju da su svi očevi govna, pa ipak, ovo je nije spriječilo da svaku noć, sa glavom naslonjenom pored rupe, razgovara sa svojim. Ovi dijalozi su ličili na molitvu jer je i Basel, baš poput svakog vjernika, pretpostavljala da je neko s druge strane pažljivo sluša.
Basel je bila slobodna hodati po čitavom zatvoru, sve do zidina iza kojih je uvijek mogla čuti glasove: psovke, urlike i smijeh. Htjela je znati ko je onamo, ali joj je majka samo odgovorila – Niko. Čula si vjetar.
Bila je budna noću, kao i sve žene s kojima je dijelila svoj dom. Znala ih je po imenu i crtežima po tijelu, malena Basel Virozs, i znala je zašto su ovdje. Znala je i zašto ne mogu spavati (jer sanjaju svoju djecu, iako ih mnoge uopće nisu imale, i jer ih ovo mnogo boli), i da im nedostaju sunce i zrak koji ne mirišu po prašini, pišalini, znoju i bolesti.
Čak i u zatvoru, ljudi nisu mrzili djecu. Dok su gledali u Eleninu kćerku bilo je kao da gledaju u drvo, oblak ili potok koji je nakon kiše utekao svom koritu. Dok su gledali u Eleninu kćerku bili su sposobni zaboravljati. Zatvorenice su se privikle na Basel, djevojčicu koja je preko lica imala prozirnu, ružičastu plazmu pokožice, i koja je neprestano promatrala tetovaže na njihovim tijelima, zanimala se za njihovo značenje i onda ih strpljivo precrtavala na komade papira, na tkaninu i zidove.
Nisu više mrzile niti njenu majku, ženu koja je popljuvala i pogazila sopstvene zakone, možda zbog toga što ih je još uvijek plašila, a možda jer je ovako naprosto bilo lakše.
7.
Deset godina poslije, Basel Virozs je postala slikarka, i više nije pogledala natrag.
Bila je cijenjena poput regina, i voljena poput žena-vračeva. Znala je za sopstvenu verziju činjenica života i vjerovala je da se žene rađaju kao ubojice, čedomorke, lopovi, buržujke, agitatori, anarhistkinje, prevarantice, krivotvoriteljke, kurve i sufražetkinje. Sve koje je srela govorile su joj o svojoj nevinosti, ali ona nije znala šta to znači, jer nije mogla zamisliti svijet izvan ovog, niti je mogla pojmiti zašto bi ijedna od njih htjela izići iz njega. U njenom umu, oni koji su bili vani bili su kažnjeni.
Voljela je smisao, zapravo nalazila ga je čak i u proturječnoj činjenici što se cijeli život morala kretati po mraku i sjenkama, i bilo joj je milo jer je svaka tetovaža u zatvoru – koji je bio njezina kuća – bila suvisla. Tetovaže na zatvorenicama su počivale na hermetičnom, znakovnom sistemu i kodu znanom samo njima, pogotovo onima koje su ih zaslužile, i ponosno ili sa stidom nosile na svojim tijelima.
Ove prve imale su izbor pokazati ih ili ne, ove druge nisu.
Tetovaže izvan ovog sustava bile su znameni drskosti, neznanja i nemara: bile su uvrede, i morale su biti skinute sa kože.
Crnu tintu od ugljena, debele šivaće igle i gitarine žice s oštrim vrhovima krijumčarila je preko zidina, sa one strane gdje je živio niko i gdje je zvuke podražavao vjetar, slično kako je krijumčarila upravo ovu boju sve do nečije hiperderme, poslije čega su ostajali pravilni keloidi obojanih ožiljaka. Kožu je rezala žiletom po već ucrtanom dizajnu, a s dlanom druge ruke trljala je u svježe rane: farbu, crnu pastu za cipele, rđu i barut smrvljene u fini prah, ili čađ od plamena skinutu sa stakla i pomiješanu s urinom.
Ovakve tetovaže doimale su se poput tjelesnih izraslina, činilo se naime kao da su oduvijek i bile tu, i bile su vrlo bolne; ponekad uopće i nisu zarastale, i žene koje su pristajale na njih nerijetko su umirale u labirintu gangrenoznih muka.
