Ferida Duraković, Ne lažem Tita mi, Nomad, Sarajevo, 2021.
PIŠE: Zerina Kulović
Kada kažemo život, rijetko kada ćemo odmah pomisliti i na smrt. Međutim, riječ život podrazumijeva i riječ smrt, jedno bez drugog ne može postojati, život jeste i rođenje, i smrt, i ono između. U intervjuu za web časopis Eckermann, na pitanje Enesa Halilovića Šta vas je rastuživalo?, spisateljica Ferida Duraković je odgovorila:
Sve. I crvene ruke moje majke, i njeni podočnjaci zbog očevih izleta u život bez nje. Knjige s tužnim završetkom. Cvijeće i drveće pred zimu. Kratkoća i konačnost ljudskog života. Surovost djece koja osjete slabost: bezazlenost jednoga među njima i onda ga muče.
(225)
Upravo su kratkoća i prolaznost života okosnica, početna i završna tačka zbirke priča kratkih proza Feride Duraković. Autorica piše o smrti koja djeluje kao motivaciono sredstvo, smrt “gura” naprijed junakinje i junake njenih priča, lišava ih dosade, život čini vrijednim življenja, što je spoznaja koja dolazi zajedno sa iskustvom, i daje mu smisao.
Zbirka se sastoji od petnaest priča koje su, kako autorica navodi, nastajale dugo, u rasponu od “dvadeset i više godina”, a otvara je priča “Pa zar će baš svi poumirati?”. To je priča u kojoj autorica, kroz lik krhke dvanaestogodišnje djevojčice slabog srca, pripovijeda o otkrivanju postojanja smrti. To otkriće predstavlja trenutak koji ni jedno ljudsko biće ne može tačno odrediti, desi se nekada u djetinjstvu i doslovno prekine dotadašnje viđenje svijeta, oboji ga neobjašnjivom tugom, melanholijom zbog koračanja ka kraju. A hoćeš li i ti umrijeti kao svi mi?, pita djevojčica mačku koja joj odgovara istovremeno propitujući njenu smrtnost, smrzavajući se u prostoriji koju otac, dalek i podjednako hladan, nikada nije grijao, da ne bi od svoje djece pravio gospodu i time narušio zaljubljenost u ideju jednakosti. Djevojčicina pitanja su jednostavna, primordijalna, ljudska bića ih postavljaju od samih početaka svog postojanja, pa se tako i ova djevojčica, na početku svog postojanja, hvata u koštac sa neodgovorenim, nedorečenim, neiskazivim. Tada dolazi do nužnog propitivanja Boga kao više instance koja određuje njeno postojanje, život i smrt: Hoću li, Bože, i ja umrijeti? Hoćes li, Bože, i ti umrijeti? (26)
Djevojčica, također, propituje smrtnost druga Tita, zamišlja svoj Pokret Otpora protiv smrti, iako ne zna odrediti šta je to tačno Pokret Otpora, ko je drug Tito, šta znači jednakost. Na taj način autorica ukazuje na kontekst, zaljubljenost društva u ideologiju koja u prvi plan stavlja jednakost, dok sa druge strane stoji djevojčica koja u priči “Beba s kosom”, mašta o lutkama kakve imaju njene prijateljice, vozi grubo muško biciklo jer je elegantno žensko biciklo za nju i njenu porodicu nedostižno, dok njena majka nosi modre podočnjake i otekle crvene zglobove, umjesto nakita i svilenih bluza kakve nose majke drugih djevojčica. Ironijski diskurs uveden je upravo kroz naivnu, dječiju perspektivu: Djevojčica u sebi nosi dosad nepoznatu gorčinu u vezi s nekim riječima: politika, socijalizam, komunizam, jednakost, buržoazija, radnička klasa… Ne zna pogotovo šta znači crvena buržoazija (60). Odatle dolazi i značenje naslova zbirke, zakletva “Ne lažem Tita mi”, koja se javlja u nekoliko priča, bilo da je izgovara djevojčica koja time preuveličava istinitost svojih riječi, ili žena koja u priči “Između dvije fotografije”, sa olakšanjem zbog nadolazeće smrti oplakuje težinu života svoje majke. Pri tome je izraz “Tita mi” krajnje mistificiran, predstavlja ostatak jedne sada nepostojeće države, fragment kolektivnog pamćenja.
