Dođi ovamo da te poljubim
Kažu da ti se oči naviknu na mrak, ali ovdje, u sobici u uglu podruma, zrak je crn kao gar. Prošli put sam naglas brojala i došla do nekoliko stotina a još nisam došla do kraja, pa to više ne činim.
“Ne bojim se,” govorim naglas, i prepadnem od tog zvuka. “Ne bojim se, jer imam već devet godina, i to je puno, a velike djevojke se ne boje.” Neće ovo više dugo. Mama će brzo sići dolje i pustiti me napolje. Ja ću joj se izviniti i obećati da to neću više nikada uraditi.
“Nisam poslušno dijete. Aleksander (Alexander) jeste. To mama često kaže. Ona Aleksandera zove “moj miljenak”. To nije prava riječ, izmislila ju je specijalno za mog mlađeg brata. Uprkos tome, on ponekad zna biti neugodan i zlobiv. Kao onda kad mi je kornjačicu unakazio s tri debele linije smeđeg flomastera.
Kad sam došla da joj to kažem, rekla je da niko ne voli tužibabe, da je suviše mali da bi znao šta je loše, ali si mu samo trebao da vidiš lice dok je vukao onu zadnju liniju. Već mu je šest godina, odavno nije dijete. Aleksander me je već zvao svakakvim pogrdnim imenima, čvokao me, što, naravno, ne boli, pa ipak. Ali da, takve stvari radi uvijek da mama ne vidi, tako da ova to, naravno, ne zna.
Kad sam dobra, mama me zove Monica. A dobra sam onda kad pomažem pri pranju suđa ili glancam i postavljam sto, dobra kad pospremam, ili perem ruke prije jela, dobra kad sam tiha jer tata želi da je tišina, i kad donesem dobru ocjenu, i takve stvari. Ali, ponekad zaboravim da moram biti dobra, čisto iz nehata. Tako, na primjer, nešto slučajno napišem na stolnjaku. Ili se s Aleksanderom igram u vrtu i on padne zato što sam izabrala pretešku igru. Ili kažem nešto što očito nisam smjela reći. Ili dođem iz škole s rupom na suknjici, a ne znam kako je nastala, pa mi mama mora kupovati novu suknju. Kao da joj novac raste na grani. Katkad bih krišom uzela bombolicu iz ormara, što mama ne da. To je, zapravo, krađa. Kad me je uhvatila, rekla sam da nisam znala da je zabranjeno, pa sam još i lagala. Prošle sedmice sam bila veoma pokvarena prema Sofiji iz razreda. Ali da, ona je izmislila pravila koja zaista ne idu uz tu igu, zbog čega je moj tim izgubio I tada sam je nazvala pokvarenom svinjom. Naravno da znam da to nije dobro, ali mi je naoprosto izletjelo. Moram učiti da razmislim prije nego nešto uradim, kaže mama, i to je tačno. To mi baš uvijek ne ide. Sofija je zaplakala i sve izbrbljala učiteljici, to o svinji, a onda se učiteljica opasno naljutila na mene. Plašila sam se da ne kaže mami, ali to nije uradila. To se zove: imati sreće.
Držim ruku podalje od očiju, da vidim mogu li je nazrijeti. Možda, malo? Ili je to zato što znam da je ruka tamo? Sjedam na pod, ne mogu da nađem stoličicu koja mora biti tu negdje. Pod je hladan i tvrd, već me malo počinje boljeti guza. Uprkos tome ostajem tako, jer znam da ovdje ima paukovih mreža, i eto mi ih uskoro u kosi. Kad bih imala maramicu, mogla bih obrisati nos, ali nemam, pa naprosto usišem sline. To mogu kad udahnem puno zraka kroz nos. Mami je grozno kad to tadim, ali da, ona to sad ipak ne može čuti. “Djevojka bez manira, ta nije nigdje prispjela.” To često kaže.
