Ivana Golijanin
Svetkovine sjećanja: Balzamiranje nostalgije kao prilog jednoj slici svijeta
(Mile Stojić: “Café Nostalgija – ogledi o izobilju i oskudici 2001-2007”, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2020)
It’s not dark yet but it’s gettin’ there..
– Bob Dylan, Not Dark Yet
Kada piše o prošlosti književnik Mile Stojić o njoj ne misli kao o bezvremenskom iskonu niti o slijedu nepobitnih činjenica koje valja sakupljati i arhivirati. On, štaviše, pod prošlosti podrazumijeva ono što predstoji sadašnjosti o kojoj progovara u knjizi Café Nostalgija. Prošlost se mora istrgnuti iz vladajućih istorijskih datosti kako bi se mogla izdignuti nad vlastitim užasom. Café Nostalgija, knjiga koja je objedinila Stojićeve tekstove iz Feral Tribune-a, prvi je put objavljena 2007. godine u Sisku, a njeno bosanskohercegovačko izdanje je stiglo trinaest godina kasnije. Kao podnaslov ove knjige stoji ogledi o izobilju i oskudici i oni su bilježeni u periodu od 2001. do 2007.,a žanrovski se Café Nostalgija ne može niti smije jednoznačno određivati. Dakle, riječ je o knjizi koja je u sebi objedinila esejističku misao, impuls kratke priče, poetski izraz ali i ponudila određene sociološki markirane studije slučaja čije su jedinice analize bile država, kultura, prošlost i njime progonjeni čovjek.
Tu valja primijetiti kako Stojić zapaža neke od neuralgičnih tačaka našeg društva koje su prisutne i danas gotovo sa jednakom gorčinom kao i tada. Sadašnjost prošlosti i potreba da se između njih uspostave rodbinski odnosi, čini se da su centralno obilježje modernosti i savremene književne kulture. Mi se, kako Walter Benjamin opisuje slavnog Angelusa Novusa Paula Kleea, krećemo unazad kroz vrijeme stalno „okrenuti prošlosti“. Za Benjamina je prošlost „gomila otpada“ koji sve više raste i Kleeov anđeo reflektuje užas koji se pojavljuje upravo kao reakcija na gomilanje prošlosti.
Pogled koji sadašnjost usmjerava prema prošlosti takođe može biti žudnja, bilo za mladošću ili izgubljenim identitetom, domom ili kulturom. Ovakav pogled unazad uz nostalgične orijentacije je, ako ne sveprisutna, sigurno jedna od ključnih komponenti emocionalnog pejzaža Stojićeve knjige Café Nostalgija. Nostalgija, uočljiva u svim oblicima savremene kulturne produkcije se u ovoj knjizi pojavljuje kao katalizator oblikovanja slike stvarnosti, to jeste sadašnjosti koja se živjela u godinama o/u kojima Stojić piše.
On piše o čovjeku koji je, uprkos tome što je biće mogućnosti, ostao na vjetrometini istorijskih dešavanja suočen sa postsocijalističkom stvarnosti izranjavanom nacionalizmima. Nudeći nam usputne anegdote, svoje i svojih prijatelja, ostavljajući zapise sa putovanja, secirajući poput Gottfrieda Benna ratne zločince i dezantropomorfizirajući ih, Stojić progovara o sadašnjosti čiji je on sam dio. Čitalac će zapaziti kako se naša recentna stvarnost zaista u malo čemu razlikuje od godina o kojima ovdje čitamo – identitet se često svodi na isključivo jednu svoju stavku, nerijetko je to nacionalna ili vjerska pripadnost, a ljudskost nepravedno biva osuđena na otpad prošlosti.
„Račvasti jezici palacaju iz usta književnika i vjerskih vođa koji fenomen fašizma tumače inovjerstvom, a slobodu bračne ljubavi imperativom branja zelja iz vlastite bašče! Ideja građanske Bosne koja im je tako mila, može li se obraniti natražnim idejama iz srednjega vijeka?“ (26. str.)
Pripovijedajući o prošlom, krvavom ali revolucijama krcatom stoljeću, o diktatorima i vladajućima, o opsadi Sarajeva i smrti u Bosni koje su došle u sumrak raspada svih humanističkih vrijednosti, Stojić nam prezentuje svjedočanstvo o slici svijeta koja je došla nakon toga. Opisujući našu patološku fascinaciju novcem i vjerskim objektima, život koji se desio nakon proteklog rata u kojem su jedni žalovali, a drugi izjednačavali žrtve i krvnike, prozni prilozi iz ove knjige ističu još i ovo – nismo svjedoci uzmaka koji se događa u okvirima nekog sveobuhvatnijeg progresa već smo svjedoci svijeta koji se tada urušavao da bi se danas, u našem vremenu, u potpunosti izgubio.