Na ovom mjestu bio je to jedan od načina spoznati slabe žene, njihovu zatrovanu i rastanjenu krv, i odvojiti ih od onih koje su znale kako preživjeti.
Basel je sad već vrlo dobro znala sve o ožiljcima i tetovažama svoje majke (one na glatkim koljenima i obrijanom potiljku bile su izjave i bile su očite, kosti ljudskih šaka boje mahovine bili su ljudi koje je ubila, a cvjetovi ruže na dojkama – čulni grb ženskog i kraljevskog principa), i urezala joj je duboko u tkivo britvom i crvenom kanom dvije sopstvene:
Krila sove na leđima i poleđini ruku, sve do laktova (kako bi jedne noći njena majka mogla poletjeti i pobjeći iz ovog nemilosrdnog i ukletog mjesta),
i nautičke simbole strana svijeta oko pupka (kako bi je pronašla kad ovo napokon uradi).
Veliku poderotinu na leđima iznad zadnjice počinila je sama Basel Elena Virozs.
Ovu tetovažuvolim najviše – progovorila je jedanput pokazujući na brazdu, i kćerka Basel je pažljivo slušala šta – jer je drugi udarac rukom bio moj. Ondje je stajalo jedno ime, i sve dok je bilo tu nisam mogla pripadati sebi. Riječ tatau je upravo to – dva udarca rukom i boja – zar ne?
Tetoviristkinja Virozs je umjesto riječi da klimnula glavom.
8.
Basel Virozs je izišla iz zatvora Križeva u sumrak, onog dana kad je napunila osamnaest godina. Na sebi nije imala niti jednu tetovažu, i bila je ovo noć kad se najmanje osjećala sretnom i slobodnom. Gledala je u grad koji ne poznaje, u ljude koje prvi put vidi, u ulice koje su joj izgledale velike, strane i odbojne.
Mogla je otići bilo gdje, i ovo joj se nije svidjelo. Bila je svikla na zidine, zabrane i redukcije. Htjela se minutu poslije vratiti unutra, tamo gdje je ostavila majku, ali joj nisu dopustili. Rekli su joj da mora ubiti ili ukrasti, ako hoće natrag.
Gledala je kako sunce pada i zamire, i poželjela je potrčati prema njemu i sustići ga, neka je sprži u pepeo i svemu učini kraj.
Nakon što je otišla, zatvorenice su se iznenada sjetile zašto mrze njenu majku. Basel Elena Virozs zadavljena je naredno jutro gajtanom isprepletenim od žice.
Imala je trideset i devet godina. Nije se opirala.
zatvorska legenda:
regina – vođa bloka ili ćelije
kuja – prostitutka
murja – čuvari, policija
pajcek, pacov – doušnica
mramorno zlato – sperma, sjeme
mužici – muški zatvorenici
babuška – podanica, vojnik
slikarka – tetoviristkinja
svinja – sluga
žene vračevi – liječnice
Requiem za Basel Virozs
Tog jutra, upravo pred svitanje i kao nikad prije, sjećanja su bila duboko zakopana u njenu ispodsvijest, i Basel Virozs nije mogla doprijeti do njih prije nego što je usnula. Nije bila osjetila razočarenje ili ljutnju. Moglo bi se reći da je nije osjećala bilo šta. Čula su joj bila neupotrebljiva i obamrla. San je nadmudrio sjećanje.
Basel je prvi put, nakon toliko mnogo vremena, zaspala bez ijedne primisli na platna. Zaspala je u tišini kakvu je ponekad moguće susresti u šumi, kada je grabežljivac u blizini.
Kada se probudila uopće se nije sjećala svojih snova; bila je čak uvjerena da i nije bila sanjala, da možda čak i nije bila zaspala. Vani je još uvijek trajao dan, i Basel je tim više povjerovala u ovu drugu pretpostavku. Svjetlost je bila obojala sobu u bakar, i Basel Virozs je pomislila – kako lijepo od nje.
Basel je malo mogla znati da nije bila budna cijelih trideset i sedam sati, i da je prespavala sanktpeterburšku bijelu večer, i da će uskoro biti mrtva.
Osjećala je svrbež posvuda. Htjela je zguliti kožicu s tijela i odbaciti je poput zmijske košuljice. Bojala se boli, i ovo je bio jedini razlog zašto to dosad nije učinila. Svejedno je pomahnitalo grebala po koži jer joj nije bilo preostalo učiniti bilo šta više.