Pokušavam da ne slušam zvukove, neko čudno tiktakanje i tiho brundanje. Ne znam odakle dolaze, a onda pomislim da tamo sjedi neko čudovište ili tako nešto. Znam ja da oni ne postoje, ali katkad, u ovoj sobici, malo to zaboravim. Ma, ne zaboravim skroz, ali tada glava kao da mi je negdje drugdje. Ja sam plašljivica, veli mama, moram ojačati. U pravu je, ali ne znam kako se to radi.
Mogla bih biti jača, za nekog od devet, mislim. Samo mrak, tu baš nisam dobra, i paukovi, oni su mi strašni, takođe i miševi, i veliki psi. Ali samo ako su stvarno veliki. Mali psi mi se sviđaju. Mali psi uvijek izgledaju živahni. Kao da ne znaju šta znači biti žalostan, osim ako im gazda to ne pokaže. Jednom sam to vidjela, pas moje najbolje prijateljice Elene (Ellen) dođe i legne kraj nje kad je bolesna, vrlo miran. Inače uvijek skače i maše repom i laje jer je sretan što vidi Elenu. Kad je tako jednom ležao kraj nje, na tepihu pored sofe, zaključila sam kako su psi možda najdražesnije životinje na svijetu, skupa s bijelim zečevima, onim malim, i bebama od koze, kao što su one na farmama za djecu, na koje smo išli sa školom. Kad bih ja imala kozicu, nazvala bih je Aleksander, čisto da ga izazivam. I guske mi se čine finima, ali mi je tata jednom rekao da ih se trebam čuvati, pošto znaju ugristi. To mi je bilo čudno, jer guske nemaju zuba. Onda je tata rekao da to rade gubicom, ali to mi je glupa priča. Valjda se grize samo zubima, inače kakvo je to griženje?
Ne znam koliko to već traje, mislim, sat vremena, ili možda četiri sata, ne znam. Uskoro ću sjediti tu i nasmrt se dosađivati. Pokušavam pucketati zglobovima, što tata ne da, od toga kasnije dobiješ reumu, kaže, al meni je taj zvuk baš smiješan. Ne da mi ni zabiti ruku u posudu punu orašastog voća u supermarketu, ali to nekad ipak uradim, to je tako dobar osjećaj, i ruka mi je nakon toga slana, pa je onda lijepo poližem, što se mami jako gadi.
Čujem kako neko silazi niz stepenice. Srećom, eto je, čujem joj kuckanje štikli. Malo se nasmješim, sretna što je kazna prošla. Ali i naglo prestanem, da ga mama ne vidi, inače će misliti da se ne kajem. Čujem je kako pročišćava grlo, kao što to često radi kad je ljuta. Vrata se širom otvoriše.
“I?”
Oči mi se same zatvaraju jer je mama upalila svjetlo u onom dijelu podruma odakle ona dolazi.
“Neću više nikad.” Zagrlim je oko struka.
Ona me dvaput kucne o lijevo rame. “Da, da, u redu je. Idi sad gore.”
Tako sam sretna što mi mama uvijek oprosti. To mogu samo mame, mislim, da ti uvijek oproste, šta god da uradiš. Kad stignem gore, na svjetlo dana, oči mi se još malo moraju naviknuti.
Tata upravo ulazi u kuhinju: “Zdravo, djeco,” ”obraća se meni i Aleksanderu. “Kako vam je ta paukova mreža samo dospjela u kosu?”
Ne odgovaram, ne usuđujem se.
“Ko ne sluša, mora da bude kažnjen,” kaže mama. Tata ne reaguje. On gleda u mene: “Sve u redu?”
“Naravski,” kažem, i pođem prema salonu. Idem da čitam, mislim, jer je to jako lijepa knjiga i uvijek me oraspoloži. Tata prolazi kraj mene, opet ide u ordinaciju, očito.
“Ima li pacijenata?” pitam ja.
“Ne, još moram nešto drugo da obavim.”
