Mirnes Modrić
Eppur si muove
Duboko u utrobi zemlje škripale su stege. Bolan krik je proletio hodnicima.
Teška željezna vrata negdje daleko od jame u kojoj je boravio, grebući su prodrljala betonski pod.
Glasovi su postajali sve jači. Hodnicima se sad šetao smijeh. Zveckanje ključeva o bokove bilo je poput jezive muzike.
Sjedio je u vlažnoj jami. Koljenima je stiskao obraze. Za potkoljenice se grčevito držao bolnim noktima. Ukočenog pogleda prebirao je o svojim problemima smještenim u jednu tačku. Praznina je zjapila. Strah ga je niz leđa znojio.
“Povlačim pismo” – čuo je svoj uplašeni glas.
“Hoću nazad svoje ime!” – grmjelo je sad već praznim hodnicima.
Memljivi smrad vlage već mu se igrao umom.
“Ja sam teolog. Moje ime je Paolo Antonio Foscarini.” – podsjećao je sebe da ne zaboravi.
Slan’ mlaz suza potekao mu je niz lice. Strah je već ostvarivao naum svog vjernog pratioca ludila. Ispod metalnih vrata, metar iznad njegove glave, igrale su sjenke.
“In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti. Amen” – povio je koljena.
Na drugom kraju grada, u osvijetljenoj, toploj sobi hodao je kardinal Robert Bellarmino. Zadovoljno se smješkao. U očima mu je još uvijek blistao plamen Đordanove lomače.
Biblija iznad svega. To načelo je skovao njegov um.
Papiri su mu već bili na stolu. Najvrsniji krivotvoritelj među dominikancima u Rimu mu je sredio dokument koji ne dopušta nijednu proceduralnu grešku.
“Vaša svetosti,” – otvorila su se vrata sobe i mladi glas je nastavio ujednačenim tonom:”…on je na putu. Javili su nam da je viđen pred gradskim kapijama.”
Starac je s velikim zadovoljstvom tiho u bradu izgovorio: “Odlično!”
Stari naučnik je teško hodao. Dug put je prevalio do Rima. Nije više vitalan kao nekad. Ali tješilo ga je to da je papa Pavle već otišao s funkcije, a mnogo razumniji papa Urban je preuzeo stolovanje dušama, ali i on mnogo traži.
“Pored očiju je slijep kao i mnogi drugi prije njega. Opila ga je moć. On ima svoju istinu koja ga hrani. Nije dobro da su ljudi još uvijek slijepi i pored eksperimenata koji dokazuju nekad nedokazivo.” – prebirao je misli veliki naučnik.
Sunce i muhe. Mučan dan.
Na vratima odredišta pojavio se mnogo umoran. Vidno uplašen, ali dostojanstven.
Sve je bilo spremno za još jedno čerečenje velikog uma koji drugačije misli.
II
Ponovo su stege počele da škripe. Koraci su bili učestaliji. Smijeh se ustalio u hodnicima. Nadvikivao se s bolnim krikom i uzdasima. S jedne strane bol i muke, a s druge jezivo i neopisivo zadovoljstvo rođeno iz krvi.
Vrata iznad umornog čovjeka su se otvorila i dva para ruku su posegnula u jamu gdje je nepomičan ležao. Poluotvorenih očiju, ponižen i gladan Paolo je bio prepušten svojoj sudbini. Prije nego je prigrlio sjenke koje su ga ukrug nepomičnog njihale čuo je glas jednog od onih koji su ga izvlačili iz memljive jame: “Za Montalto.”
Na drugom kraju grada inkvizitor je vrtio istu priču. Mračnu priču. Onu priču koja uključuje strah, čerečenje, mučenja vatrom i vodom, vješanje i smrt.
“Naučnici lažu. Jedina istina se nalazi u jedinoj knjizi koju morate da čitate. Slijepo vjerujete…” – zvonio je velikom halom glas inkvizitora čije ime je Galileo zaboravio. Lutao je svojim mislima. Svjež strah zbog Đordanovih muka je bio prisutan. Pod kožom je osjećao trnce, na koži jezu. Nečujno je, stežući usne škrgutao zubima. U kosti mu se uselio strah i strepnja. U stomaku mu je gorio veliki kolut straha. Žuč mu je kiselinom muku i znoj tjerala na lice.
Lice mu je kao večernja svjetlost postajalo blijedo. Demoni i utvare iz sjenki su počeli da se keze. Tamne mrlje po neosvijetljenim uglovima hale su se razmilile uz samo njemu čujni cerek. Glas koji priča o Ptolomeju i Aristotelu ujednačeno reži tuđim davnim istinama.
Simplicimo je bijelu togu ogrnuo, bijelu kapu stavio.
“Simplicimo je bio prijatelj dok sam pričao njegovu priču. Sad je Simplicimo vladar. Njegova je istina. Njegova je naša sudbina. Zašto još uvijek prkosno Urbana i njemu slične vrijeđam?” – pitao se naučnik u trenucima svoje lucidnosti.
A onda se halom prosuo kao grom, jak udarac šakom o’ sto.