Pogledala je naglo prema lijevoj ruci jer su se na mjestu gdje je svrbež prestao krenule pojavljivati tanke žilice crvene boje; crveni konci su se mitozno granali i udvajali, i onda prelazili u oblik. Basel je prepoznala tetovažu koju je načinila samo tjedan prije – izduljeno i gipko pastrvino tijelo, njena superiorna peraja, i povrh škrga krupne, sjajne ljudske oči – kako postupno osvaja i prekriva čitavu njenu lijevu ruku, i nije mogla učiniti bilo šta da ovo zaustavi. Pastrvina glava je završila na Baselinom ramenu, i samo ukoliko bi malo skrenula licem prema dolje Basel je mogla susresti njezin pogled. Bilo je kao da gleda u drugog čovjeka. Dodirnula je boju na ruci. Na prsima je ostao trag. Boja je bila svježa. Pomislila je da ovaj put sanja. Obrisala je tintu s ruke, ali se pastrvina slika vratila natrag. Dok je gledala kako se riba s očima kao u čovjeka iznova pojavljuje na njenoj koži, shvaćajući da ne može zaustaviti proces, shvatila je da je svrbež potpuno iščezao. Odmah potom, pramen kose je pao na tlo. I još jedan. I još jedan odmah poslije. Na pod je skliznula sva njena crna kosa poput dotrajale vlasulje. Ustala je i skinula odjeću, koja je skliznula s nje na pod kao maloprije njezina teška kosa, i doteturala do zrcala u uglu sobe. Čitavo tijelo Basel Virozs bilo je odjeveno u tetovaže. Ponovno je pomislila da ovo mora biti san.
Ne može biti drugačije – kazala je sebi, i nije uspjela posve povjerovati u ono što je rekla. Nije, zapravo, niti htjela.
Okrenula se i pogledala preko ramena u svoj odraz, i na leđima ugledala ptičja krila, istovjetna onim što ih je naslikala svojoj majci. Sagnula se i otkrila busolu obavijenu oko pupka. Ovako bez kose, neodoljivo je sličila Eleni. Činilo joj se da u zrcalu posmatra upravo nju.
Krenula je brojati tetovaže, i shvatila je: sve su bile tu. Sve koje je ikada ikome podarila. Na čelu, sa jednom zrakom koja se spuštala prema nosu, i drugom koje je završavala na tjemenu, bilo je crveno sunce. Basel Virozs je prišla ogledalu, i dodirnula na glatkom i mirnom staklu svoj lik. Prešla je prstima preko lica, preko brade, ustiju, nosa, i onda dodirnula sunce.
Vratila se do kreveta i nastavila prebirati prstima po svom tijelu i živućoj tinti. Bilo je kao da rukama remeti mirnu površinu vode, koja je poslije njenog hira nanovo uspostavljala mir i postojanost – svoj autoritet. Tetovaže su već tad bile prodrle duboko u njenu kožu, meso i kosti. Do vremena kad je ponovno zaspala – zbunjena umorom koji ju je iznenada preplavio i naslonjena na zid nasuprot svome neobičnom prozoru, gdje se svjetlost još uvijek nije bila dovukla – čak su i njezine misli bile natopljene tintom.
Sljedeći dan, sunce je kao i uvijek pravilo svoju uobičajenu ophodnju po zidu, i ne sluteći bilo šta onamo je ovaj put srelo Basel Virozs. Prozor je bio otvoren, pozivajući. Basel je dospjela otvoriti oči koje su bile crvene duplje (pa se činilo kao da su ispunjene sirupom od krvi), i osjetiti nesvakidašnju toplinu na svome licu. Sjetila se šta joj je govorila majka.
Napolju se polako stišavala fiesta. Ljudi su slavili vrhunac ljetnog solsticija i sad su pijani lutali u čamcima po Nevi.
Na kamenom zidu Virozsine sobe ofarbane u kreč, na mjestu gdje je bila naslonjena leđima, ostali su tragovi boje koji su se slegnuli na pod, u lokvu od grimiza. Kad ju je naposljetku sagorjelo sunce, na podu je ostao ornament, pečat izrađen od tijela žene, sunca i tinte.
Neki kažu da liči na cvijet divlje ruže.
3,959 total views, 4 views today
