Adnan Repeša

Tuđe i svoje

(odlomci iz rukopisa u nastajanju)

Meni su poznata tri ili četiri, iako je posve sigurno da ova rijeka ima i svoje skrivene izvore koje još nismo otkrili. Svugdje gdje sam do sada punio kanistere voda je jednako bistra, hladna voda koju prije točenja volim kroz prste propuštati. Ovom vodom u bliskoj prošlosti polijevali smo auta obilježena stranim registarskim oznakama. Njihovi vlasnici sjedili bi u restoranskim baštama i odande prema nama značajno klimali. Poslije bi za usluge opranog automobila izdašno plaćali, i mi smo ih uz osmijeh odavde ispraćali. Pamtim da sam na mjestu gdje danas točim vodu u jednom ljetu zaradio dovoljno novca da kupim knjige potrebne za nadolazeći sedmi razred. I svaki put kad se toga prisjetim, učini se kako su jagodice mojih prstiju od vode smežurane. Kupljene knjige koristio sam jedno polugodište, a onda je u našu stvarnost pljusnuo rat. To su i danas novi udžbenici, udjenuti u providne plastične okvire. Rado bi ih poklonio nekom školarcu sa izuzetkom udžbenika iz kojeg sam učio istoriju. Zbog pretpostavke da će buduće vrijeme donijeti i novi pogled na povijest, htio bih sačuvati taj udžbenik. To je čudan osjećaj. Naći se u nekom vremenu gdje bih sadržaj udžbenika u svojoj ruci uspoređivao s tek napisanom istorijskom knjigom.

***

Došli smo na igralište. Podijeljeni u dvije ekipe započeli smo igru. Ekipa koja prva postigne četiri gola smatra se pobjedničkom i ostaje na terenu, a učešće u igri uzima pet novih igrača koji sjede na tribinama i nestrpljivo čekaju rasplet. U pauzama između dvije utakmice uglavnom razgovaramo. To su razgovori koji bude sjećanje na sportske događaje koje smo u prošlosti gledali. Danas sam govorio o prenosu jedne utakmice na kojoj je Semir Tuce švicarskom Sionu zabio četiri gola, a mahalske žene nakon toga po ulici su bacale cvijeće. To je bila čista romantika. Slavlje života. Šest godina od tada je prošlo. Poslije smo ponovo igrali. Lopta, kao i obično preskočila je ogradu, pa sam za njom tragao. Potraga me odvela do obale. Ondje je  stajala žena koju sam odmah prepoznao. To je majka stradalog mladića, usmrćenog štapom dinamita. Sad je s tog mjesta u rijeku izbacila čitav struk ruža. Gledao sam kako se s cvijeta krune crvene latice i nizvodno plutaju. Poslije sam traženu loptu donio na igralište. Elan s početka utakmice naglo me napustio pa u igru nisam ulazio. Ako se mene pita, fudbal je izgubio romantiku. To nije ista igra. Sad sjedim na tribinama i posmatram ženu. Ništa se ne događa.

***

U polju miriše bostan koji ne volim jesti. Ali to me ne sprečava da u tuđe polje zakoračim i omirišem požutio plod. To je golem bostan kroz koji je moguće provući prst i tako se uvjeriti u njegovu zrelost. Nakon što sam do sita mirisao dozrele plodove raznih veličina, sjetio sam se svog komšije. U zimu prije ovog rata on se teško razbolio. Da mu ugode i olakšaju dane, njegovi ukućani nudili su ga raznim vrstama hrane, ali on, iznemogao, odbijao je jesti. A onda, jednog jutra u januaru, zatražio je krišku bostana, pa su se njegovi bližnji raspršili u potrazi za očevom željom. Pokunjeni, oni su pristigli kući, iladž nisu donijeli, pa je bonik uskoro umro, željan bostana kojeg u prethodnim godinama nije jeo. O tome sam razmišljao izlazeći iz tuđeg polja. Potom sam negdje pošao misleći kako bi dobro bilo da sam jedan plod od peteljke odvojio noseći ga svojoj neni. Ovakav, prethodno nakrižan bostan ona svakog ljeta u izobilju jede. U jednoj ruci drži mirisnu žutu krišku, drugom hvata šnitu tek pečenog hljeba, pa one koji je u čudu gledaju, nudi mjestom pored sebe i kaže: Hajde, bujrum.

***

Petnaestog marta prethodne godine na stadionu pod Bijelim brijegom Velež je ugostio ekipu Zemuna. Golovima Juričića i Jedvaja, Velež je svoje goste iz Mostara ispratio.  To je jasno sjećanje na dan kada po prvi put u školskom dvorištu nismo sumirali tek odigrano nedjeljno kolo. Svako prisjećanje na taj datum mene odvlači u školsku klupu, jer me iznova poražava činjenica da tamo više ne sjedi Nermina. Pokušaj da se brojnosti našeg razreda prisjetim redovno završi u drugoj klupi gdje je u mom sjećanju Nermina sjedila. Skupa smo pošli u prvi razred, neko vrijeme i dijelili klupu; tiha i nasmijana djevojčica, s ravnim šiškama što se u oči slijevaju i ona ih snagom daha odande gura. Ponekad, u starijim razredima bilo je da pobjegnemo s nekog časa i skonimo se u slastičarnu, nadomak crkvi. Kroz godine posmatrao sam kako se njena fizionomija mijenja, i kako tijelo krhke djevočice dobija obrise odrasle žene. A onda, jer su se počeli događati Pakrac i Vukovar, i zbog toga što su našim ulicama sve češće i brojnije nailazile patrole Plavih šljemova, na školskim vratima osvanuo je natpis da se škola do daljnjeg obustavlja. Nije mi poznato mjesto na kojem je ostatak mog razreda iščekivao vijest koji bi nas u školske klupe ponovo vratila. Znam samo da sam u praznoj sobi listao Alana Forda, kada je nečiji glas unutra hrupio s viješću od koje se moguće zalediti. Nermina je u društvu roditelja, mlađe sestre, i svoje najbolje prijateljice, tog dana posjetila selo. Ondje su došli u namjeri da se od panike sklone. U jednom trenutku, tri djevojčice same su u tuđoj, nepoznatoj sobi. Iza vrata, uspravno, stoji puška i njena sestra prema njoj korača. Znatiželjni dječiji prsti cijev usmjerenu u pogrešnom smjeru uspijevaju nagovoriti da okine. Jednim ispaljenim metkom obje su usmrćene. Sljedećeg  dana Velež se zauvijek opraštao od državnog grba, a ja sam koračao prema haremu. Bio sam usamljen, i bez podrške drugova iz školskog dvorišta, zagledan u dvije humke, jednu pored druge. U dvorištu naše škole više se nikad nismo okupili, i ja ne znam gdje se rasulo društvo iz mog razreda. Čitava godina od onda je prošla, a ja ne prestajem misliti na jednu fudbalsku utakmicu u kojoj se u vremenskom rasponu između između dva postignuta gola naša sudbina trajno izokrenula.

 3,109 total views,  2 views today