“Mogu li i ja, da kod tebe čitam knjigu?”
“Oh, Monice,” veli tata.
Prije no što dobije šansu da završi rečenicu, viknem: ”Biću jako, jako tiha, obećavam, neću ti ništa prepričavati iz knjige, iako je jako, jako uzbudljiva, dakle, samo ću je čitati.”
“Hajde, onda”, odgovara on, i drži otvorena vrata.
Ovdje ne smijem često dolaziti, ali mi je tatina ordinacija – pravo cool. Tu sve miriše na čudne stvari za liječenje zuba. I ima jedan crtež usne duplje kakva bi trebala biti, on mi je malo dosadan, ali to neću reći. Ima i specijalna fotelja koju tata uz pomoć malog motora može dizati i spuštati, uživam sjedjeti na njoj. Iznad nje visi ogromna lampa koja jako svijetli, što je zgodno za čitanje, samo kad je dobro usmjerim. Pošto ne želim da smetam tati, odmah se uvalim u nju, bez njegove pomoći. Naslon je namješten baš kako treba. Tata sjeda za radni sto, vadi iz tašne neke mape i papire, lista ih i s vremena na vrijeme nešto pribilježi.
Baš mi je fino ovdje, ovako, bez riječi, on radi, ja čitam. Tata jako voli svoj posao, on ima averziju na crni korijen i na novog poštara, jer taj nekad ostavlja novine da strše iz poštanskog sandučića, pa onda, kad padne kiša, on ne može da ih čita, a kad gleda televiziju, tata priča naglas sam sa sobom. Moj tata je jako pametan, jer kad on napravi ukrštenicu, onda je ona sa pet zvjezdica, nema bolje od toga.
“Ko napravi glupost, mora snositi posljedice.” To mama često ponavlja. Mama zna mnogo poslovica, i često ih ponavlja. Njih valja zapamtiti i iz njih nešto naučiti, reče mi jedared.
Tako bih rado da ovdje zauvijek ostanemo, i da nikad više ne moram u školu da radim onaj glupi račun, i da nikad više ne legnem u moj krevet a da ne mogu zaspati, i da nikad više nemam one strašne snove, i da nikad ne moram u onu prostorijicu u podrumu, i da nikad više nikog ne naljutim, i da osvojim nagradu za najumiljatiju djevojčicu na svijetu. Oglasio se zidni sat u hodniku, jako, devet puta, kao da neko udara u gong. Ne volim taj zvuk, ni tata takođe, veli mi, ali da, pripadao je još tatinim roditeljima, tako da mora tu ostati, smatra on.
“Skoro će vrijeme za krevet,” kaže tata.
“Da,” kažem, i pritom pokušavam ne zvučati žalosno. Znam da to zapravo ne smijem, jer još nemam deset, i moram da pređem veliki put, ali ko bi to mogao vidjeti? Od kada se ono desilo, kuća nam je stalno puna ljudi. I samo piju pivo.
Prevod s holandskog: Goran Sarić
Kratki sažetak
“Dođi ovamo da te poljubim”, veoma ugledne flamanske (belgijske) spisateljice srednje generacije Griet Op de Beeck je roman o Moni, i to kao djetetu, pa kao dvadesetčetvorogodišnjoj djevojci i, na koncu, kao tridesetpetogodišnjakinji. To je priča o tome zašto postajemo onakvi kakvi jesmo, napisana sa dosta humora, oštrine i beskompromisne iskrenosti. O roditeljima i djeci. O uništenim ljudima i o tome kako oni, ne želeći, uništavaju i tuđe živote.O tome gdje završava odgovornost, a počinje krivica. O tajnama i usamljenosti. O bolesti i ćutanju. O opasnostima koje vrebaju kad si jak. O zaboravu i nemogućnosti zaboravljanja. O kuraži da spasiš samoga sebe. I, naravno, o ljubavi. Stoga što je to sve što imamo, ili skoro sve.
9,352 total views, 4 views today
