Ervin Mujabašić
Djevojka na I.
Jasno se sjećam. Svjetlo je jedva vidljivo u uglu. Lampa je pokrivena crvenom prozirnom maramom. Osjećam smrad spaljene tkanine, poput karbonskog mirisa suviše ispeglane košulje. Ne smeta mi. Uopće ne brinem hoćemo li izgorjeti u plamenu. Nismo brinuli o bilo čemu, usudio bih se reći, dok smo bili u kući.
Ako se pomjerim makar i centimetar lijevo ili desno, znam, pobljuvat ću sve što sam pojeo i popio u proteklih dvanaest sati. Ležim nespokojno ali ukotvljen u nesposobnost pokreta; soba i svi njeni predmeti i privremeni stanari prave nepredvidive kružnice oko mog zamišljenog centra. Moram zatvoriti oči jer samo tako mogu prevariti iluziju. Na očima su mi, shvaćam iznenađen, nepoznate sunčane naočale sa tamnim neprozirnim staklima, kakve upijaju i ubijaju svjetlost.
Upravo ispred mene, na kauču udaljenom tri koraka odvija se snošaj. Nedvosmislen seksualni čin. Rapport sexuel, oprostite mi na francuskom. Nema bilo kakve sumnje.
Ponoć je davno odmakla i svi, osim nas troje, spavaju ili su u benignoj nesvijesti. Priviknut sam na vlastitu vrtoglavicu dok gledam u ovo dvoje. Moj privatni jebački teatar. On sjedi na sredini kauča sa hlačama spuštenim oko gležnjeva i rukama na njenim bedrima, a ona se njiše na njegovom krilu poput ljudskog metronoma, u majici odsječenoj negdje na razini ženskog pupka. Na leđima plešu ispisane riječi WHEN I SAY HAVE A GREAT DAY, JUST REMEMBER – ”FUCKING” IS SILENT. Oči mi ostaju prikovane na Venerine rupice, dva dražesna udubljenja na donjem dijelu leđa, baš iznad članaka karlice.
Tipična cowgirl poza. Nisam to mogao znati, ali poslije će to biti moj omiljeni seksualni modus operandi. Nisam mogao znati da ću otada uvijek biti bik koji voli kada ga neko jaše.
Ne znam njeno ime, i zbog ovoga želim da poludim. Zbog ovoga i zbog zavisti. Počinjem da mrzim tipa kojem sjedi na krilu. Njega i njegovu prokletu jareću bradicu. Počinjem da ga stvarno mrzim, snagom eksplozivnog sunca.
Dajem joj inicijal I.
Inga. Ines. Ignacia.
Na stereu je Rage Against The Machine. Redžo Protiv Mašine. Bulls on parade. Prigodno, vraški prigodno, pomislio sam. Muzika je utišana skoro do nemušti. Na trenutke ugledam dijelove njegovog spolovila kako se pojavljuju i nestaju u njoj. Pretpostavljam da misle da spavam, ili još vjerovatnije, da uopće nisu sposobni za sram. Lijevo, na stolčiću prislonjenom uz zid upaljen je TV. Monty Python’s Flying Circus. ”The Parrot Sketch”.
Ilana. Iman.
Pokušavam da se ne smijem, i vrlo mi je teško ne ispustiti bilo kakav zvuk. Tada nisam mogao znati da više nikada neću moći pogledati Pythonse bez obavezne usputne erekcije. Pavlov je bio u pravu. Uslovljen stimulus proizvodi uslovljenu reakciju. Biheviorizam jedan na jedan. Ili jedan na dva, kako su se stvari odvijale. Pokušavam se očajno suspregnuti od masturbiranja. Bol i tutnjavu u glavi potpuno i vrlo elegantno potiskuje seksualni poriv. Krv iz mog mozga odlazi u moje prepone.
Ivana. Imogen. Indigo. Ireland. Iva. Irena.
Pogled mi je poman, usmjeren kao u grabljivca koji već nekoliko minuta odmjerava svoj plijen. Povremeno bacam pogled na skeč u kojem John Cleese pokušava objasniti prodavaču da je njegova papiga mrtva. ”This Parrot is no more. It has seize to be. It’s exipered and gone to meet its maker. This is a late Parrot… This is a ex Parrot”.