Maculano je bijesan preko stola poput lava režao. “Osramoćen je Gospod Bog! To je hereza o čemu si pisao. Ovdje su dokumenti koje je Bellarmino potpisao. Ovdje su instrukcije i zabrane. Ovdje su upute.” – vrištao je težak glas.
A Galileu se od straha upalila samo jedna misao: “Pa da! Vincenzo Maculano mu je ime. Kako sam to mogao zaboraviti!?”
“Istina je neprikosnovena. Zemlja je centar svemira. Tako je Gospod Bog odlučio i morate prestati s eksperimentima i bogohuljenjem. Vi ste star čovjek. Pokajte se. Odrecite se svog krivog učenja. Priznajte da griješite. Naš papa…!!!” – rigao je inkvizitor u smjeru već slomljenog i uplašenog naučnika.
“Crkva koju on predstavlja je milostiva! Pokajte se heretiče i priznajte istinu, inače ćete iskusiti najveće muke u kojima ćete priznati istinu na kojoj temeljimo naše časne živote!” – nastavljao je.
Galileo je promucao: “Priznajem ptolomejsko i aristotelijansko viđenje svijeta.”
Klonuo mu je pogled. Slomljen mu je duh. Duša mu je umorna. Sve je gotovo.
Kroz osmijeh inkvizitori su izgovorili samo dvije riječi: “Smrtna kazna.”
Koljena su ga izdala.
“Šta će misliti o meni oni koji će tek doći?”- pomislio je osuđenik.
“Izvedite ga do sprovođenja presude.” – inkvizitorski glas je naredio.
Obujmili su ga oko struka. Ruke su ga zgrabile ispod pazuha. Milile su po njemu poput zmija. Snagu, svu njihovu silu je osjećao na svojim kostima. Tiho je samo u Maculanovu smjeru prošaputao: “Eppur si muove.”
Svitalo je. Ležao je u maloj sobi. Zidovi su se primicali jedan drugom. Plafon je klizio prema njemu. Pod ga je gurao u vis. Misli su mu bile konfuzne. Ruke je držao na grudima po običaju. Srce je lupalo. Jako. Pogled mu je maglio. Uzeli su mu sve. Čekao je da dođu i po njegov život.
Vrata su se otvorila. Do tog trenutka ih nije ni primijetio. Bila su tako mala poput mišje rupe u uglu, a sad su treskom u malu sobicu propustila dvojicu mantijaša.
“Tvoj bivši prijatelj koga ne cijeniš mnogo preinačio ti je kaznu u doživotni zatvor. Neće te spaliti. Budi sretan. Papi ne treba još jedan mučenik među glupavom svjetinom.” – pričali su naizmjenično.
Mislio je da mu se utvare igraju s umom. Ponovo. Mahnuo je rukom pred svojim očima. Htio je da se sklone ispred njega, ali bili su stvarni.
“Bićeš pod nadzorom i u svojoj vili. Sve što budeš pisao uzalud ćeš pisati. Istina je naša. Ti si samo još jedan pismeni lažljivac. Crkva je milostiva. Papa te osuđuje na kućni pritvor bez mogućnosti da viđaš bilo koga.” – govorili su pridržavajući ga pored kreveta.
“Reci hvala! Reci hvala…” – ponavljale su se riječi u njegovim ušima prije nego je pao konačni mrak na njegove oči. Tišina. Blažena tišina.
III
Hodnikom je jurio mlad svećenik. Otvorili su mu velika vrata i utrčao je među kardinale pape Ivana Pavla II.
“Bjesni međuetnički sukob. Na pragu nam je. Moramo nešto poduzeti.” – govorio je kardinal okruglog lica.
Utihnuo je po mladićevom ulasku.
“Vaša svetosti, prošlo je oko tri stotine godina. Papiri su spremni. Jeste li sigurni da je Crkva spremna da se izvini Galileu?” – upitao je mladić.
“Siguran sam. Kasno je da njega poštedimo muka, ali za istinu za koju se borio nije kasno. Ona konačno treba da pobijedi. Vrijeme je da raskinemo s još jednom teškom dogmom.” – odgovorio je tihi starac.
Mladić se okrenuo i napustio prostoriju.
Samo tristotinjak kilometara dalje vatra je lizala krovove kuća. Ljudi su umirali.
Jedan Bog i tri dogme. Tri vladara i tri istine. Tri nacionalizma s vjerom u Boga silom su gurala svoju laž na polje historije predstavljajući je kao neprikosnovenu istinu. A ljudi su patili.
Ko je upravu? Čija istina je laž, a čija laž je istina? Ko je svemu kriv!? Gdje je taj koji će brutalno prozvat’ našeg Simplicima? Da li ovdje pamet šuti i ne nalazi usta kroz koja će da govori? Tamni vilajet gori. Godine prolaze, a istina se sluti, a glasovi šute.
U daljini ponekad kao da eho nemoćnih i poniženih se nasluti: “Vi ste lažovi! Viii steee bezočniii lažoviii i mučiteljii koji živeee na tuđoj muciiiii!”
Plamen je poduhvatio. Na koju ćete stranu!?
9,044 total views, 2 views today