Pored ironije koja se pojavljuje u procjepima teksta, primjerice kada se djevojčica suoči sa kontekstom, svijetom koji okružuje njen život, javlja se i autoreferencijalnost te feministička kritika društva, čija snaga dolazi iz istinitosti i prepoznatljivosti ustaljenih obrazaca ponašanja i razmišljanja: Šta će reći komšiluk? Pokrij se! Uljudi se! Spusti glavu! Ne idi! Idi tamo! Dolazi ovamo! Radi! Šuti! Radi! Slušaj! Šuti! Šuti! (str. 48)
Spomenuti intervju, koji je objavljen na kraju knjige, zapravo djeluje kao njen sastavni dio, a ne dodatak, jer u njemu autorica odgovara na pitanja koja nam omogućavaju da dođemo do zaključka da ona piše o vlastitom životu, da je krhka djevojčica koja na more odlazi iz nužnosti, preko Crvenog krsta, poput nje same. lako se sastoji od petnaest različitih priča, zbirka djeluje poput neraskidive cjeline, mogli bismo reći da je poput romana kojeg čine fragmenti iskustva, bljeskovi sjećanja i uspomena.
U priči “Roman o životu” saznajemo da je Djevojčica oduvijek željela napisati roman koji bi počinjao rečenicom: Imala je dvanaest godina kad je prvi put shvatila da će umrijeti. Upravo je to rečenica kojom pripovjedačica otvara svoju pripovijest o navedenoj želji. Ovaj autoreferencijalni postupak Duraković ponavlja na nekoliko mjesta, te pokazuje autoritet pripovjedačice, koja zna kakva je djevojčicina budućnost, koja je upoznata sa svim onim što je djevojčici nejasno, sa smrti bližnjih, sveprisutnom i svakodnevnom smrti u opkoljenom Sarajevu od 1991. do 1995. godine, sa masakrom na Markalama, itd. Tek u priči “Ulcinjska noć” saznajemo da se djevojčica zove Nađa, da dijeli ime sa Čehovljevom junakinjom, a njeno putovanje na more predstavlja hommage svijetu Čehovljevih priča, djevojčicama, ženama koje odišu tragičnom, kobnom ljepotom i pameti.
Stilski odmak od, uslovno rečeno, prvog dijela zbirke, a njen tematski nastavak, čini priča “Malo padam u nesvijest, malo se skamenjujem”. Priča je zapravo niz poruka pjesnikinje Tatjane Lukić koja je umrla od raka 2008. godine, a koja putem e-maila obavještava prijatelje o stanju svoje bolesti. Time Ferida Duraković odaje počast pjesnikinji za koju je književnost bila njen život sam, pokazuje način na koji razgovor može biti književnost kada je prožet čistoćom emocija, nenametljivim metaforama, pokojim stihom Leonarda Cohena i, prije svega, razumijevanjem, a ne osuđivanjem. Zbog svega navedenog zbirka Ne lažem Tita mi, sa sobom nosi nešto od atmosfere romana Istorija bolesti, pisca Tvrtka Kulenovića, čiji tekst, također, počiva na intertekstualnosti i intermedijalnosti, fragmentiranosti, pričama o smrti, stradanjima, odrastanju, nestanku najbližih, ratu i ljubavi.
Ne lažem Tita mi, zbirka proznih tekstova pjesnikinje Feride Duraković, propituje prirodu književnosti, života, smrti, kulture i većini čitatelja dobro poznatog, jugoslavenskog, te bosanskohercegovačkog poslijeratnog društva. Zbog toga ovu zbirku obilježava iskrenost, familijarnost, osjećaj intimnosti i prepoznavanja. Njena melanholija proizlazi iz jednostavne istine: život iznevjerava književnost.
ZERINA KULOVIĆ rođena je 1996. godine u Sarajevu. Studij Komparativne književnosti i Arheologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu magistrirala je 2020. godine. Svoje književnoumjetničke radove, književnu i filmsku kritiku, te eseje i prikaze objavljivala je u časopisima Život, Behar, u online časopisu KULT, Avlija, na portalima Strane, Bundolo, Poezijaonline, itd. Svoju poeziju čitala je na Sarajevskim danima poezije. Njena poezija će biti dio narednog Almanaha udruženja Planet poezija, a u okviru aktivnosti ovog udruženja svoju poeziju je čitala na pjesničkoj večeri naslovljenoj Ptice od papira.
Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund
5,081 total views, 2 views today