Snošaj je završio obostranim, spojenim jecajem. Intervali između svakog njihovog uzdaha bili su duži i duži, kao poslije trčanja, sve dok napokon nisu utihnuli. I. se uspravila, okrenula prema meni i trgnula se. Odmah poslije razvukla je usne u širok cer, uvjerena da spavam. Da ne vidim. Prišla mi je sasvim blizu. Veoma blizu. Čučnula je. Kosa je prekrila njeno lice. Htio sam poljubiti njena zategnuta koljena no bojao sam se da ću povratiti. Rekao sam sebi da nipošto ne smijem povratiti. Osjetio sam smrad njegovog sjemena. Usne su joj se razdvojile uz pucanj, kao da je neko otvorio najmanju bocu pjenušca na svijetu, tek koliko je potrebno da se pojave dva prednja zuba. Čuo sam samo ovaj prasak otvorenih usana, mokri big bang djevojke na I., i ništa drugo nije postojalo, ni Cleesova papiga, ni muzika na stereu, ni potreba za riganjem. Posegnula je prema mojim naočarama. Htio sam je ugrabiti i privući sebi. Ukoliko ih uzme, oči će mi ostati otvorene, rekao sam sebi. Uzmi ih, uzmi , pomislio sam. Mladić je dobacio neka me ostavi na miru. Zaustavila je ruku i povukla je nazad. Uspravila se. Nakrivila je glavu, kao da me nastoji prepoznati. Na licu je ponovo imala osmijeh. Mahnula mi je i udaljila se iz prostorije zajedno sa svojim ljubavnikom i njegovim mlitavim kurcem obraslim gustim crnim žbunom. Nisam znao da li se nasmijala sopstvenoj ludosti jer je možda na trenutak osjetila sram ili je istinski vjerovala da spavam, da sam samo nijemi i slijepi svjedok jedne nasumične pohote.
Sanjao sam ovo lice tu istu noć. Još uvijek ga sanjam, ali bojim se da ovo više nije isto lice.
Sad ih gledam kako se vraćaju u prostoriju i brišu genitalije papirnim maramicama i bacaju ih, zajedno sa iskorištenim prezervativom, u bakarni lonac sa plavim heraldičkim cvjetovima ljiljana. Liježu na kauč, oboje okrenuti leđima. Ona ih oboje pokriva dekom koju su donijeli sa sobom. Vidim njihovo drhtanje od hladnoće. Leđa su joj djelomično otkrivena, i još uvijek ne mogu prestati gledati u natpis na majici. Ponovo je ustala, navukla na sebe tamno plavu parku, i vratila se na kauč. Bilo je ovo posljednje što sam vidio i pomislio te noći, prije nego što se moj mozak jednostavno odlučio isključiti.
Bilo mi je drago jer ih nisam poznavao (kao da sam ovom spoznajom sam sebi oprostio i opravdao sebičan, primitivan i prirodan akt voajerstva), ali u trenutku kada se podigla sa njegovog krila, osvrnula se i pogledala prema meni, znao sam da je nikada neću zaboraviti. Kasnije sam tražio to lice, u brdu lica na hodnicima u svojoj školi, na ulicama, u kući; mislim da ga tražim još uvijek, dvadeset godina poslije. Možda sam ga samo zapamtio pogrešno. Kad ga nisam uspio pronaći počeo sam tražiti poleđinu njene majice. Tvrdio sam sebi još mnogo mjeseci poslije da smo podijelili nešto posebno, ja i ona. Nije bilo važno šta je ona mislila o tome.
Probudio me je miris toplog graha iz konzerve. Još uvijek sam imao naočale na licu. Imale su bijeli okvir i bile su skoro identične onima kakve je na fotografijama koje sam nekada vidio imao Kurt Cobain. Pogledao sam opet u ogledalo. Na cvikama je svaka sličnost sa Cobainom prestajala.
Htio sam povraćati. Bilo je 6 ujutro, i trebao sam biti na času logike dva sata poslije. Test iz matematike bio je odmah poslije Hegela. Kauč ispred mene je bio prazan. Kuća je bila skoro prazna. U kosi mi je bila nečija žvakaća guma. Bilo je nepodnošljivo hladno. Mogao sam vidjeti svoj dah.
Otišao sam u kupatilo i onamo pronašao umivaonik prepun opušaka i praznih limenki piva, i wc šolju u kojoj je bila zaleđena zeleno-žuta voda. Na ivici umivaonika stajao je poluotvoren ruž, rosso cadmio arancio boje. Voda iz česme se u beskorisnim kapljicama probijala kroz zaleđene i korodirane cijevi. Oprao sam zube ostacima piva iz jedne od limenki. Četkicu za zube sam pronašao u čaši, na kredencu sa ogledalom iznad umivaonika. Mogao sam osjetiti tuđi zadah i miris cigareta na vlaknima četkice.
Vratio sam se do kuhinje i tamo zatekao jednu od vlasnica kuće. Sjedila je dvije klupe niže od mene na časovima, ali skoro nikada nismo progovorili niti riječ jedno drugome. Poznavali smo se već skoro dvije godine.
Na štednjaku je bio bakarni lonac sa plavim ornamentima ljiljana prepun već skuhanog konzerviranog pasulja. Na trpezarijskom stolu bila su četiri tanjira sa po dvije viršle, dvodnevnim kiflama i žlicom senfa.
Sjeo sam nepozvan i zagrizao u jednu. Bila je sirova, neiskuhana, brutalna. Bila je dovoljna. Suvlasnica kuće se okrenula, sa loncem punim graha i pogledala me ravno u žvaku u mojoj kosi. Rosso cadmio arancio ruž na usnama. U pepeljari na stolu opušak sa tragovima istog takvog karmina.
Sigurno si gladan – ustvrdila je i upitala istovremeno.
Umirem – rekao sam. Tada nisam mogao znati da više nikada neću jesti grah.
Idra. Ira. Iris – pomislio sam.
3,272 total views, 2 views today