„Staračke revolucije, što je onda i logičko, ostvarivale su se u znaku pasatizma i najcrnjeg korizervativizma. Boreći se protiv komunizma, oni su se, zapravo, borili protiv moderne jezik nam vratili seoski patetični leksik, religiju su pomakli u epicentar socijalnog života, a liberalni fluid modernosti zamijenjen je strogim patrijarhalno-ruralnim i plemenskim kategorijama.“ (137. str.)
Sloboda i pitanje izbora služe za učvršćivanje hegemonije većine i o tome Stojić piše kada ističe politička/ideološka opredjeljenja bivših jugoslovenskih republika. Sa druge strane, analiza globalnih problema i promjena, tadašnje sukobe između američke i iračke vlasti, religijske fanatizme i negiranje pluralizma kao načela identiteta podsjeća na to kako se zapadno javno mišljenje, od nekoć progesionističke snage, pretvorilo u reakcionarsku silu kojom dominiraju desne populističke formacije.
Ratni i individualno egzistencijalni užas Stojić tematizira kroz trijumf višepartijskih sistema, odsustvo empatije i pobjedu apsurda. Pred nama nisu fatalistički ogledi, iako njihov kontekstualni okvir odjekuje strahotama. Time što opisuje i opisujući ukazuje na ono što se dešava pred njegovim očima, Stojić nam predstavlja rastakanje postsocijalističkog svijeta. Slici svoje „bastardne generacije“ odrasle na Beatlesima autor ogledima iz knjige Café Nostalgija suprotstavlja doba prekrajanja granica, sukoba, preoblikovanja identiteta i život u neizvjesnosti. Taj se život, iz ovih tekstova zaključujemo, protegao sve do današnjih dana te živi i dalje u bujanju različitih identitetnih političkih hibrida. Svijet je to koji je u isto vrijeme i povezan i dezintegrirajući.
„Danas smo sami, goli i mrtvi. Začuđeni što su riječi prazne poput očiju lubanje, što smo uništili njihova značenja koja su nekad živo pulsirala radosnim i rumenim smislovima. Utopija o bratstvu i jedinstvu, o pravdi i jednakosti u kratko se vrijeme pretvorila u plač i škrgut zuba. [14. veljače 2003.]“ (146. str.)
Premda će na jednom mjestu autor istaknuti kako se čitaocu njegova opažanja mogu činiti kao gomilanje opštih mjesta – upravo su ona ta koja najbolje ukazuju na važnost priznanja progona i žrtve u bilo kojim vremenima sukoba. Stojić piše o Nikoli Šopu, o Czesławu Miłoszu, Aleksandru Hemonu, Semezdinu Mehmedinoviću, Marylin Monroe, svima njima dajući ulogu u svojoj analizi i opažanju simptoma post-stvarnosti. Nekoliko ogleda završava, posve prikladno, stihovima, a lirski impuls ukorijenjen u finalnom dijelu svakog teksta u knjizi otkriva Stojića – pjesnika.
Uprkos devastaciji duhovnih i društvenih figura, autor afirmira našu neupitnu ukorijenjenost u jeziku; rasparčani identitet svoju sigurnost i smiraj za nostalgiju nalazi tamo gdje prebiva njegov jezik. Nacionalni i ideološki pretinci koje vučemo iz prošlosti determiniraju tadašnju, ali i našu sadašnju fundamentalističku stvarnost.
(Pro)kazivanjem istine u jednom vremenu, osamdeset i osam ogleda iz knjige Café Nostalgija reflektuju kako izobilje tako i oskudicu – duhovno i materijalno se prepliću u korist ovog drugog. Stojić uspješno pokazuje kako objektivno promatra dijagrame tadašnjeg aktuelnog svijeta: u političkom angažmanu intelektualne garde i njihovom učestvovanju u kultivisanju fašizma na ovim prostorima devedestih godina prošlog vijeka Stojić vidi produžetak Blut und Boden ruke i zaključuje kako je ta kultura nastavila da živi i u doba mira.
Café Nostalgija na jedno mjesto okuplja degenerativne impulse umiruće države i društva pokazujući, to jest potvrđujući, kako je postsocijalistički period donio, pored radikalne očaranosti religijom i novcem, mitologiju mučeništva i sveopšteg straha od budućnosti.
„Prodavači socijalističke magle naprasno su postali beskrupulozni menedžeri, uvjereni da je vrijeme na njihovoj strani, da je ono spužva koja će izbrisati krvavu ploču povijesti. U svakom slučaju, ti si onaj kojega je vrijeme pregazilo i sad šetaš između ovih oholih fasada kao loser, kao čuvar nekog tričavog i beskorisnog pamćenja.“ (str. 150)
Stojićeva zagledanost u slike prošlosti nije beskorisna, naprotiv. Ponovo objavljena i nikad prikladnija, knjiga Café Nostalgija opisuje svijet kakav on i danas nesumnjivo jeste – rasparčan, negostoljubiv i onaj gdje je ljudskost ostala zarobljena u beznađu sa malim šansama za brzi dolazak spasonosnog obrata.
6,762 total views, 2 views today
